U opsežnom poglavlju o poznatom slučaju Arkanovog hapšenja u Hrvatskoj početkom 1991, piše da je Hrvatska kupila 12 šlepera oružja od Željka Ražnatovića, kao i da je predsjednik Tuđman lično naredio da Ražnatoviću bude isplaćeno dva miliona maraka za videozapis ubistva pripadnika hrvatskih oružanih snaga na Ovčari poslije bitke za Vukovar

Kada u 95. godini života zapalite javnost u svojoj, i u susjednim zemljama, to govori da je u pitanju nešto ozbiljno. To je ovih dana učinio Josip Manolić objavljivanjem knjige Politika i domovina – moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku.

Manolić je antifašist, bivši visokorangirani pripadnik Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), u jednom periodu najbliži saradnik dr Franje Tuđmana, premijer, šef tajnih službi. Mediji su ga prozvali ,,čovjekom koji zna najviše tajni”.

Od njegovih memoara ovih dana mnogi strepe. Gotovo da nema značajnijeg imena sa hrvatske političke, privredne, ali i policijsko-špijunske i novinarske scene koji se ne prepoznaju u Manolićevoj knjizi.

Na predstavljanju Manolićevog djela istoričar Tvrtko Jakovina rekao je kako misli da knjiga nije ,,pljuvačka”, ali bi neke osobe spomenute u njoj možda mogle ostati ,,dirnute”. Po Jakovini, ima i ljudi koji su apostrofirani kao ,,američki igrači”, a među njima bio je i jedan od vodećih hrvatskih komunista Mika Špiljak, nekadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

Hrvatski mediji podsjećaju da je Manolić, prije sukoba sa Tuđmanom bio i šef svih obavještajnih službi.

Manolić u knjizi iznosi tvrdnje koje dramatično mijenjaju hrvatsku (i srpsku) sliku o Željku Ražnatoviću Arkanu, vođi paravojne formacije Tigrovi, koja je učestvovala u borbama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom ratova 1990-ih. U opsežnom poglavlju o poznatom slučaju Arkanovog hapšenja u Hrvatskoj početkom 1991, piše da je Hrvatska kupila 12 šlepera oružja od Željka Ražnatovića, kao i da je predsjednik Tuđman lično naredio da Ražnatoviću bude isplaćeno dva miliona maraka za videozapis ubistva pripadnika hrvatskih oružanih snaga na Ovčari poslije bitke za Vukovar.

Prema Manoliću, u proljeće 1990, odmah po formiranju vlade Hrvatske na čijem je čelu bio HDZ, tadašnji ministar odbrane Martin Špegelj bio je zadužen da naoruža formacije, tadašnje republike u sastavu SFRJ.

,,Željko Ražnatović Arkan još je tijekom istrage i boravka u (zatvoru) Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991. godine, točnije, u travnju te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja.”

Arkan je uhapšen u Dvoru na Uni u novembru 1990, u akciji koju je organizovao Josip Boljkovac prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova i čovjek broj jedan za operativne i tajne službe na početku stvaranja hrvatske države.

,,Bilo je to u vrijeme ‘balvan-revolucije’. U Knin je došao general Dušan Pekić kako bi izvršio smotru tamošnje vojske, a isto je kasnije trebalo da učini i jedan četnički vojvoda, mislim da se zvao Bandić. Znali smo da će u njegovoj pratnji biti i Zeljko Ražnatović Arkan, koga smo preko naših ljudi u Beogradu uvjerili da bi bez većih tećkoća mogao razoružati policijsku postaju u Dvoru na Uni. Tamo je zapovjednik bio jedan Srbin iz Siska. Znajući da Arkan voli spektakularne akcije, Ministarstvo unutarnjih poslova je sve organiziralo i ugovorilo kako bi Arkan došao u Knin, a zatim i u Dvor”, ispričao je sada već pokojni Josip Boljkovac, za Slobodnu Dalmaciju.

“Plan se upravo tako i ostvarivao. Pošto je, prateći četničkog vojvodu, Arkan boravio u Kninu, automobilima su se 29. novembra uputili prema Dvoru na Uni. Kada su se približili policijskoj postaji, vidio je cijevi mitraljeza i odmah je shvatio da je upao u zamku. Vojvoda je naredio da se puca, ali Arkan je insistirao da se predaju, pa su svi razoružani i dovedeni u Zagreb”, naveo je Bojkovac.

Na suđenju u Zagrebu, Arkanu je izrečena presuda od 20 mjeseci zatvora. Ubrzo se našao na slobodi. Po Boljkovcu Arkan je pušten iz Remetinca u ljeto 1991, pošto se vrh tadašnje hrvatske vlasti dogovorio sa srpskim vlastima o njegovoj ,,prodaji” za milion njemačkih maraka.

,,Oslobađanje Arkana nikada ne bih dopustio, a bez znanja predsjednika države on ne bi mogao biti ni zamijenjen. No, hrvatski vrh, znači predsjednik dr Franjo Tuđman, premijer Josip Manolić, general Martin Špegelj, a posebno Gojko Šušak (ministar odbrane, za koga Manolić tvrdi da je još u emigraciji u Kanadi, radio za UDBU), koji je bio o svemu odlično obaviješten, odlučio je da pusti Ražnatovića. Preko naše veze u Beogradu doznao sam da je za njegovo puštanje plaćeno milion maraka. Gdje je taj novac završio, ne znam, ali u Zagrebu žive dva krunska svjedoka koji su prisustvovali razgovoru o zamjeni Arkana. U Hrvatskoj je tada prevladavala politika kompromisa”, naveo je Boljkovac..

Po Manoliću, činjenica je da je 12 šlepera oružja stiglo i da je predato vlastima Hrvatske, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. ,,Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu,” piše Manolić.

Manoliću u nastavku postavlja pitanja: ,,Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto ja, kao ondašnji predsjednik Vlade, nisam imao informaciju o tim nabavama? Je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio ‘obavještajni krug’, i na strani kupaca i na strani prodavača?”

Manolić takođe navodi: ,,Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremit će dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se i danas nameću glase: Čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom, tko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je preuzimatelj aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar?”

Manolić tvrdi i da je Arkana u Remetincu slobodno posećivalo mnogo ljudi, dok su istovremeno djelovi njegovog dosijea nestajali iz sudskog spisa, pa tako sudac, navodno, nije imao mnogo izbora nego da Arkana osudi na samo 20 mjeseci zatvora. To nije podrazumijevalo obavezni pritvor pa je Arkan mirno napustio Hrvatsku.

,,Postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo uhićenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku suradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem (Hrvatskim ,,zemuncem”), sve do Bagarićeva ubojstva (u Zagrebu 1995), ali i s Ferdinandom Jukićem, djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim gospodarstvenicima čija imena zasad ne bih spominjao”, naveo je takođe Manolić.

Manolić je nastavio: ,,Hrvatska će se i 1992. godine koristiti uslugama Željka Ražnatovića. I ta će se operacija zbivati mimo mojih očiju, u najvećoj tajnosti. Štoviše, mislim da sam svjesno bio isključen pri njezinoj organizaciji zbog činjenice da smo predsjednik Tuđman i ja tad već bili ‘zategnuli konopac’. Izborom ljudi koji će se uključiti u tu operaciju, a neki su i danas živi, Tuđman, poslije i njegovi nasljednici, zatvorili su krug odanih i moćnih.”

Po Manoliću, u februaru 1992. godine, Tuđman je isplatio dva miliona njemačkih maraka za nabavu videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja sa Ovčare. Videozapis je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac je odnijet Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, predata je predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici. ,,I danas čovjek se mora zapitati: ‘Predsjedniče, čemu to?'”, napisao je Manolić.

Manolić: Karamarko sarađivao sa Udbom

Manolić je ovih dana u epicentru zanimanja javnosti poslije izjave da je vođa glavne opozicione stranke HDZ Tomislav Karamarko sarađivao krajem 1980-ih sa Udbom.

,,Neću ulaziti u to kako je postao suradnik UDBE… Ja znam da je bio ucjenjivan zbog nekih sitnih stvari pa je prihvatio manje zlo,” naveo je Manolić, simpatizer vladajuće Socijaldemokratsk partije, što su pojedini mediji doživjeli kao dio kampanje pred predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj. Poslije nedjelju dana se Karamarko oglasio intervjuom u Večernjem listu i najavio tužbu protiv Manolića, tvrdeći da ,,u eri tame nije bio suradnik političke policije, već njezina žrtva.”

Manolić je izjavio: ,,Od ovih mojih memoara očekujem da se otvori prostor koji je bio blokiran i pod velom tajnosti”.

Špijun je uvijek špijun

Manolić ističe kako ,,ne bi mogla nastati hrvatska država bez suradnje sa bivšim strukturama UDBE i JNA i svim snagama koje su u socijalizmu bile nezadovoljne sustavom. A tih snaga je bilo dosta.”

Ugledni hrvatski publicista Boris Dežulović je nedavno izjavio kako je ,,hrvatsku državu stvorio Franjo Tuđman koji je bio visoki komunistički funkcioner i general prije nego što se sjetio da je Hrvat. Devedesetih, on hrvatsku državu stvara sa samim kremom Udbe. Znali smo i onda, pa sada ponovno senzacionalno otkrivamo da je pola tadašnjeg vođstva HDZ-a bilo s debelim dosijema u Udbi i da je zapravo ta priča neispričiva i neobjašnjiva bez Udbe. I sad se senzacionalno otkriva da su u stvaranju hrvatske države HDZ i njegov utemeljitelj koristili Udbu. Da koristili su Udbu ili Udba njih, već ćemo to saznati za 50 godina kad se otvore arhivi i kad jednog dana ovo bude normalno društvo. Ali, da je ta priča potpuno mutna to je jasno”, kazao je Boris Dežulović za kanal N1, objašnjavajući metodologiju raspada SFRJ, kada je UDBA preko republičkih filijala preuzela vlast u svim republikama bivše Jugoslavije.

Hvatski novinar Damir Petranović je povodom Manolićve knjige napisao kako je autor, ,,hodajuća arhiva neugodnih sjećanja i kompromitirajućih dokumenata, latentna opasnost za sve današnje velike Hrvate od kojih je veliki broj, naravno, prije dvadeset i kusur godina izigravao čuvare tekovina socijalističke revolucije. Ili su, još gore, bili psi čuvari jednog – ne lažimo se – totalitarističkog režima. A takvih je u Hrvatskoj i danas jako, jako puno… Pravu istinu o njihovom broju i imenima vjerojatno nećemo saznati jer špijuni štite jedni druge, pa su svi dokumenti iz tog vremena proglašeni tajnim na punih sedamdeset godina.”

Milan BOŠKOVIĆ (Monitor)