“Sa kritičkom budnošću Ferid razmišlja i zapisuje, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava i svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – on ponovo priziva zavičaj, kao posljednje utočište”, kaže Softić

Ovih dana Ferid Muratović izdaje treću knjigu poezije „Jorgan od kamena“, gdje je pjesničkim iskazom, sistemom slika i jezičkom svježinom proširio svoje poetsko polje ograđeno svojim vizijama u prethodno objavljene dvije knjige –„Spremište za moju tugu“ i „Pjesme noći“.

Ako pažljivije iščitavamo poeziju Ferida Muratovića primijetićemo da je ona za njega most između vremena i prostora.

I previše je simbolike u naslovu ove knjige – možda da pjesnik ne osjeća kamenu težinu i studen onoga što ga okružuje i onoga čime su impregnirana njegova čula – i ne bi bilo ovoga naslova koji je, priznaćemo, poetski vrlo zahvalan.

I u ovoj knjizi dominira rodoljubiva ili zavičajna poezija što nas vraća u davnu prošlost i povezuje sa nekim pjesnicima, romantičarima koje smo već počeli da zaboravljamo, i on postaje svojevrsni rizničar i poetski hroničar koji svaku promjenu u svome kraju pakuje u stihove i odlaže u pjesničku seharu.

Ali nije ovdje prisutna samo ta vrsta poezije: imamo i socijalne pjesme koje govore o zavežljajima i napuštanju zavičaja i ponovnom odlasku mladih Bihoraca u bijeli svijet. Imamo nekoliko misaonih pjesama u kojima se pjesnik duboko unosi u svoj vlastiti usud i usud cijeloga kraja kome pripada – do onih duboko intimnih, kada nam posredstvom stiha saopštava svoja najintimnija osjećanja, razgolićujući ih i tako praveći uvjerljivijim.

Ali da bi pjesnik bio uvjerljiviji na svim prostorima on de fakto mora da prevazilazi granice svog lokalnog bistvovanja i osjećanja i da zalazi van granica ličnog, što Ferid često i čini, podastirući nam i zbilju Luksemburga gdje u jednoj pjesmi kaže:
„I ove magle i ove kiše
 nebo je teško jedva se diše…“

Kao zajednička pjesnička osjećanja kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intenzivnijim osjećajem prvog.

I ovdje se neminovno moramo prisjetiti engleskog pjesnika i osamnaestog stoljeća Persdi Biš Šelija (Persy Bysshe Shelley) koji kaže:
„Poezija je zapis najboljih i najsrećnijih trenutaka najsrećnijih i najboljih umova“. Ovim nas slavni Englez upozorava da izvariramio misao o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.

Instinktivnim osjećanjem Ferid Muratović zbija svoja iskustva u stih, u žižak koji traji.

Sa kritičkom budnošću Ferid razmišlja i zapisuje, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava i svjestan prolaznosti i kruga u kojem se svi krećemo – on ponovo priziva zavičaj, kao posljednje utočište.

I da naglasimo: knjiga poezije Ferida Muratovića izlazi u izdanju Literarnog kluba „Husein Bašić“ iz Luksemburga, a štampa je renomirana štamparija „Merkator“ u Bijelom Polju. Urednik knjige je Faiz Softić, recenzenti Sead Ramdedović i Remzija Hajdarpašić, a predgovor potpisuje prof. dr Redžep Škrijelj.

Prva promocija ove knjige biće organizovana u Luksemburgu, a očekuje se prisustvo velikog broja doseljenika iz Crne Gore i drugih krajeva ex-ju, uglavnom Feridovih prijatelja i prijatelja knjige.

Faiz Softić