Bihorci u dijaspori: Prezime (H)Adrović najbrojnije u Luksemburgu

Zbog stereotipa koji se „njeguju“ do danas, talasi iseljavanja iz Bihora trajali su sve do sedamdesetih godina 20. vijeka. O toj najbrojnijoj, a zaboravljenoj dijaspori iz Crne Gore, malo se govori i zna. Službeni kontakti i mediji „tek sad otkrivaju“ da četvrta-peta generacija muhadžera (izbjeglica) u Tursku jedva čeka da čuje „riječ iz starog kraja“, grčevito čuvajući običaje predaka, koji su tamo došli „mimo svoje volje“

Bihorski muhadžiri na Bosforu

Migracije na ovim prostorima nikad nijesu prestajale. Siromaštvo i borba da se preživi i ne „skonča u beznađu kamenog mora“ vjekovima su tjerali naše pretke širom svijeta. Najmasovnija iseljavanja, ali ne zbog kore hljeba, bila su nakon Berlinskog kongresa, Prvog balkanskog rata i povlačenja Osmanske imperije iz ovih krajeva. Nasilje, pokrštavanja i bahato ponašanje novouspostavljene vlasti, zaposjedanje imovine već iseljenih, lična nesigurnost ali i nemirenje sa režimom druge vjere i nostalgija za Turskom, uzrokovali su kolone izbjeglica. Pozivi kralja Nikole da je „štetno da se naša braća muhamedanci sele“ i da vlast „drži jaku disciplinu“, imali su skroman učinak. Propaganda je od te braće stvarala Turke, neprijatelje, omalovažavala njihovu tradiciju, izmišljala i podmetala.

„I groblja su zatirana da se ne zna da su tu bili“, ali niko nije odgovarao. Zbog stereotipa koji se „njeguju“ do danas, talasi iseljavanja iz Bihora trajali su sve do sedamdesetih godina 20. vijeka. O toj najbrojnijoj, a zaboravljenoj dijaspori iz Crne Gore, malo se govori i zna. Službeni kontakti i mediji tek sad otkrivaju da četvrta-peta generacija muhadžera (izbjeglica) u Tursku jedva čeka da čuje riječ iz starog kraja, grčevito čuvajući običaje predaka, koji su tamo došli mimo svoje volje.

Bihorci

Privredni bum zapadne Evrope i potreba za radnom snagom krajem šezdesetih godina masovno je privukla mlade ljude iz Jugoslavije i Crne Gore. Pogotovo Bihora, u kojem su civilizacijske i društvene promjene isuviše kasnile. Kašnjenja u prosvjećivanju i obrazovanju ostavila su trajne posljedice na uslove i način života, njihovu mobilnost i zapošljavanje. Pod teretom siromaštva, gdje je „sve o koncu“, gotovo sva iskustva sa spoljnim svijetom počinju i završavaju se služenjem vojnog roka. Odlazak na privremeni rad u inostranstvo bio je prilika za veliki iskorak i prevazišao je sva očekivanja. Bez kvalifikacija i iskustva, bukvalno preko noći, mladi ljudi su stoku i imanja zamijenili fabričkim halama i gradilištima. Tako je moja generacija, nepripremljena za tuđinu, iz mirnih bihorskih sela ili planiskih čestara upala u vrtlog evropskih metropola i doživjela svojevrsni kulturološki šok. Fascinirani svim što vide oko sebe, radom, disciplinom i uslovima u kojem žive prosječni Evropljani. Tamo nijesu odlazili da bi započeli novi život, naučili jezik, osnovali porodicu, već sa namjerom da se brzo vrate. Tačnije, s namjerom da u što kraćem vremenu zarade što više. I bilo je tako. U početku su kupovali zemlju, proširivali imanja, dograđivali porodične, a kasnije gradili nove, ne uvijek lijepe, ali velike kuće. Vrijeme će pokazati – veće nego što su potrebne i tada i u budućnosti. Opremali su ih najsavremenijim pokućstvom. Za novogodišnje praznike i godišnji odmor dolazili su sa „nabreklim“ koferima, u kojima nije moglo da stane sve što su namjeravali da donesu svojim najbližim. Njihove porodice nijesu više znale za oskudicu. U očima rodbine i komšija cijena im je naglo rasla. Neoženjeni mladići postali su najbolje prilike za djevojke na glasu. Dugo uspostavljana hijearhija imućnijih i uglednih domaćinstava brzo se „pretumbala“. Raslojavale su se i „rastresale“ porodice i porodični odnosi. Promjene u mnogo čemu bile su brze i očigledne. Sela primijetno mijenjaju izgled, a snažan oslonac poboljšanja infrastrukture, opremanja škola, zdravstvenih punktova, izgradnje vjerskih objekata, solidarnosti sa siromašnim i bolesnim bili su gastarbajteri… Doznake koje su slali rodbini, decenijama su im osiguravale lagodniji život.

Petnjica

Dok se sedamdesetih godina odlazilo isključivo iz ekonomskih razloga, devedesetih godina davne mržnje su dočekale svoj čas, a probuđeni duhovi prošlosti, strah i ratna opasnost „pogurali“ su masovni odlazak, ne samo Bihoraca. Aktuelna politika deklarativno je branila Jugoslaviju, a suštinski je razgrađivala njene temelje i bila idealan okvir za masovno iseljavanje pripadnika manjinskih naroda. Mada već „prsli svud po svijetu“, Bihorci su masovnije proputili u Luksemburg krajem osamdesetih. U ovu, malu ali bogatu zemalju, zadnjih decenija XX vijeka doveli su one koji su dovodili druge, a onda su i oni dovodili svoje rođake i prijatelje. Na njih se sve manje gledalo kao na privremenu ispomoć i radnu snagu, a sve više kao na građane koji su se tu porodično nastanili. Baš zbog toga na tom, relativno malom prostoru, ugodno se smjestio najmanje još jedan Bihor. Kupovanjem starijih kuća i majstorstvom u svojoj režiji dolazili su do krova nad glavom. Bihorsko prezime H(A)drović je postalo najbrojnije prezime u čitavom vojvodstvu.

Ni u jednoj zemlji Evrope ljudi iz Bihora nijesu integrisani kao u Luksemburgu. Druga generacija završava visoke škole i stiče najviša akademska zvanja. Lider podmlatka i član najužeg rukovodstva druge po snazi parlamentarne partije rođen je u Bihoru. Roman “Pod kun planinom”) Faiza Softića, u ovoj zemli preveden je na francuski jezik. Među pobjednicima srednjoškolskih i studentskih takmičenja su i mladi ljudi iz našeg zavičaja. Ovdje su svoju afirmaciju doživjeli i sportisti (uostalom, jedini crnogorski reprezentativac u fudbalu iz Bihora svoj talenat je kalio u dijaspori). Da su se Bihorci dobro razumjeli sa novom sredinom potvrđuje i bratimljenje opština Petnjica i Rumelanž. Udruženja naših građana su organizatori tribina, kulturno-zabavnih i sportskih manifestacija iz kojih je vidljivo da vole više Crnu Goru nego ona njih. I spontana druženja su česta. Uz jutarnju kafu komentariše se gotovo sve što se prethodnog dana desilo u zavičaju. Zahvaljujući novim tehnologijama, često više znaju nego u Godočelju, Vrbici, Trpezima… Umrežena rodbina i prijatelji im daruju najnovije vijesti uz „zavičajni šmek“.

Petnjica nakon Drugog svjetskog rata

Tokom višedecenijskog života u zapadnoj Evropi mijenjali su svoje radne, kulturne i životne navike. Ljubav i bračnu sreću još najradije traže u zavičaju, (praveći svadbe na kojim se skriva uspjeh i prestiž), ali ne zaziru od brakova sa pripadnicima/cama drugih nacionalnih, vjerskih i kulturnih zajednica. Pored tradicionalnih i „osavremenjenih“ imena, djeci daju i imena sredine u kojoj žive. Tako Alfred, Albert, Tomas, Silvija, Elza, Diogenis… trče u zagrljaj svojih nana i osmjehom i rukama se sporazumijevaju. „Blagoš nani, on mi ne zna naški”, brzo ih pravdaju stare majke. Bihorci su shvatili da pripadaju i tamo gdje su im djeca i unučad, a ne samo tamo gdje su rođeni i gdje su sagradili kuće. Oba ova svijeta izranjavala su im život, pa su najčešće stranci i tamo i ovamo. Samo u tom „između“ i postoje. Za svoje komšije i rođake ovdje,oni su stranci. Svikli su da se u širem zavičaju na njih gleda sa visine, da nemaju, niti su imali svoje ljude ni veze, ni u bolnici, ni sudu, ni kod opštinara. Da se ne bi dosađivali po parkovima, poslije odlaska u penziju dosta vremena provode u zavičaju. Nervira ih aljkavost i nemar okoline. Zato i uređuju svoja dvorišta, zasađuju nove sadnice i zebu da li će unučad, kad odrastu,dolaziti da ih beru.

I dok se ljeti na Polici i Budimlji mimoilazim sa najluksuznijim džipovima i autobilima sa žutim “L” i drugim registracijama, za čijim volanom često sjede djevojke sa rejban naočarima, odjevene po posljednjoj modi, ne mogu a da se ne sjetim njihovih djedova, nana, amidža… koji su baš ovuda prolazili sa zavežljajima ka beranskoj pijaci na kojoj će nuditi na prodaju sve što su mogli da sakupe od svog mala, sa bašči i njiva. Pred očima su mi još ti ljudi koji od rane zore sa motikom ili kosom o ramenu odlaze pod nadnicu da kopaju kukuruz, kose, žanju žito, baš uz ovaj put na kojem se susrijećemo. Ove lijepe mlade dame, ta druga ili treća generacija u dijaspori, skoro i da neće povjerovati u slike kojih se prisjećam jer im izgledaju nestvarno. Neće vjerovati da su majke njihovih roditelja uz poljske i kućne poslove podizale djecu, dane i noći provodile za razbojem i u šare ćilima utkivale svoju muku. Oni će poslije kraćeg boravka u kućama, koje godišnje ožive tek 15-20 dana, sve češće nastavak odmora provoditi na moru, u stanovima, koje su roditelji stekli uz štednju i odricanja na svakodnevnoj putanji kuća – pos’o.

Bihorci (iz pozorišne predstave)

U selima Bihora i ovog ljeta, do dolaska “stranaca”, tišina. Stada ovaca i goveda su odavno otanjila. Oranje njiva je gotovo zaboravljeno, a mnogi putevi i okućnice zarasli su u šiblje i rastinje. Đaka je u školama iz godine u godinu sve manje. Mladi uporno odlaze. Ponovo je “proradila” Njemačka u koju bi, da nije bilo velike migrantske krize, već “iscurjeli” i posljednji vitalni ostaci ovog kraja. Pored nemanja posla, glavni razlog za odlazak je uvjerenje da ovdje uskoro neće biti bolje. Čitav sjever Crne Gore, i Bihor kao „migrantsko vrelo“, su već ozbiljno demografski razoreni. Kad nema pouzdane statistike (da li baš slučajno), ozbilljni ljudi govore da danas dva Bihora žive u inostranstvu. O kakvoj se dugoročnoj šteti radi malo ko razmišlja. Postalo je već floskula da je jedini recept za zaustavljanje odliva preostalog stanovništva stvaranje odgovarajućih uslova za život. Bojim se, i kada bi i imalo i para i volje, da smo već zakasnili. O povratku i da ne govorimo. Pjesnička poruka Ismeta Rebronje: “Ne ostajte ovdje, ne idite tamo”, samo oteže muke.

Hamdo Kočan (“Komun@”)

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!