Poslije Drugog svjetskog rata Eva je sa svoje dvoje djece prinudno zadržana u Beranama gdje je radila i stanovala u ovdašnjoj beranskoj bolnici u kojoj su, pod upravom dr Nike Labovića, imali obezbijeđen smještaj, hranu i sve uslove za koliko-toliko normalan poslijeratni život. U početku su ljudi po malo zazirali od njih, ali vrlo brzo svi su ih u Beranama zavoljeli, prihvatili kao svoje, zbližili se i sprijateljili, nesebično dijeleći sa njima svo ovdašnje poratno i dobro i zlo. Tako je Eva stekla nove beranske koleginice i prijateljice, Ana drugarice ali i udvarače, a Faldin je ponajbrže od njih postao omiljen u društvu zbog atraktivnog mečeta Meja sa kojim je provodio vrijeme, hranio ga, dresirao i sa njim zabavljao Berance, vidajući na taj način i sebi i njima ljute i još uvijek svježe ratne rane koje su u Beranama zajedno bolovali

Foto: Adem Ado Softić

Sve je manje živih svjedoka od kojih bi se još uvijek moglo nešto saznati o porodici poginulog njemačkog vojnika koja je punih dvanaest godina nakon Drugog svjetskog rata ostala da živi i radi u Beranama.

Jedna od posljednjih koja se sjećala svakog trenutka provedenog sa njima kao dijete u krugu beranske bolnice u kojoj je radila njena majka Rajka Milićević, bila je, nažalost nedavno preminula, Rosa Jovančević, koja je sve do smrti ljubomorno čuvala malu požutjelu fotografiju iz ranog djetinjstva sa gospođom Evom, njenom kćerkom Anom i sinom Faldinom, snimljenu ispred zgrade beranske bolnice 1954. godine. Uvijek ih se rado sjećala i pominjala ih sa nostalgijom, sjetom i primijetnom tugom u glasu, pokušavajući do posljednjeg dana da sazna šta se sa njima desilo i gdje bi danas mogli da žive Eva, Ana, Faldin i njihovi potomci.

Poslije Drugog svjetskog rata Eva je sa svoje dvoje djece prinudno zadržana u Beranama gdje je radila i stanovala u ovdašnjoj beranskoj bolnici u kojoj su, pod upravom dr Nike Labovića, imali obezbijeđen smještaj, hranu i sve uslove za koliko-toliko normalan poslijeratni život. U početku su ljudi po malo zazirali od njih, ali vrlo brzo svi su ih u Beranama zavoljeli, prihvatili kao svoje, zbližili se i sprijateljili, nesebično dijeleći sa njima svo ovdašnje poratno i dobro i zlo. Tako je Eva stekla nove beranske koleginice i prijateljice, Ana drugarice ali i udvarače, a Faldin je ponajbrže od njih postao omiljen u društvu zbog atraktivnog mečeta Meja sa kojim je provodio vrijeme, hranio ga, dresirao i sa njim zabavljao Berance, vidajući na taj način i sebi i njima ljute i još uvijek svježe ratne rane koje su u Beranama zajedno bolovali.

Drugom polovinom pedesetih godina iznenada su dobili odobrenje da mogu da napuste Ivangrad i vrate se svojoj kući, zaturenoj negdje tamo u već kolonizovanoj Vojvodinu, odakle su vjerovatno morali produžiti dalje na zapad prema Austriji i Njemačkoj. Tako im se od te 1956. godine ovdje u Beranama gubi svaki trag.

Svi Rosini pokušaji da sazna nešto više o njihovoj daljoj sudbini ostali su bez uspjeha. Umrla je a da nikad nije saznala šta se sa njima desilo. Njihov život među Berancima odavno je prekrio prašnjavi veo zaborava. Nakon Rosine smrti, kao svjedok beranske priče o Evi, Ani i Faldinu ostala je samo jedna mala požutjela fotografija iz 1954. godine na kojoj, u zagrljalju svoje majke, nježnu dječiju ručicu drži na Faldinovom ramenu.

A onda, ovih dana, u jednoj od arhiva davno umrlih svjedoka toga vremena, slučajno sam naletio na još jednu potvrdu ove zaboravljene beranske priče – rijetko lijepu fotografiju Faldina u bezbrižnoj i neobičnoj igri sa mečetom Mejom u Beranama, negdje u ovo doba prije skoro sedam decenija, krajem avgusta 1950. godine…

Adem Ado Softić