Nova knjiga Ibrahima Rekovića “Plavljani i Gusinjani u anegdotama”: Sačuvan autentični humor jednog vremena

“Pojavilo se dosta ljudi iz Plava i Gusinja koji su mi govorili: ‘E vala Ibro, čitali smo onu tvoju knjigu, ali još ovu hićaju nijesi u nju turio’. Onda bi mi ispričali, a ja sam ih bilježio i skupljao, jer sam htio da obuhvatim sve priče koje se pričaju na raznim prigodama, a koje do sada nijesu zabilježene od naših književnika zavičajaca”, kaže Reković, u čijoj je knjizi objavljeno 300 priča koje je prikupljao tokom proteklih 11 godina

“Zadnjih nekoliko godina Amir-Šiljko je, da bi regulisao pravo na penziju, sa ženom češće boravio kod sinova i ćerke u Ameriku. Njegovi prijatelji mu, jednog dana, u šali rekoše: ‘Bogomi Amire, ti si nešto učešćao ovamo ses ženom. Ona ti je mlada i bojimo se da ti ne nađe kakoga crnca, pa da te ostavi’. Amir shvati dobronamjernost šale, nasmija se, i reče im: ‘Ništa se vi, moji prijatelji, ne bojte. Moja Iljka ni ođe ne može naj crnjega, no što je mene, u Plav našla’”.

Ovom anegdotom iz života Amira Šiljkovića otvara se sehara priča koje je sakupio i zabilježio hroničar Plava i Gusinja Ibrahim Reković i objavio ih u knjizi “Plavljani i Gusinjani u anegdotama”, koja je prije desetak dana izašla iz štampe. U knjizi je objavljeno 300 priča koje je autor prikupljao tokom proteklih 11 godina. Prvu knjigu anegdota “Plavsko-gusinjski biseri”,u kojoj je zabilježio 174 priče, Reković je objavio 2004. godine. Tada je, u predgovoru knjige, zamolio čitaoce i poznanike da mu, ako se sjete još nekog “bisera” koji nije obuhvaćen, ispričaju. Njihove priče objavio je u novoj knjizi.

“Na moje prijatno iznenađenje, nijesam očekivao da ću naići na toliko razumijevanje i odziv ljudi koji su bili zainteresovani da se zabilježi ono što se pričalo i što se događalo u prošlosti. Pojavilo se dosta ljudi iz Plava i Gusinja koji su mi govorili: ‘E vala Ibro, čitali smo onu tvoju knjigu, ali još ovu hićaju nijesi u nju turio’. Onda bi mi ispričali, a ja sam ih bilježio i skupljao, jer sam htio da obuhvatim sve priče koje se pričaju na raznim prigodama, a koje do sada nijesu zabilježene od naših književnika zavičajaca”, kaže Reković.

On naglašava da sva ta kazivanja nije bilježio kao priču radi priče, nego sa ciljem da otrgne od zaborava ljude i događaje, ali i kulturnu baštinu koja nestaje. Nada se da će na taj način ostaviti trajne svjedoke o prošlom i sadašnjem vremenu da bi buduće, mlade generacije saznale kako se živjelo u vremenu prije njih.

“Knjiga je pisana plavsko-gusinjskim govorom. Imamo mi nešto što je naše, specifično, što nas čini posebnim, ali nas ne odvaja od drugih. Hoću da imamo trajne svjedoke o našem postojanju na ovom području, o našem bitisanju, snalaženju i preživljavanju u svakoj situaciji i prilici. Ljudi iz ovih krajeva su na duhovit način ipak opstajali i davali duh i snagu preko tih priča i dosjetki kako i na koji način čovjek i u teškim vremenima može da se snađe i da preživi, a da ostane čovjek. To je bilo najbitnije – opstati, ali časno. Mislim da je u ovoj knjizi o tome rečeno dosta toga, tako da možemo biti ponosni na sve što je tu zabilježeno”, ističe Reković.

O tome je u recenziji o knjizi, u dijelu koji nosi podnaslov „Humor kao socijalna kategorija“, govorio akademik i profesor rahmetli Alija Dogović, koji je, između ostalog, kazao: “Reković je izvanrednim smislom za količinu humora i njegovu usmenu funkciju u edukaciji socijalne sredine osjetio potrebu da ove retorične oblike zabilježi i sačuva ih od prelaska u drugo vrijeme i zaborava za svagda. Jer, zapisano ostaje, nezapisano kao danije ni bilo. A svaka ljudska zajednica i generacija kao civilitas/urbanitas ima svoju posebnost u kreaciji svoje sociokulutre”.

Reković je 2008. godine objavio i monografiju crteža pod nazivom “Izgubljeni ambijent – Plav i Gusinje nekada”. Na taj način je, crtežima autohtonih motiva – salaši, avlije, pokaldrmljene mahale, naherene proške, šindra…htio da i slikom pokaže kakvi su bili uslovi i način života ljudi plavsko-gusinjskog kraja. Nažalost, taj ambijent, po kojem su Plav i Gusinje bili prepoznatljivi, dosta se promijenio i nestaje, posebno kada je u pitanju arhitektura.

“Sada ima dosta ‘stranih tijela’ koja su lijepa.Ljudi ulažu veliki novac ali, nažalost, nema objekata koji podsjećaju na ono što je bilo. Nema u tom stilu da se vide one stare plavsko-gusinjske kuće. Mislim da se na taj način gubi identitet i u arhitekturi. Obračunavali smo se s onim što je bilo staro, što je bilo naše. Htjeli smo i na taj način da pokažemo i da se dokažemo nekome da smo rasčistili sa prošlošću -‘nazadnošću’. A tako smo se samo utapali, obračunavajući se s onim što je bilo naše karakteristično, autentično i autohtono, a što je podsjećalo na‘pusto tursko’, da i na taj način dokažemo da smo rasčistili sa svim tim prošlim što, po njima, nije valjalo. Nijesmo to radili ni u kom slučaju što smo morali. Ali, rušili smo kuće da bi pravili nove, iako smo imali prostora i baštu, i njivu i livadu… Sve”, objašnjava Reković.

On kaže da se ni društvo nije postaralo da to zaštiti, iako je i u bivšoj Jugoslaviji bilo apela sa svih strana, ali su naišli na “gluve uši”.

“Šezdesetih godina u Plavu je boravila delegacija Saveznog ministarstva za građevinarstvo s arhitektom Krunićem. U izvještaju koji su podnijeli Ministarstvu između ostalog je stajalo da su ‘Plav i Gusinje svojevrstan muzej stare autohtone arhitekture koji treba zaštiti’ i da treba strogo zabraniti rušenje objekata i intervencije na njima bez prethodne saglasnosti nadležnih opštinskih i republičkih organa. Ali, niko se nije postarao da se to zaštiti i tako smo ostali bez onoga što je bilo naše. Ostali smo bez ‘Grada’- starog Redžepagića grada, bez čitaonice i biblioteke iz 1471. godine. Od tog kulturnog blaga danas nam je ostala samo slika i priča o njima”, kaže Reković.

U knjizi “Plavljani i Gusinjani u anegdotama” obuhvaćene su i priče vezane za ovo područje, a koje je neko drugi od književnika već napisao. Tu je i nekoliko legendi o Plavu i Gusinju, o nastanku Plavskog jezera, o Ali-pašinim izvorima i Prokletijama, o Hridskom jezeru i njegovim gorskim vilama, kao i o plovećem ostrvu na Visitorskom jezeru. Želja autora je bila da na jednom mjestu pruži čitaocima sve ono što je interesantno o plavsko-gusinjskom kraju.

“Nadam se da oni koji budu čitali knjigu neće biti razočarani i da će naći nešto što će ih nasmijati, što će ih podsjetiti na njihov zavičaj, na događaje i ljude koje su poznavali. Trudim se da to kroz svoj rad oživim i ostavim trag o tome. Tješim se time da sam učinio sve što sam mogao, a vjerujem da bi nam, kada bi svi uradili koliko mogu, sve bilo drugačije”, ističe Reković i dodaje da je, pored višegodišnjeg truda i rada, na kraju ipak bilo najteže obezbijediti novac za štampanje knjige.

Ovoga puta podrška je stigla od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori. Knjiga je štampana u tiražu od 800 primjeraka, u izdanju izdavačke kuće “Almanah”- biblioteka “Baština”. Urednik je prof.dr Šerbo Rastoder, lekturu i korekturu uradio je akademik Zuvdija Hodžić, dok su recenzenti akademik, rahmetli profesor Alija Džogović, i profesor Faruk Dizdarević.

Edin Jadadić

“RJEČNIK PLAVSKO-GUSINJSKOG GOVORA”

 

Nakon višegodišnjeg rada na sakupljanju starih riječi koje se koriste u plavsko-gusinjskom govoru, Ibrahim Reković je 2013. godine objavio “Rječnik plavsko-gusinjskog govora” u kojem se nalazi 5.000 riječi.

 

„Za svaku riječ sam našao po jedan ili dva primjera gdje se autohtono i adekvatno upotrebljava u govoru Plavljana i Gusinjana. To zaista nije bilo lako. Bio je to ogroman ali, čini mi se, dobar posao. Vjerujem da će rječnik najviše biti od koristi mlađim generacijma,zbog kojih sve i radim, ali i njihovim roditeljima, posebno onima koji su u inostranstvu. Jer, htjeli ili ne, zaborav će biti neminovnost. Ipak, nadam se da sam ovom knjigom uspio da sačuvam nešto što je autentično, autohtono i naše“, ističe Reković.

Anegdote:

AMIR-ŠILJKO I DAIDŽIĆ IBRO

Amir-Šiljko je često u šali govorio: “Vala ljuđi, Ibru se ne posiljim ket mi dođe u kuću”.

Kada ga prijatelji priupitaše:“Što bi to Amire, da mu se ne posiljiš, a dajidžić ti je”, on im u šali odgovori: “Eteto ljuđi, što ja Ibra, iako mi je mio, u kuću vidim samo ket mi se nešto desi. Ket mi Ljolja slomi ruku, alj se ja prevrnem ses traktorom. Drukče mi ne dohodi”.

AMIR-ŠILJKO I MOLERAJ

Neko vrijeme je Amir-Šiljko radio kao moler po Plavu i Gusinju. Kada mu je neka domaćica, nezadovoljna kvalitetom moleraja, rekla da joj se ne sviđa kako je jednu stranu omolovao, on joj je rekao: “Haj Bogoti ženo, ti si dokojna i samo snahodiš. Što ne gljedaš u ove zidove što su ljijepi no u ove ružne”.

AMIR-ŠILJKO I ŽENE

Na jednom veselju Amir-Šiljko je iz neznanja ušao u sobu punu žena, računajući da su tu ljuđi, našta su one u glas povikale:

“Đoj Amire? Ako nijesi ćorav, vidiš lji da je ovo soba za žene? Ljuđi su u drugu”. Amir se nije dao zbunit, no sjede u vrh sobe i reče im: “Tako mi Boga, ja ću etevođe, helj boljija ljuđi od vas ne tražim”.

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!