Samo prije dvadeset godina računalo se da Bihorci koji su, u potrazi za korom hljeba, radili u Istri i Sloveniji, ali i u drugim krajevima Jugoslavije, u tim mjestima nijesu stranci, da ne rade u inostranstvu i da su svoji na svome.

Već odavno nije tako. Sada je i to inostranstvo i oni su istoj ravni kao i njihovi zemljaci, rasuti svuda po svijetu.

Ibro Muratović, koji odavno živi u Istri i radi kao kontrolor u jednoj firmi za obezbjeđenje, putem portala Radio Petnjica poručio je da ima Bihoraca koji žive i u Istri i da sanjaju zavičaj.

“U Istri ima oko 50 porodica Bihoraca iz petnjičkog i bjelopoljskog kraja i posjećujemo se redovno. Najviše nas je u opštinama Pula, Labin i Raša, ali nas ima i u drugim krajevima”, priča Muratović.

Porodica Ibra Muratovića

On navodi da je prvi Bihorac koji je još prije 45 godina došao u Istru bio Ismet Osmanović iz sela Kalica. Za njim su dolazili i njegovi rođaci, prijatelji, komšije Adrovići – Elmaz, Ismet, Safet, Hazbo, Alija, Hakija, Esad, Sadik, Hatka i Zehra Adrović Hasnija Dubinović Adrović, Ramo Ajdarpašić, Meho Ajdarpašić, Fehmo Cikotić, Suad Hodžić, Fuad Hodžić, Esko Huremović, Sejdija Latić, Ramo Ličina, Hakija Muratović, Ibro Muratović, Mehmed Muratović, Meho Osmanović, Avdo Osmanović, Nuradin Adrović, Feho Osmanović, Esad Osmanović, Idriz Rebronja, Feriz Rebronja, Abid Skoko, Miftar Škrijelj, Juso Škrijelj, Ismet Škrijelj, Halil Škrijelj, Ema Kurpejović – Škrijelj, Sadika Škrijelj, Esma Škrijelj, Nedžad Osmanović, Enko Novalič, Zehbija Latić…

“Većina Bihorca u Puli danas radi u brodogradilištu Uljanik, gdje su vrlo vrijedni radnici i cijenjeni majstori. Neki od njih su otvorili privatne zanatske radnje. Dolazili su i u rudnik. Poznato je da je, do 1999. godine, punih 400 godina u tom kraju eksproatisan smolasti ugalj koji je imao široku upotrebu u industriji, izvozio se i bio od posebne vrijednosti za tržište. Posljednja dva vagona uglja iz jame Tupljak izašla su 28. maja 1999. godine u 11:30 sati. Rudnici su potopljeni, ali Bihorci koji su radili u ovim preduzećima uglavnom su ostali. Neki su otišli u penziju, a neki našli druga radna mjesta – mnogi u turizmu, koji je po zatvaranju rudnika doživio ekspanziju”, priča Muratović.

Melisa Osmanović

On je služio vojni rok u Puli. Kada je završio, tamo je ostao. Privukli su ga, kaže, morska pučina i dobri uslovi života. Oženio se Safetom Kalač i sa  njom dobio sinove Edvina (28) i Enisa (22).

Boćanje je veoma popularan sport u Hrvatskoj, a najbolja hrvatska boćarka je Melisa Osmanović. Rođena je 1992. u Puli, od majke Nafije i oca Esada Osmanovića, porijeklom iz sela Kalica.

Tim sportom počela je da se bavi prije pet godina. Još kao dijete oboljela je od distrofije mišića. To joj nije oduzelo snagu i želju da ostvari ono što želi. Nakon samo godinu dana treniranja postala je najbolja boćarka u Hrvatskoj i od tada svake godine u njenim rukama zasija zlato. Godišnje ima sedam takmičenja u Hrvatskoj, a tu su i evropska i međunarodna prvenstva. Članica je reprezentacije Hrvatske. Planira da se sa svojom ekipom plasira za Svjetsko prvenstvo u Japanu 2020.

Za pet godina sportske karijere, Melisa Osmanović je osvojila 30 medalja, od zlatnih do bronzanih. Trenira tri do četiri puta nedjeljno po tri sata, a prije važnog takmičenja svaki dan. Pošto je to aktivni sport, uza se uvijek ima personalnu asistenkinju koja joj pomaže oko treninga i sakupljanja boća. Uz nju je i njena porodica. Puno putuje po svijetu, a bila je u Portugaliji, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Njemačkoj, Sloveniji…

Melisa ima položen vozački ispit i svoj auto sa ručnim komandama, koji joj pomaže i olakšava život. Završila je srednju ekonomsku školu.

Melisa je tiha, veoma inteligentna i draga osoba. Uvjek nasmijana i spremna za razgovor. O njoj su pisale razne novine, snimale se televizijske i radijske reportaže. Zaslužna je što se po gradskim ustanovama prave prilazi za potrebe osoba sa invaliditetom. Aktivna je i kao članica mladih najveće županijske (regionalne) političke stranke. O Melisi Osmanović se priča u Istri, ali i šire. Ona je primjer kako se, uz vlastite napore, dolazi do uspjeha i kvalitetnog života.

A skoro da nema mjesta na planeti u kojem ne živi bar jedna bihorska porodica. Da li ih ima na Aljasci nije poznato, ali ih u Africi ima sigurno.

Nusret Adrović iz sela Laze kod Petnjice sa porodicom već 25 godina živi u Zambiji. Njegov sin Adnan se oženio, dobio djecu i, takođe u Zambiji, osnovao svoje domaćinstvo.

Reko Škrijelj, porijeklom iz bihorskog sela Murovac, živi u Angoli.

Znatan broj ih je i u Americi.

Faiz Softić i Ibro Muratović