Sredinom februara u Los Anđelesu, u porti Crkve sv. Đorđe na groblju San Gabrijel, sahranjen je dr Danilo Bojić, Kolašinac i jedan od Crnogoraca koji su mnogo dali nauci. U rodnom gradu najpoznatiji je, kako njegovi zemljaci kažu, kao jedan od konstruktora letjelice, kojom su Amerikanci osvojili Mjesec.

Njegov sestrić, pronalazač Zoran Ilinčić kaže da je Bojićevu naučnu karijeru obilježilo još mnogo podviga, na koje je neophodno podsjetiti. U svojim naučnim i stručnim radovima zalazio je tamo gdje prije njega nije bio niko. Neki njegovi radovi, tvrdi Ilinčić, još su nerazumljivi savremenoj fizici. Tek će vrijeme pokazati njihov značaj.

Danilo Bojić von Kolašin, kako su ga nazvali Japanci, impresionirani njegovim znanjem, rođen je u kolašinskom selu Lopovu 1926. godine. Srednju školu završio je u Peći. Diplomirao je u Zagrebu na tadašnjem Elektromašinskom fakultetu 1955. godine. Takođe, u tom gradu, dvije godine kasnije, magistrirao je na istom fakultetu i odbranio doktorat iz oblasti fizike.

„Mislim da je dvije godine radio u Crnoj Gori, ali tu nije uspio da pronađe ono što je htio, pa je 1959. emigrirao iz Jugoslavije i poslije početnih traganja nastanio se u Kaliforniji, gdje je živio do kraja života. Prvih 11 godina bio je zaposlen u svjetski prestižnoj firmi Roskwell International Corporation, kao inženjer i naučnik specijalista”, kaže Ilinčić.

S firmom Roskwell International Corporation, Bojić je učestvovao u realizaciji jednog dijela programa Apolo i tom prilikom došao do brojnih pronalazaka, koje je iskoristila National Aeronautics and Space Administration (NASA). Bio je član najužeg rukovodećeg stručnog i naučnog tima za realizaciju programa Apolo, zadužen za rezervoare goriva i raketne motore na Saturn raketama.

„Koliko je meni poznato, NASA je raspisivala konkurse za pojedine elemente i sklopove potrebne za realizaciju svojih programa. Na jedan od tih konkursa javio se i Roskwell International Corporation i dobio posao. Ujak je kod njih u tom vremenu već rukovodio timom od 48 inženjera i doktora nauka i imao iza sebe niz pronalazaka i projekata”, objašnjava Ilinčić dio ujakove karijere, vezane za NASA.

Tada i nastaje njegov najinteresantniji pronalazak, koji je omogućio da se, u slučaju požara kapsula svemirskog broda zajedno s kosmonautima automatski odvoji od matičnog broda. Za Bechtel Power Corporation počeo je da radi 1970. godine na poziciji vodećeg inženjera i naučnika specijaliste, na poslovima dizajna, analize i konstrukcije nuklearnih centrala, između ostalih i na nuklearnim centralama Rancho Seco, Palo Verde i San Onofre.

Bojić je 1986. godine, tvrdi Ilinčić, napustio Bechtel Power Corporation i osnovao sopstvenu istraživačku laboratoriju „sa ciljem studiranja i razvojnih analiza gravitacionih i elektromagnetnih sila koje djeluju unutar atoma, zajedno sa silama koje djeluju u našem solarnom sistemu i univerzumu.”

Kao rezultat njegovog rada nastala je i knjiga Interakcije između gravitacionih i elktromagnetnih sila u našem univerzumu, u kojoj je dr Bojić dao preko 450 novih formula koje su pokazale da postoji ekvilibrum gravitacionih, elektromagnetnih i nuklearnih sila veze na svim nivoima u svemiru. Mnogi praktični i teorijski testovi, tvrdi Ilinčić, potvrdili su tačnost prethodnih formula.

Koristeći svoje vrhunsko znanje, Bojić je, podsjeća njegov sestrić, dizajnirao i patentirao nuklearni fuzioni reaktor, koji je još uvijek u fazi ispitivanja.

„Interesantno je da je imao vrlo široko polje interesovanja. Tako je pronašao i izmjerio magnetni fluks mozga, brzinu gravitacionih talasa galaksije, brzinu gravitacionih talasa Sunca, brzinu gravitacionih talasa Zemlje, magnetnu silu gravitona, kao i odgovorio na mnoge druge naučne nepoznanice.”

Kako kaže Ilinčić, vrlo je zanimljivo što je njegov ujak definisao i izračunao magnetna polja Zemlje i čovjekovog mozga. Navodno, shvatio je da među njima postoji vrlo precizna ravnoteža. Iz toga proizilazi, tumači Ilinčić, da čovjek sa svojim mozgom može živjeti samo na planeti Zemlji. To je, smatra on, jedno od fundamentalnih otkrića, koje današnja nauka još nije pravilno i ozbiljno shvatila.

„Ujak je, prije više od dvadeset godina, u svojoj knjizi Interakcije između gravitacionih i elektromagnetnih sila u našem univerzumu, već definisao, izračunao i prezentirao javnosti podatke o gravitacionim talasima. Nikolu Teslu je smatrao svojim idolom u nauci. Govorio je da je Tesla jedan od najvećih naučnih genija u modernom vremenu i tu knjigu posvetio je njemu. Posebno je bio zahvalan svojim profesorima iz srednje škole pa je i njima posvetio jednu svoju knjigu”, kaže Ilinčić.

Njegov čuveni ujak, naglašava on, dokaz je da se čak i siromašni emigrant sa 33 godine, bez pare u džepu, s vjerom u sebe i u svoje kvalitete, može vinuti do neslućenih visina kako u ličnom tako i u naučnom životu.

„Njegov životni primjer treba da bude pouka svima koji od života očekuju nešto posebno. U mom djetinjstvu, primjer mog ujaka dominantno je uticao na mene u izboru profesije. Sticajem životnih okolnosti bavio sam se sličnim poslovima kao i on, ali daleko od njegovog nivoa. Sjećam se jednog našeg razgovora u njegovoj kući u Kaliforniji kada mi je objašnjavao kako je izračunao masu svemira. Moram priznati da mi je tada malo toga bilo jasno”, kaže kolašinski pronalazač.

Kako naučnom radu, dr Danilo Bojić bio je posvećen i porodici, ali i sjećanjima na rodni kraj. Sa suprugom Marijom izrodio je petoro djece, koji su danas uspješni u svojim karijerama. Nikada nije zaboravio rodni kraj, sve iz Lipova bilo je za njega od izuzetnog značaja. Tako je i sahranjen sa jednim kamenom iz rodnog sela, koji je sa sobom ponio u svijet.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ (Monitor)