Dana 26.12. 2019., navršile su se 23 godine od osnivanja Crnogorske etničke zajednice u Australiji (Montenegrin Ethnic Association of Australia). Bili su to počeci organizovanja udruženja koje se jasno odredilo po pitanju borbe za obnovu crnogorske nezavisnosti i koje je dalo nemjerljiv doprinos organizovanju dijaspore, ne samo u Australiji, već i na ostalim kontinentima.

MEAA je bila i ostala istinski reprezent crnogorskih nacionalnih interesa u Australiji, a njen predsjednik Mihailo Mandić je danas i član Savjeta za saradnju sa dijasporom Crne Gore.

Na početku razgovora za Portal Revije Fokus, interesovalo nas je kada su Crnogorci počeli da se doseljavaju u Australiju i da li postoji neki pisani trag o tome?

“Prvi iseljenik iz Crne Gore kojem je zabilježeno ime stigao je u Australiju 1885. godine i zvao se Kosta Celovic (Ćelović ili Čelović), a prva emigracija koja se bilježi u Australiji vezana je za 1884. godinu. Dio Crnogoraca koji se skrasio na ovom kontinentu u kasnom devetnaestom vijeku dolazi iz dijela okupiranog od Austrije (Paštrovići i Boka Kotorska) i bili su zabilježeni kao Austrijanci. Interesantan podatak, koji sam našao “kopajući” po australijskim bibliotekama, a u kojemu se pominje naš iseljenik, datira iz 1934. godine, a radi se o pogibiji jednog Crnogorca. Te godine, 26. januara, (Australia Day) u nemirima koji su izbili u Zapadnoj Australiji, u rudarskom gradiću Kalgoorlie, ubijen je, kako piše, i jedan Crnogorac. Ne zna mu se ime, kao ni mnogima koji su svoje živote ostavili po mnogim drugim neznanim zemljama.

Od 1921. iseljenici sa naših prostora se prepoznaju kao Jugosloveni. Na osnovu podataka sakupljenih u Iseljeničkom komesarijatu (Migration Commission) u Zagrebu, vidljivo je da između 1919. i 1941. oko 15.000 ljudi potiče iz Jugoslavije, od čega se neznatan procenat  odnosi na Crnu Goru. Poslije Drugog svjetskog rata, većina od Crnogoraca koji su bili ratni zarobljenici u Italiji i Njemačkoj, u potrazi za materijalnim dobrima, a vođeni političkim interesima i usljed uticaja antikomunističke propagande, emigriraju u Ameriku i Kanadu, a kasnije u Australiju i Novi Zeland. Tada se osnivaju jaka, čisto nacionalistička udruženja, naročito srpskog i hrvatskog profila. Osjećala se izuzetna podjela i mržnja prema udruženjima koja su nosila jugoslovensko obilježje. Uticaj takvog stanja je i danas prisutan, mada se mora reći da je umnogome izgubio oštrinu. Druga i treća generacija iseljenika okrenuta je više australijskom načinu života i njenoj kulturi, pa se djelovanje mladih na tome planu može posmatrati jedino kao dio nametnutog folklornog nasljeđa”, kaže Mihailo Mandić.

Koliko u Australiji otprilike ima ljudi iz Crne Gore?  U kojim gradovima je brojna naša iseljenička zajednica?

– U Australiji donedavno nijesu postojali zvanični statistički podaci izdvojenih jugoslovenskih nacionalnosti sem brojčano jezičko porijeklo iz 1976. (koje se smatra dosta nepouzdanim), kao i podaci iz popisa 1986. godine. Promjene na tu temu nastaju zahvaljujući upornom angažovanju Crnogorske etničke zajednice Australije da se omogući i Crnogorcima da se tako nacionalno izjasne i da se kao takvi i zvanično tretiraju u rezultatima popisa tek 2001. godine, kada je u Australiji, prema podacima Biroa za statistiku, živjelo 766 osoba koje se vode kao Crnogorci. Od tog broja, 254 je živjelo u Novom Južnom Velsu (229 Sidnej), 231 u Viktoriji (216 Melburn), 139 u Zapadnoj Australiji (127 Pert), 75 u Kvinslendu (65 Brizbejn) i 67 u Južnoj Australiji, Sjevernoj Teritoriji i Kanberi.

Već 2007. broj Crnogoraca se povećao na 1.171, a 2011. taj broj se uvećao na 1,554. Prema najnovijim podacima sa popisa iz avgusta 2016, ukupan broj nacionalnih Crnogoraca i Crnogorki u Australiji bio je 2,296, što je znatno više u odnosu na 2011. Bez angažovanja naše zajednice Crnogorci bi još bili dio srpske zajednice.

Otkud Vi u Australiji?

– Sam sebi često postavljam isto pitanje i jedini pravi odgovor bi bio da je to bila moja i naša sudbina. Najljepše godine života proveo sam u Bosni, gdje sam i završio ETF u Sarajevu. Više puta sam naglašavao da je i Bosna dio mene i da su me Bosanci obogatili jednom mekoćom i dobrotom, na čemu sam neizmjerno zahvalan. O tome sam pisao i kada to nije bilo poželjno. Da se razumijemo – mislim na moje Bosance svih vjera koje ni ove ratne strahote nijesu uspjele da promijene. Iz tih razloga i danas dio odmora je rezervisan za Bosnu, Sarajevo, Tuzlu, Baščaršiju i moje Bosance sa kojima se obično družim u hotelu “Evropa”. Kada je počelo ubijanje Bosne, naše bosanske komšije su nas ispratile put Crne Gore kako bi nas spasili od novodošlih “oslobodilaca”. S obzirom na to da je ratna propaganda bila takvog intenziteta, jednostavno se nijesmo uklapali u šemu “miješanih” brakova. Uvijek sam govorio da sam u miješanom braku, s obzirom na to da sam muškog, a supruga ženskog pola. Danas već ni ovakva priča ne bi imala smisla, s obzirom na nove definicije bračnih zajednica i slobode polnog izražavanja. Iz tih razloga smo napustili i Crnu Goru i preko Srbije proveli dvije teške godine u Italiji, odakle smo iskoristili šansu da se uselimo u Australiju kao klasične izbjeglice.

Ko su bili osnivači Crnogorske etničke zajednice Australije? 

– Dolaskom u Australiju osjećao se jedan zadah izvornog primitivizma. Glavni centri okupljanja iseljenika bile su vjerske zajednice gdje su se naši sastajali, družili, ženili i sahranjivali. Raspadom Jugoslavije većina Crnogoraca je ostala u tom kolu, svjesno igrajući igru lažne ljubavi. Postojala su dva udruženja sa obaveznim i prepoznatljivim imenom “Njegoš”, koja su u sebi, osim naziva, imala malo veze sa Crnom Gorom, izuzimajući period jugoslovenskog zajedništva. U takvom ambijentu, gdje je žarila i palila SBS radio-stanica na srpskom jeziku, zajedno sa anticrnogorskim listovima kao što su Vesti i Svetski srpski glas, 1996. godine javio se bunt malobrojne grupe naših zemljaka koji nijesu pristajali na takvo stanje i poslije neuspjelog pokušaja da sidnejski “Njegoš” okrenemo Crnoj Gori, rođena je Crnogorska etnička zajednica Australije. 

Poznato je da je Vaša organizacija dala veliki doprinos u organizovanju dijaspore u borbi za nezavisnost Crne Gore. Cijene li vam to danas vlasti u Crnoj Gori?

– Crnogorska etnička zajednica Australije je bila dio manje grupe udruženja koja su u odlučujućem vremenu ustala u odbranu crnogorskih nacionalnih interesa i otvoreno se svrstala u borbu za obnovu crnogorske nezavisnosti. Dio smo, dakle, udruženja koja su organizovali susrete, kongrese, slali peticije, saopštenja, podrške, deklaracije, reagovanja, budili iseljeničku svijest ka crnogorskoj nezavisnosti i jasno slali poruku građanima Crne Gore o putu koji slijedimo. I upravo to početno organizovanje crnogorske dijaspore na svjetskom nivou, okrenute nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori, predstavljao je jedan revolucionarni pokret. U tu borbu, bez ikakve pomoći od crnogorske vlasti, izuzimajući Maticu crnogorsku, PEN centar i tadašnje medije koji su bili na istim talasima i koji su objavljivali naše apele, reagovanja, podrška – Monitor, Liberal, Republika, Crnogorski književni list, Pobjeda (nakon onog huškačkog ratnog perioda) i u početku Vijesti i pojedina studentska glasila – mi smo povezivanje naše dijaspore vodili putem nekoliko web sajtova koji su dobro poznati crnogorskoj dijaspori, ali ne i u Crnoj Gori. Čak i oni kojima je dužnost da prate rad naših udruženja nemaju pojma šta je sve naša dijaspora do danas uradila – Crnogorski kulturni centar NY, Kulturni centar Rumija Čikago, udruženje Crnogoraca iz San Franciska, društvo Crna Gora – Toronto, Montenegrin Association of Amerika, Montenegrin Ethnic Association of Australia, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, a od pojedinaca se sjećam sljedećih imena: Vesna Radunović, Sreten Đuretić, Blažo Sredanović, Rašo Kršikapa, pok. Vojislav Rašović, Branko Aleksić, Savić Rašović, Jovan Radonjić, moja malenkost koji je zastupao i evropsku zajednicu Crnogoraca Monteuro – toga bi se trebalo sjećati i dr Nenad Popovic koji je dio ove dijaspore, Bećo Čubić, Fado Redžović, Ivo Đukanović, Bosa Bakrač, Stanko Bubanja, Ruždija Jarović, Dušan Petričević i još ne tako veliki broj naših iseljenika. Nažalost, vlasti Crne Gore nijesu pokazale potreban respekt prema našem angažovanju i ne samo da ne cijene, već smo se dosta puta osjetili poniženima. Valjda računaju da u nama imaju sigurne crnogorski orijentisane iseljenike pa im se može dopustiti jedan neozbiljan pristup prema svim našim zahtjevima, predlozima i idejama. I u pravu su – dok god imamo ovakvu opoziciju koja ne poštuje nezavisnu i međunarodno priznatu Crnu Goru i njena nacionalna obilježja, od nas ih neće zaboljeti glava. Koliko je to pošteno i moralno ostavljamo njima da izmjere. Život ovdje nam pokazuje kako se sistem vrlo brzo prilagođava novim uslovima i naučnim i tehnološkim dostignućima, dok je taj proces kod nas isuviše spor i kao takav neefikasan. Ne vide se promjene u načinu djelovanja i organizovanja dijaspore i njihovih udruženja pa je i pristup izvan vremena. Nastala je hiperprodukcija interesnih udruženja bez ikakvih rezultata, ali im se daje medijska pažnja iz ko zna kakvih razloga. Takav odnos doveo je do toga da je veliki broj istaknutih iseljenika iz prvog ešalona promocije i borbe za nezavisnu Crnu Goru osjetio veliku dozu razočarenja i jednostavno se sklonio. Vrlo je malo nas koji još nešto pokušavamo, ali i taj ostatak energije sve se više bliži kraju.

Imate li neke primjere za Vaše tvrdnje?

-Predlagali smo, dva puta, dva izuzetno cijenjena australijska doktora i profesora na univerzitetima (jedan umjetnosti, a drugi žurnalistike) koji su u prvih 50 na svjetskoj rang listi za počasne konzule Crne Gore u Australiji. Obojica su se zaljubili u Crnu Goru i obojica su je posjetili o svom trošku i pristali da ličnim angažovanjem daju svoj doprinos promociji Crne Gore. U prvom slučaju nijesmo ni dobili odgovor, a u drugom su nam udarili šamar – i nama kao predlagačima, i samom profesoru, kratkim obrazloženjem da kandidat ne zadovoljava kriterijume s obzirom na to da nije bankar ili advokat! Takav odgovor, na diplomatskom nivou, teško je objasniti. Bila je to velika sramota, ali nakon toga nam nije padalo na pamet da bilo koga više predlažemo. Kad se ozbiljnije pozabavite listom počasnih konzula i ukoliko pokušate da nađete više podataka o njima, kriterijumi izbora će vam biti mnogo jasniji. Najnoviji neprijatan slučaj desio se na nedavnim Danima dijaspore u Baru, kada je sa najvišeg nivoa pohvaljeno, ne naše, već jedno drugo udruženje iz Sidneja koje je sve vrijeme bilo na strani protivnika crnogorske nezavisnosti i u društvu velikosrpskih medija, sa najogavnijim porukama i uvredama na račun predsjednika i države Crne Gore. Ovakav odnos prema našoj zajednici je, prosto rečeno, šokirao i naše članove i naše simpatizere širom svijeta. Sve ovo i još više može se naći na stranicama našeg web sajta, ako nekoga interesuje.

Ima li pozitivnih primjera?

Kao pozitivan primjer izdvojio bih raniji odnos vođstva SDP-a koje nas je uvijek primalo sa velikim respektom, uvažavajući naše zahtjeve koji su često bili ispred vremena, kao na primjer naša inicijativa da se u Skupštini ponište odluke Podgoričke skupštine. I ne samo da nas je tadašnji predsjednik Ranko Krivokapić primao sa velikim poštovanjem, već je našim idejama davao i snažan publicitet, što je izazivalo žestoku polemiku u medijima. Da smo uvijek bili ispred vremena primjer je i naša “Deklaracija dobre volje”, upućena daleke 1999. godine. (http://www.montenegro.org.au/cgdeklaracijadijaspore.html ) svim institucijama sistema vlasti u Crnoj Gori, kada smo tražili održavanje referenduma o crnogorskoj nezavisnosti, poništavanje odluka Podgoričke skupštine, rješavanje pitanja autokefalnosti CPC i ostalih identitetskih pitanja koja tek sada dolaze na dnevni red. Moram ovdje pomenuti i saradnju sa novim gradonačelnikom Podgorice, dr Ivanom Vukovićem, koji nalazi razumijevanje za našu inicijativu da obogatimo saradnju naše dvije opštine, podgoričke i sidnejske, u kom pravcu su već napravljeni određeni pomaci.

Vaša organizacija je uradila mnoge pozitivne stvari za naše iseljenike u Australiji. Koliko je devedesetih bio težak taj zadatak?

– Kao što sam ranije napomenuo, raspad Jugoslavije je unio pometnju među našim iseljeništvom. Ostali su se povukli u svoje religijske obore, a Crnogorci su djelovali neodlučno i utopili su se u krilo SPC. Uz to im se nije ispuštao zlatni rudnik brojne srpske zajednice koja im je punila sale pri klupskim zabavama. U takvom okruženju javila se težnja da ukažemo na istorijsku činjenicu o našoj nacionalnoj samosvijesti. Pokušaj da dignemo glas protiv žestokog procesa asimilacije i nipodaštavanja svega crnogorskog. Glas protiv unižavanja Crne Gore. Registraciju naše zajednice sva sredstva srpskih medija dočekali su izrazito neprijateljski. Proglašeni smo ustašama, katoličkim plaćenicima, crnolatinašima i prozelitima. Nijesu se birala sredstva i načini da se diskreditujemo. Smjenjivali su se srpski radio program, Vesti, Svetski srpski glas, ali su zaboravili na činjenicu da sadašnja generacija zna i da napiše pismo na engleskom jeziku i da to pismo pošalje na adrese koje nešto znače. Tako smo i reagovali, i kao rezultat našeg angažovanja možemo reći da je srpski radio program sveden na jednu izuzetno podnošljivu mjeru, barem što se tiče odnosa prema Crnoj Gori i po pitanju Crnogoraca. Odstranjeni su glasnogovornici velikosrpstva i to po kratkom postupku. Nastojanjima da se minimizira značaj naše zajednice i načinu na koji to čine dajući reklamu podobnim “Crnogorcima”, mi smo se suprotstavili našim web-sajtom www.montenegro.org.au koji je postao jedan od vodećih sajtova crnogorske dijaspore u svijetu.

Koliko Crna Gora posvećuje pažnju iseljenicima u Australiji?

– Nažalost, Australija je ostavljena po strani, po onoj “daleko od očiju – daleko od srca”. Sve što smo postigli uradili smo sasvim sami. Od zvanične Crne Gore imali smo samo nerazumijevanje i dodatne probleme. Toliko se razmnožilo odbora i raznoraznih tijela koja se bave dijasporom da će, ako se nastavi ovakav trend, uskoro premašiti broj iseljenika. I, naravno, da vam se podigne pritisak kada neko iz tih institucija sistema, zaduženih da prate rad crnogorskih udruženja, pošalje lijepo propratno pismo sa pitanjem da im ukažemo na adresu našeg web sajta, ukoliko ga imamo! Samo ta jedna rečenica govori o izuzetno neozbiljnom pristupu ne samo prema našem udruženju, već prema cijelom iseljeništvu. Ne zaboravimo da su plaćeni za taj posao. Navešću ovdje razliku u ponašanju australijskog i našeg MIP-a. Posljednja tri ambasadora Australije za Srbiju, akreditovana na nerezidentnoj osnovi i za Crnu Goru, su svaki put prije odlaska na dužnost nalazili vrijeme i način da se susretnu sa predstavnicima naše zajednice. U razgovoru sa njima interesovalo ih je što više informacija i naših zapažanja o Crnoj Gori sa uvijek sličnim pitanjem na kraju – šta mogu da urade za nas! Sa našim ambasadorima zaduženim za Australiju priča je sasvim drugačija – nekada saznamo da su ovdje od prijatelja koji se slučajno sa njima susretnu na nekoj od proslava; kada prođu kroz Sidnej na putu prema Kanberi pa se jave nekom od svojih poznanika, a za neke saznamo da su postavljeni slučajno, iz naše štampe, bez ikakvih dodatnih informacija.

Pozitivan primjer odnosi se na diplomate Željka Perovića i Miodraga Šćepanovića koji su imali civilizovani odnos da se najave svaki put kada bi ih državne obaveze usmjerile put Australije.

Član ste Savjeta za saradnju sa dijasporom. Kakvo je Vaše mišljenje o dosadašnjem radu? Ne čini li Vam se da su rezultati izostali, kao i da je broj članova iz Crne Gore u Savjetu ogroman?

– Formiranje Savjeta je bila dobra ideja i računao sam da će to biti ono pravo, što nam je odavno bilo potrebno. Dobili smo priliku da se upoznamo i povežemo i uspostavimo bolju saradnju. Međutim, kao što ste i sami primijetili, ogroman broj članova Savjeta iz Crne Gore nagovještavao je njegovu neefikasnost. Mislim da je Savjetu pridat značaj koji mu nije potreban. Savjet, kao savjetodavno tijelo, trebalo bi da sakuplja ideje iz naših iskustava širom svijeta na osnovi kojih bi se u diskusijama sa odgovornim osobama iz institucija sistema došlo do saznanja o opravdanosti naših zahtjeva. I ništa više od toga, pa se pitam šta će nam još jedan Savjet iz Crne Gore sem da se nađe pri ruci, “zlu ne trebalo”, da bi se preglasala dijaspora. Dokaz za to je činjenica da skoro svi članovi Savjeta, delegirani kao predstavnici opština ili po nekom drugom osnovu,  napuštaju radni dio sastanka, ne udostojivši se ni da saslušaju referate predstavnika odbora i diskusije vođene tim povodom. Ta potreba da se kontroliše i ono za čim nema potrebe dovodi do gušenja jedne lijepe ideje. Da budem iskren do kraja, nijesam baš siguran da mi je najjasniji način djelovanja ovog Savjeta, a siguran sam ni mnogim drugim članovima – posebno onim delegiranim iz institucija sistema. Formirali smo i previše odbora, pazimo da zadovoljimo sve i svakoga, a na račun kvaliteta rada. Tri godine smo prišli ozbiljno našim ulogama, sakupili i obradili pitanja i kada smo očekivali da se vide određeni rezultati – sve je propalo. Sav trud je bio uzaludan i krenulo se u novi početak drugog saziva Savjeta po istom kalupu. Živeći van Crne Gore, svjedoci smo da se sistemske promjene u radu određenih institucija dešavaju u hodu, prilagođavaju životnim uslovima i utiču na što veću efikasnost. U Crnoj Gori to sve ide toliko usporeno i van vremena da se teško miriti tom činjenicom. Ali, uprkos svim nesnalaženjima, međusobnim nerazumijevanjima, slučajnim, namjernim ili nehotičnim opstrukcijama i oštrim sukobima koji su oblilježili rad Savjeta za saradnju sa iseljenicima u prvom sazivu, ostaje neporeciva činjenica da je upravo ovaj Savjet iseljenika prvi koji je Crna Gora imala u svojoj dugoj istoriji.

Na posljednjoj sjednici Savjeta oštro ste kritikovali način dodjeljivanja nagrada iseljenicima?

– Način na koji se dodjeljuju nagrade iseljenicima nailazi na veliko nezadovoljstvo velikog broja i pojedinaca i udruženja. Rekao bih s punim pravom. Naime, imajući na umu ishod postupka dodjele ovih nagrada, s pravom se postavlja pitanje – da li se one dojeljuju amaterima i entuzijastima, dokazanim udruženjima, pregaocima i istinskim aktivistima i predstavnicima iseljenika ili profesionalcima i poznatim ličnostima? Da li nagrade dodjeljujemo radi onih koji će da ih uručuju ili radi onih koji ih zaista zaslužuju!?
Dakle, uz sve uvažavanje onih koji su zaslužili, pitam se da li je jedna ovakva nagrada bila neophodna jednoj filmskoj veličini ili košarkaskom asu evropskih razmjera, koji nemaju dodirnih veza sa dijasporom – rade profesionalno svoje poslove i već su pokupili dovoljno nagrada da im ovakva promocija više nije bila potrebna. Ili, na primjer, koje su zasluge uspješnog biznismena i donatora iz Njujorka da bi mu se dodijelila nagrada, ne za donatorstvo ili dobročinstvo, što bi možda bilo očekivano, već za diplomatiju? Ili nagrada jednoj priznatoj i poznatoj doktorici i specijalisti, koja zaslužuje nagradu najviših državnih organa, ali koja je njena zasluga u bavljenju dijasporom? Kojim principima su se rukovodili članovi komisije prilikom odabira, izgleda, već ranije odabranih? Mnoga pitanja se postavljaju o svrsi dodjeljivanja nagrada na ovakav način. Lično sam bio protiv ovakvog načina nagrađivanja i prošle godine sam ga i bojkotovao. Pokazalo se da sam bio u pravu, jer su među nagrađenima bili i oni koji nijesu naklonjeni očuvanju crnogorskih nacionalnih interesa. Ove godine smo odlučili da, kao udruženje, osjetimo ovu nagradnu “trgovinu” i nijesmo se prevarili u oćekivanjima. Ovakav način odabira i nominacija za “Oskara dijaspore” mora doživjeti daleko ozbiljniji pristup ili će se sve svesti na običnu farsu. Mišljenja sam da u toj komisiji moraju da se nađu i istaknuti predstavnici crnogorske dijaspore. Trebaju da se uključe ostale zajednice sa svojim predlozima i obrazloženjima o ostalim kandidatima kako bi se iskristalisale liste kandidata na osnovi većine predloga, da proces bude transparentan, a ne na ovakav način koji ukazuje da je baza izgubila svaku vezu sa dijasporom. Ukoliko se ne prepoznaje kuda vodi ovakva zaista nepotrebna i kontraproduktivna promotivno-medijska trgovina primopredaje medalja, onda smo završili sa nagradama sve dok ne dodijelimo nagrade svim onim značajnim ličnostima i profesionalcima porijeklom iz Crne Gore koji su postali poznati van granica Crne Gore radeći svoj posao i zaradjujući za svoju egzistenciju pri tome nemajući nikakvih dodirnih tačaka u radu sa našim iseljenicima. Dakle, nakon svih poznatih građana porijeklom iz Crne Gore, bilo da rade na očuvanju crnogorskih tradicionalnih vrijednosti ili da ne rade, treba dati priliku i običnim udruženjima i pojedincima koji su odani Crnoj Gori i udijeliti im, barem, po običnu papirnu zahvalnicu. Takvi iseljenici ne očekuju da im to parče papira uručuje ni predsjednik ni potpredsjednik, niti bilo koji visokorangirani predstavnik vlasti. I da na kraju upitam: da li je neko pomislio, mimo našeg, i na ostala stara i dokazana udruženja poput Udruženja Crnogoraca Amerike, Crnogorskog Foruma London, Crnogorskog kulturnog društva Toronto, Euro Gusinja ili Krstaša iz Lovćenca, Crnogorske nacionalne zajednice Beograd i mnoga druga koja su bila aktivna i okrenuta dugi niz godina Crnoj Gori, i da li je potrebno da ista mole za običnu zahvalnicu pored svega šta su uradili za našu dijasporu i svoju prvu domovinu?

Šta bi Crna Gora danas mogla da uradi za svoje iseljenike u Australiji?

– Od institucija sistema Crne Gore očekujemo da razumiju kako su oni na svojim radnim mjestima i zbog nas, a ne mi ovdje zbog njih. Da shvate kako je ignorisanje naših poruka nešto što unosi razočarenje, otuđenje i osjećaj nipodaštavanja. Komunikacija je stvar civilizovanog odnosa i kućnog vaspitanja i dio radne obaveze, na šta ukazujemo dugi niz dodina. Crna Gora može da pokaže da brine o svojim iseljenicima u razgovorima sa akreditovanim australijskim diplomatskim osobljem, baš kao što tu brigu za nas pokazuju australijske diplomate. Matica treba da cijeni i pomaže našu zajednicu, uostalom kao i mnoge druge slične nama, koja promoviše Crnu Goru na jedan reprezentativan nivo. S obzirom na to da je Australija specifična po mnogim stvarima, od ogromnog prostranstva pa do činjenice da je crnogorsko iseljeništvo malobrojno i da nije skoncentrisano na jednom mjestu, to ne očekujemo isti tretman kao prema nekoliko udruženja poput vas u Njujorku ili Čikagu ili par njih u Evropi. Naglašavao sam i ranije i opet ponavljam da se rad jednog udruženja najbolje vidi u njihovim internet prezentacijama i jedan od uslova ozbiljnog pristupa udruženjima trebala bi da bude obavezna web sajt adresa ili FB stranica. Uostalom, i aktivnosti svakog pojedinca mogu se lako utvrditi pretraživanjem na Googleu. Ali da bismo došli na taj nivo morali bi krenuti od ozbiljne upotrebe internet prezentacije institucija sistema koje se bave dijasporom i navikom da se pretražuju aktivnosti naših udruženja i na pravi način vrednuju njihovi učinci. Tada ne bi dolazilo do ponižavanja koje smo doživjeli na Danima dijaspore u Baru. Da realno sagledavamo značaj našeg udruženja napomenuću da u potpunosti razumijemo kako udruženja koja ulažu značajnija sredstva u Crnu Goru zaslužuju i dodatnu pažnju i poseban vid sufinansiranja za prihvatljive projekte, ali, ponavljam, da Crna Gora treba da cijeni svaki, pa i najmanji napor bilo pojedinca bilo nekog malog udruženja koji svojim radom doprinose promociji Crne Gore. Dakle, potrebno je stvarati i uslove da privrednici iz dijaspore koji žele da investiraju u svoj zavičaj to mogu realizovati uz aktivnu pomoć institucija sistema u Crnoj Gori. Za tako nešto nijesu potrebne nikakve brojne delegacije – potrebna je samo dobra volja i komunikacija ovdašnjih državnih institucija. Nije dijaspora glupa pa da joj je potreban neko da dolazi i objašnjava zakone i uslove ulaganja – potrebni su joj ljudi koji znaju da koriste internet i da odgovaraju na primljene poruke. I nista više od toga. Na isti način treba pomoći filantropskim udruženjima kroz jednostavan program – za svaki uloženi euro država daje isto toliko ili koliko se već odredi. Nikakva filizofija tu nije potrebna – samo dobra komunikacija. Sve što dijaspora uloži u svoj zavičaj od interesa je i za državu Crnu Goru, pa takva ulaganja treba konstantno podržavati i pospješivati.

Koliko su djeca naših iseljenika vezana za Crnu Goru?

– Generacije iseljenika rođenih ovdje žive sasvim drugačiji način života. Uslovi naših iseljenika u Australiji se umnogome razlikuju od, na primjer, uslova u Americi, gdje je naša emigracija koncentrisana na jednom relativno malom prostoru. Nas u cijeloj Australiji ima samo nekoliko hiljada, a razdaljine se mjere isto tako u hiljadama kilometara, pa su iseljenici više upućeni na australijski način života. Zato ga i shvataju na realan način i tako ga i žive. Trpe roditeljska nezadovoljstva i često su bili žrtve učestvovanja na ceremonijama sa nacionalnim obilježjima. Pokazuju izuzetno strpljenje i žrtvuju se iz ljubavi prema roditeljima, ali ne osjećaju, niti se to može od njih tražiti, neku ludačku ljubav prema Crnoj Gori poput njihovih roditelja. Naravno, ponosni su na zemlje porijekla, srećni su da provedu tamo odmor, ali dobro mjere prirodne ljepote, karaktere, pravni i socijalni poredak i ostale parametre potrebne za normalan i uređen život. Uostalom, to je situacija i sa svim ostalim iseljenicima. Ogromna većina nema nacionalnih predrasuda i sa ponosom kažu da su Australijanci engleskog, italijanskog, grckog, belgijskog, mađarskog, hrvatskog, srpskog itd. porijekla. Trude se da se što više školuju i obezbijede kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost u čemu su im roditelji najveća podrška. Zato ne treba da čudi činjenica da se mnogi mlađeg naraštaja mogu naći u svim institucijama australijskog društva. Mnogi predaju na poznatim univerzitetima, rade u vladinim organima ili imaju uspješne privatne kompanije. Radi se naporno, stalno pod obavezama i stresom, pa ne treba čuditi što nemaju vremena da se udubljuju u naše balkanske probleme, gdje mnogi naši građani još nijesu načisto sa svojom nacionalnom pripadnošću.

Da bi neko iz Australije u vrijeme ljetnjih odmora posjetio Crnu Goru, koliko mu novca treba za avionski prevoz?

– Putovanje od Australije do naših krajeva je poprimilo revolucionarne promjene. Nekada se putovalo brodovima mjesecima dok nijesu proradili avioni za koje je trebalo izdvojiti pravo malo bogatstvo. Mnogi naši prvi iseljenici nijesu uspjeli da zarade ni za tu avionsku kartu o kojoj su cijeli život sanjali. Danas su prilike sasvim drugačije i za 1.500 eura (u prosjeku) može se kupiti povratna karta koja će vas za 24 sata prebaciti do Podgorice. Cijene karata variraju u zavisnosti od godišnjeg doba. Van sezone i božićnih praznika mogu se naći i još povoljnije cijene karata.

Koja bi bila Vaša poruka našim iseljenicima širom svijeta?

– Moja poruka bi bila sasvim jednostavna – treba da demonstriramo uzajamno poštovanje i prenesemo pozitivne vrijednosti iz zemalja iz kojih dolazimo. Budimo ponosni na svoje nove zastave, ali pokažimo svojom ccivilizovanom komunikacijom i saradnjom respekt i ljubav prema državi iz koje potičemo – našoj Crnoj Gori. Moja zastava je zastava Crne Gore, ali moje zastave su i zastava BiH i Italije i Australije – država u kojima sam proveo i provodim dio svog života, kao i zastave svih mojih prijatelja drugih nacionalnosti.

Sead Hodžić (Foto: Privatna arhiva)