Kemal Musić – crnogorski višedimenzionalni književnik. Godine života broji po godinama stvaralaštva, a i dalje gradi. Porijeklom je iz Čovječanstva. Piše o temama za koje je potreban identitet, a na posljednjem mjestu mu stoji „ja“. Ugašene svijeće neprestano pali i svakom novom rođenju zadaje veliku odgovornost. Osjećajnije o njemu, dolje, oči u oči.

Vi ste u svijet književnog stvaralaštva ušli preko novinarstva. Dobitnik ste i nekoliko značajnih novinarskih nagrada. Koliko Vam je iskustvo novinara pomoglo da se „dogodite“ kao prozni pisac?

– U stvari, bilo je obrnuto: Ja sam u svijet novinarstva ušao preko književnosti. Prije nego što sam napisao svoj prvi novinarski tekst, već sam imao objavljene priče u časopisima. Znajući moju sklonost prema literaturi, urednik Revije „Polje“ Željko Madžgalj mi je otvorio novinarski prostor. Prvi tekst bila je reportaža. I desio mi se onaj slučaj kao kada su jednom piscu ponudili angažman u novinama i dali mu zadatak da napiše informaciju o krađi u Ulici Lava Tolstoja. Pisac je u novinarskom izvještaju, umjesto da u prvom pasusu pruži informaciju o krađi, napisao: „U Ulici Lava Tolstoja, velikog svjetskog pisca….“ i nastavio u nekoliko pasusa da piše o Tolstoju. Tako sam, otprilike, i ja. Samo što reportaža, koju sam kasnije „specijalizirao“, za razliku od klasičnog novinarskog izvještaja, trpi literarne izlete. Poslije toga sam postao prepoznatljiv po dobroj reportaži, a književni kritičari kažu da mi kratka priča dobro „leži“, pa sam uporedo pisao reportaže i kratke priče. I u mojim romanima je primijetna sklonost ka kratkoj formi, jer se radi o romanima u fragmentima. Književnost mi je pomagala da se u novinarstvu izražavam van uobičajenog novinarskog žargona i da se čitaoci ne muče sa pukim suvoparnim novinarskim rječnikom. Sa druge strane, novinarstvo mi je pomoglo da se brže oslobađam rukopisa, da ekonomišem riječima, da ne opterećujem čitaoca viškom teksta i nepotrebnom frazeologijom i da zaobilazim opšta mjesta.

Vaš književni opus sačinjavaju tri romana i četiri knjige pripovjedaka. Kada govorimo o Vašem stvaralaštvu, da li u isto vrijeme možemo govoriti o temama kojima ste ostali vjerni? O takozvanim „opsesivnim temama“.

– Ono što je primjetno, svaka moja knjiga je stilski drugačija, tu i tamo i jezički. A tema, kojoj sam manje-više vjeran, podrazumijeva potragu za identitetom. Sociološka, društvena, religijska i politička karnevalizacija je očigledna i tu se, čini mi se, gubi identitet. Prenaglašeno barjačenje svojim JA upravo obesmišljava i banalizuje isto to JA. A skoro da se niko ni ne zapita gdje je tu čovjek. Zbog toga i potraga za identitetom čovjeka kao univerzuma. Potraga za vrijednostima koje prepoznajemo kao osnovu ljudskog postojanja i bitisanja. Potragu za čovjekom u jednom beskrupuloznom svijetu u kojem ne priznajemo nikog osim sebe. Masovna i potrošačka kultura nam nameću mediokritete za idole. Vjerske vođe od religija prave rijaliti šou. Vraćaju nas u srednji vijek, guraju nas u primitivizam. Bogataši uriniraju po beskućnicima. Političari se bahato ponašaju. Mediji se sve manje pridržavaju novinarskog kodeksa, a fašizam buja. Čini mi se da Diogenov fenjer još sija usred podneva.

Rođeni ste u mjestu u kome je svijet ugledao i Ćamil Sijarić. Takođe, Bijelo Polje je i grad pisaca. U njemu i oko njega su rođeni, osim Ćamila, Risto Ratković i Miodrag Bulatović. Koliko je taj socijalni, društveni, prostor bitan u odrastanju pisca?

– Prostor u kojem pisac odrasta i stasava je veoma bitan. Godijevo, moje rodno mjesto, tridesetak kilometara od Bijelog Polja, je mjesto u kom se teško živi, a lijepo govori. Na par kilometara od moje kuće rođen je i Ćamil Sijarić. U prečniku od desetak kilometara još nekoliko književnika priznatih u onoj Jugoslaviji. A Limska dolina, reče neko, krvotok je crnogorske književnosti. U Limskoj dolini su rođeni, osim Njegoša, svi veliki crnogorski pisci. Sada, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, on ima veliku obavezu. Ima odgovornost prema riječima. A sa riječima nije lako. Ko se uhvati u koštac sa njima, teško njemu. Dakle, kada se pojavi pisac u Limskoj dolini, to je kao kad se đak nađe u odjeljenju sa sve peticašima. Tu ili si pukovnik, ili si pokojnik.

Kako vidite crnogorsku književnost danas? Koji je njen poetički kurs?

– Crnogorska književnost hvata korak sa savremenim književnim tokovima. Čini mi se da se polako oslobađa od epskog diskursa koji je svojevremeno bio snažno prisutan u crnogorskoj književnosti. Dostupnost biblioteka, onlajn biblioteka, elektronskih i štampanih časopisa i portala, saradnja sa udruženjima književnika, PEN centrima, festivalima i manifestacijama u svijetu učinila je da i crnogorski pisci idu u korak sa savremenim književnim tredovima.

Koliko je savremeno društvo osjetljivo na književnost? Čini li vam se da je zlatno doba književnosti uveliko za nama?

– Uvijek je bilo malo dobrih čitalaca i dobrih pisaca. Tako je i danas. Književnost, kao umjetnost, ne pripada masama. Ona komunicira samo sa odabranima. Sa onima koji čitaju i ono nenapisano, ono što piše u proredu, u bjelini papira, i ono što stoji na marginama knjige, ono što je ostalo u graničniku za obilježavanje strana, u duhu nakon što sklopimo knjigu, spustimo je na noćni stočić, ugasimo svjetko i zatvorimo oči. Tako se čitaju klasici. Tako se čitaju savremeni pisci. Podjednako su važni i jedni i drugi. I ne znam ko više uzburka čitalačku strast, Dostojevski ili Makarti, Dima ili Murakami, Emili Bronte ili Olga Tokarčuk. Književnost prati društvene tokove u svijetu i na osnovu toga reaguje. Zavisno od političkih, ekonomskih, socioloških momenata i društvo reaguje na književnost. Zbog toga i imamo periode u književnosti i uopšte u umjetnosti. Samo je stvar senzibiliteta, čitalačkog ukusa i razumijevanja umjetničkog teksta.

Foto: Jadranka Ćetković

Već nekoliko godina se nalazite na čelu jedne od najznačajnijih ustanova kulture ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu. Direktor ste Javne ustanove “Ratkovićeve večeri poezije”. Kako se pisac snalazi u ulozi menadžera?

– Biti direktor ustanove od nacionalnog značaja, ustanove koja organizuje književnu manifestaciju koja traje 50 godina, kroz koju su prošla najznačajnija književna imena regiona i šire, za pisca predstavlja čast, obavezu i odgovornost. Menadžerski posao u “Ratkovićevim večerima poezije” oduzima dosta vremena piscu, tjera ga da pravi koncepte, da bilježi ideje, da odgađa trenutak kada je potrebno da se pisac i tekst nađu oči u oči. Sa druge strane, menadžer “Ratkovićevih večeri poezije” mora da vodi računa, strogo, o estetici teksta. Kao sliku koliko se pisac snalazi u ulozi menadžera, prilažem činjenicu da sam od 2016. (otkada sam direktor “Ratkovićevih večeri poezije”) napisao tek desetak priča, ne računajući roman „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“, koji je napisan ranije a objavljen 2017, i studiju „White Field Jazz Festival – potencijali i razvoj kulturnih institucija“ (2019), a da smo na “Ratkovićevim večerima” imali pisce iz Škotske, Španije, Perua, Amerike, Rusije, Holandije, Njemačke, Engleske, Švajcarske, Austrije, Bugarske, Azerbejdžana, Turske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Takođe, objavili smo više od 60 knjiga raznih žanrova, među kojima, na primjer, knjige Orhana Pamuka, Dona Patersona, Radeta Šerbedžije i skoro svih značajnijih pjesnika iz regiona. Takođe, uspješno organizujemo White Field Jazz Festival, književne radionice, likovne izložbe, književne i muzičke programe. No, “Ratkovićeve večeri poezije” su institucija koja se prvenstveno bavi književnošću i to je za pisca, kao menadžera, izazov.

Ratkovićeve večeri poezije se održavaju od 3. do 5. septembra. Ova godina je ujedno i jubilarna, pedeseta. Kako bi glasio rezime poluvjekovnog postajanja ove prestižne pjesničke manifestacije?

– Ratkovićeve večeri poezije su mjesto ukrštanja poetika sa raznih kontinenata. Na pola vijeka postojanja, na osnovu pravila i sredstava stečenih iskustvom, i sama ova manifestacija postala je – poezija. Snagom umjetnosti ovdje nastaju djela neprolazne vrijednosti: izdavačka vještina – prepoznatljiva u činu izvođenja, teorijska vještina – usredsređena na proučavanje i saznanje, i stvaralačka vještina – oličena u kreiranju umjetničkog djela. Iz godine u godinu, na Ratkovićevim večerima poezije doživljavamo sveobuhvatno shvatanje života i svijeta. Učvršćujemo naše temelje na promišljenostima i saznanjima, tradiciji i kulturnim, moralnim, socijalnim i etničkim vrijednostima. Sve u cilju njegovanja stvaralaštva i umjetničkog oblikovanja pojedinca i kolektiva, sa ambicijom da to bude znak prepoznavanja vrijednosti i suvi pečat na bogatoj crnogorskoj umjetničkoj sceni.

I ove godine Ratkovićeve večeri su raspisale konkurs u dvije kategorije. Da li je bilo nekih izmjena s obzirom na to da je čitav svijet pogođen situacijom sa korana virusom?

– Svakako, korona virus nam je donio određene probleme, kao i svima. Objavljeni konkurs za nagradu „Risto Ratković“ u februaru morali smo da povučemo zbog pandemije. Ponovni konkurs smo objavili s određenim izmjenama. Naime, umjesto šest knjiga za nagradu „Risto Ratković“, odnosno šest primjeraka rukopisa neobjavljene knjige za nagradu Ratkovićevih večeri poezije, sada je potrebno poslati PDF knjige i naslovnu stranu na e-mail rvpkonkur@gmail.com, odnosno PDF rukopisa na e-mail: rvpkonkursmladi@gmail.com, do 15. jula.

Pomenusmo da je ovo jubilarna godina institucije na čijem čelu se nalazite. Da li će se ovogodišnji progam razlikovati od dosadašnjeg koncepta koje su Ratkovićeve praktikovale?

– Ove godine ćemo značajno promijeniti koncept. Kao što je red, ovogodišnje izdanje će biti posvećeno Ristu Ratkoviću. Najvažniji segment, osim pjesničkih večeri i uručenja nagrade, biće trodnevni naučno-stručni skup o književnom stvaralaštvu Rista Ratkovića i promocija sabranih djela, izabrane poezije i bibliografije Rista Ratkovića koje uveliko pripremamo. Za naš ovogodišnji ambiciozan program dolazi i snažna podrška od Opštine Bijelo Polje i Ministarstva kulture Crne Gore, tako da će program 50. Ratkovićevih večeri poezije udariti pečat na poluvjekovno postojanje najveće pjesničke manifestacije u regionu.

Svjedoci smo da je jedan od problema gotovo svakog događaja iz oblasti kulture i mali broj posjetilaca. Da li Bijelo Polje ima publiku koja prati programe Ratkovićevih večeri poezije?

– Evidentno je da broj publike na kulturnim događajima opada. Što veći umjetnički domet događaja, to manje publike. Ali, to je i logično. Jer, umjetnost je samo za one koji je razumiju. Sa druge strane, živimo u vrijeme spektakla. Često je ambalaža bitnija od sadržaja, sahrana od pokojnika, svadba od mladenaca. Međutim, ustanove kulture ne smiju da potpadnu pod uticaj masovne i potrošačke kulture, koju forsiraju mediji. Srećom, Bijelo Polje ima tradiciju njegovanja kulturnih vrijednosti. Zbog toga u Bijelom Polju pola vijeka postoje Ratkovićeve večeri poezije. Dok su se srodni festivali u regionu gasili, Ratkovićeve večeri poezije su iz godine u godinu bivale sve bolje. Zbog kvaliteta, 2010. su proglašene za manifestaciju od nacionalnog značaja, a 2012. je po tom osnovu formirana ustanova. Da nije bilo posvećene bjelopoljske publike, ne bi bilo ni ove manifestacije, a kasnije ni ustanove. U vrijeme Ratkovićevih večeri poezije, početkom septembra, Bijelo Polje živi u duhu poezije i svako ko uđe u naš grad osjeća da se tu nešto uzvišeno dešava.

Intervju vodila Sanja Cvijović (Tamnivilajet.in.rs)