Malo ko u Crnoj Gori, ali i zemljama bivše Jugoslavije, zna da je Gusinjanin Began Beni Čekić krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka učestvovao u stvaranju hip hop, disko i rep muzike u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kolika je bila njegova uloga u istoriji tih muzičkih pravaca najbolje govori podatak da se na nedavno objavljenom cd-u i u knjižici u Britaniji, s imenima najpoznatijih stvaralaca te muzike, našlo i ime Begana Čekića! I ne samo to: Čekić je jedini bijelac među stvaraocima – svi ostali koji se pominju su Afroamerikanci!

U knjižici „Boombox“, koja govori o ranom nezavisnom hip hopu, elektro i disko repu u periodu od 1979. do 1981. godine, piše da je “jedna od osoba koja se definitivno ne uklapa u šablon producenata rane rep muzike Began Beni Čekić, jugoslovenski emigrant koji je zaradio novac u tom biznisu”.

“On je lansirao BC Records, a najuspješnija grupa mu je bila ‘Brooklyn Express’. Iako osporavan za kreiranje kopija tada aktuelnih disko pjesama, Čekić je pojam novih pjesama nastalih prerađivanjem aktuelnih hitova”, piše, između ostalog, u knjižici.

Iako se danas bavi poslom koji nema dodirnih tačaka sa tom muzikom, Čekić se rado sjeća tih vremena, a u razgovoru za Portal Revije Fokus otkriva kako je počeo da se bavi muzikom, kako su nastajali hitovi i kako se u to, kako kaže, zlatno doba muzike, živjelo.

U AMERIKU SA 17 GODINA

Čekić je u Ameriku došao 1971. godine, kada je imao 17 godina. Vrlo brzo je savladao engleski jezik i sa bratom Šeljom na Čurč aveniji 1974/1975. godine otvorio prodavnicu mješovite robe u kojoj je prodavao i ploče pjevača iz bivše Jugoslavije i Albanije. Ubrzo su Amerikanci počeli da im traže ploče tada svjetski popularnih pjevača.

„Uvidio sam da na muzici može da se zaradi dobra para. Kada sam ubacio američke ploče došla je jedna mlada djevojka i tražila da snimi pjesmu amaterske pjevačice Linde Ronstand. Napravili smo demo snimak koji sam pokušao da prodam diskografskim kućama, ali svi su me odbili. Nakon toga sam sa pjevačicom Fransis Simone ’78/79. godine snimio pjesmu ’Let your body run’ koja je postala hit“, priča Čekić o počecima svoje stvaralačke karijere.

U međuvremenu je ’79. godine na Menhetnu, u 14. ulici, otvorio novu prodavnicu u kojoj je prodavao i instrumente, radio aparate i televizore jer je, kako kaže, „uvidio kako se prodaje muzika“.

„Menhetn je nešto sasvim drugačije u odnosu na Bruklin, gdje sam živio. Tih godina u 14. ulici je bila sala ’Akademy of music’ u kojoj su nastupali razni pjevači. Svakog vikenda su gostovale velike grupe – ’Rolling Stones’, ’Led zeppelin’, ’Aerosmith’… Upoznao sam trgovce pločama na veliko i počeo i ja da ih tako prodajem. Tada sam shvatio da se muzika Afroamerikanaca prodaje u nevjerovatnom tiražu. Afroamerikanci su specifični po pitanju muzike. Oni žive za muziku“, priča Čekić.

U to vrijeme se družio s izvjesnim Džoom Robinsonom, čija je supruga Silvija šezdesetih imala hit „Postman“.

„On je napravio pjesmu ‘Rapers deglith’ koja je postala megahit. Grupa se zvala ‘Sugar hill Gang’. Ja sam ploču imao prvi i dnevno iz kombija prodavao po desetak hiljada To su bile maxi singl ploče, a snimanje je koštalo 3.000 do 4.000 dolara. Bio je to početak zlatnog doba disko muzike. Ta muzika je ’išla’ ko halva. U njujorškim diskotekama je petkom, subotom i nedjeljom bilo po tri-četiri miliona ljudi. Mogli ste da napravite pjesmu, samo da ima instrumentalni brjek u sredini, desetak-dvadeset sekundi. I to je narod kupovao“, sjeća se on.

AFROAMERIKANCI BILI NAJVEĆI KUPCI PLOČA

Čekić kaže da su Afroamerikanci bili najveći kupci ploča.

Pojašnjava i kako su nastajali njegovi hitovi.

„Napravite pjesmu u petak, a u Njujorku ima toliko diskoteka da u njima na noć bude i nekoliko stotina hiljada ljudi. Sjutradan 5.000 do 10.000 ljudi traži da kupi ploču. Mogle su da se zarade ogromne pare“, kaže on.

Čekić ne krije da je za brojne hitove koje je producirao uzimao ideje od drugih autora.

U početku je bio producent grupe „Sugar Dadd’s“, a pjesma se zvala „One More Time“. Nakon toga počeo je da radi s famoznim reperom „Afrika Bambaataa’s“.

„To je bila grupa koja je imala pjesmu za koju je muzika ukradena od grupe ‘Craftwork’. Što se mojih pjesama tiče, za ‘Onether one bite the dast’ sam uzeo ritam od ’Queena’ i prodao pola miliona ploča. Ređali su se disko hitovi ’Translaks’, ’69’, ’Back in time’…“, prisjeća se Čekić.

Imao je i svoju grupu, „Brooklyn express“, koju su činili muzičari koji su živjeli u njegovoj zgradi. Pratio je, kaže, šta se prodaje na tržištu i otvorio svoju diskografsku kuću.

„Prvu pjesmu koja je bila original otpjevala je Fransis Simone i ploča je za mjesec dana prodata u skoro 100.000 primjeraka. Bila je hit u Njujorku, a potrošio sam tri ili četiri hiljade dolara za snimanje. Ploča je koštala četiri dolara, a ja sam ih na veliko prodavao po dva. Kompletna ploča sa pakovanjem koštala me je 70 centi. Zarađivao sam dolar po ploči. Sto hiljada dolara je ogromna para“, priča Čekić.

Čekić je snimio oko sto pjesama, a najuspješnije su mu, ističe, bile obrade.

„To su kvazi originali. Zamijenio sam neke stvari bez odobrenja, ali u Americi ono nije bilo potrebno, jer čim neko izda ploču mogli ste da je obradite, ali ste morali da platite autorska prava. A ja sam bez dozvole mijenjao riječi i sve pjesme su postali hitovi. To je bilo nestvarno – da možete da prodate pola miliona maksi singla i izdate u više od 50 zemalja svijeta“, dodaje Čekić.

NJUJORK – MEKA ZA MUZIKU

Šta je u to vrijeme značilo prodati 100.000 ploča i zaraditi toliko novca Čekić objašnjava primjerom svoje porodice koja je tada kupila zgradu sa 25 stanova za 65.000 dolara.

„Zgrada koju su kupili za 28.000 dolara i koja ima dva stana i prodavnicu sad košta četiri miliona dolara. U Bruklinu su kuće koštale od 10.000 do 30.000 dolara za jednu ili dvije familije. Paklica cigareta je koštala 20 centi, a sada je 12 dolara“, prisjeća se on.

Osamdesetih godina Čekić je imao četiri diskografske kuće na svoje ime – „BC records“, „One way records“, „Street wave records“, ‘Master mix records’…

„Imali smo stvari koje je tražilo tržište. A Njujork je Meka za muziku. To je bilo vrijeme maxi singlova koji su se prodavali nenormalno. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina je polako nestajao rock ’n roll i pojavio se hip hop. I dan-danas ta muzika razvaljuje“, ističe za Portal Revije Fokus Čekić.

U to vrijeme se, prisjeća se, pojavio i LGBT gay life, a na Kings streetu na Menhetnu je bila diskoteka „Garage“.

„Bila je stvarno garaža koju je čovjek preko noći transformisao u diskoteku koja je primala do 10.000 ljudi, a svi su bili gej. Ja sam išao tamo da vidim šta je popularno, šta je u trendu“, dodaje on.

Čekić tvrdi da su sedamdesete i osamdesete bile najluđe doba kada je u pitanju muzika. Producirao je oko 75 pjesama za koje ima autorska prava na osnovu kojih i danas prima novac iz cijelog svijeta.

Beganu Čekiću je muzika bila i ostala na prvom mjestu. Kako reče, dolaskom u Ameriku u svakom smislu je pronašao raj, odnosno dženet, a za muziku živi i danas. Poznat je i kao veliki humanista i čovjek koji nije zaboravio svoj rodni kraj.

Svetlana Peruničić & Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI AUTORA I REDAKCIJE FOKUSA