Više od 140 djece, žena i staraca 1992. godine živo je spaljeno na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, još se ne zna gdje su im kosti. Nijemi od boli za svojim najmilijim, članovi porodica danas su na tim mjestima za duše žrtava proučili Jasin i Fatihu i položili cvijeće, uz poruku da se takvo nešto nikada i nikome više ne ponovi

U Višegradu je u subotu obilježena 23. godišnjica stravičnih zločina počinjenih nad Bošnjacima ovog grada. U organizaciji udruženja “Žena – žrtva rata”, prvi put zajedno su obilježene godišnjice “živih lomača” u naselju Bikavac i Pionirskoj ulici.

Članovi porodica, rodbina i prijatelji, noseći transparente, najprije su se poklonili žrtvama u naselju Bikavac, gdje je u avliji Meha i Derviše Aljić prije 23 godine zatočeno, a potom živo zapaljeno više od 70 bošnjačkih žena i djece.

Slična tragedija desila se 14. juna 1992. godine i u višegradskoj Pionirskoj ulici, kada su pripadnici vojske i policije Republike Srpske u kući Adema Omeragića zapalili više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca.

Senad Kurspahić, koji je na ovom mjestu izgubio cijelu familiju, otkrio je spomen-ploču koja trajno podsjeća na stravični zločin u Pionirskoj ulici.

Ubijena beba od dva dana

Nijemi od boli za svojim najmilijim, članovi porodica danas su na tim mjestima za duše žrtava proučili Jasin i Fatihu i položili cvijeće, uz poruku da se takvo nešto nikada i nikome više ne ponovi.

A porodice žrtava, i toliko godina nakon ovih monstruoznih zločina, žive u nadi da će nekada neko iz Višegrada, grada koji je obavijen velom šutnje o zločinima, progovoriti gdje se nalaze kosti njihovih najmilijih. Nade je sve manje, jer, smatraju, teško da će se to desiti u gradu “živih lomača” i “gradu smrti”, u kojem ni ljepota ćuprije na Drini ne može prikrit tragove gnusnih zločina nad nedužnim bošnjačkim narodom.

Jer, šta je i kome mogla skriviti beba od dva dana, koja nije uspjela ni ime dobiti, koja je živa zapaljena zajedno s majkom. Za njima godinama traga njen brat Redžep Tufekčić, koji je u “živoj lomači” na Bikavcu izgubio više od deset članova porodice.

“Najmlađu sestru s bebom nismo još našli, sve se svodi na to da je bila u ovoj kući. Bebi smo mrtvoj morali dati ime da bi je proglasili nestalom. Krvava Drina i ovakva zgarišta sve vam govore. Teško je bilo šta reći poslije svega ovoga. Majku, brata, ženu, sestru smo našli, tu najmlađu sestru s bebom nismo našli. Molimo sve koji znaju bilo šta da kažu”, govori Tufekčić.

“Poručujem svima da se ovo nikada više nikom ne desi. Svaki rat je isti. Otac mi je doživio isti genocid, desetoro djece i suprugu u prošlom ratu je našao mrtve. Sa ovog mjesta poručujem svima koji bilo šta znaju da ovakve stvari prijave, da nam pomognu da napravimo tim dušama smiraj.”

Izgubio cijelu porodicu

Vrijeme ne liječi ni rane Esada Tufekčića, koji je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu. Zapalili su i njegovu djecu. Ni toliko godina poslije nije našao njihove kosti, da ih barem dostojno sahrani.

“Izgubio sam suprugu, kćerku Elmu od 5,5 godina, sina Ensara od nepune dvije godine. Svastika mi je imala sedam godina. Od suprugine familije tu je bila njena majka, dvije sestre, snaha, djeca… Svi su živi izgorjeli. Kada sam to saznao, i danas pamtim, skamenio sam se. Tri dana nisam mogao suzu pustiti, krio sam se od naroda. Bio sam skamenjen, ne znam kako sam opstao, bio sam izgubio volju za životom”, kazao je.

“Evo, nakon 23 godine, nisam uspio ni koščicu naći, sve su uspjeli skloniti. I to je zločin. Jer, kakva tragedija treba da se desi, kakvi mogu da budu ljudi koji pale djecu u majčinom naručju? To ljudski um ne može zamisliti. Jedino što imamo danas je ovo mjesto gdje dođemo da učimo Fatihu. Apeliram na ljude da nam kažu gdje su kosti naših najmilijih, da ih sahranimo, da im proučimo Fatihu”, dodaje Esad, koji ne krije ogorčenje radom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i drugih nadležnih institucija zbog nekažnjenih zločina i malih presuda koje zločinci dobivaju.

“To je cirkus. Ratni zločinci se šeću po gradu, provode svoje gluposti, mi tražimo da se ubrzaju hapšenja i da sudske presude ne bude dvije, tri ili pet godina, već doživotne. To je za doživotnu robiju šta su uradili”, dodaje Tufekčić.

Da se nikom nikad ne desi…

Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić je poručila da je Višegrad grad “živih lomača”, a da će spomen-ploča u Pionirskoj ulici trajno svjedočiti o gnusnom zločinu nad Bošnjacima Višegrada.

“Poručujem kriznom štabu SDS-a [Srpska demokratska stranka] – neki su u Srbiji, a neki na visokim funkcijama u Opštini Višegrad i [bh. entitetu] Republici Srpskoj – da nam kažu gdje su kosti živo spaljenih, da ih porodice dostojanstveno ukopaju. Ova ploča nosi poruku zbog koje je Milan Lukić osuđen na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 27 godina, a 1. jula Žalbeni sud u Parizu trebao bi donijeti odluku da se Radomir Šušnjar isporuči Sudu Bosni i Hercegovini, koji je učestvovao u spaljivanju živih ljudi u Pionirskoj. Nadam se da će moji sugrađani srpske nacionalnosti znati cijeniti i štititi ovu ploču, u znak sjećanja na ono što je njihov narod uradio, s ciljem i porukom da se nikada više i nikome u svijetu ne desi ‘živa lomača’ Pionirska, Bikavac i ostale ‘žive lomače’ u Višegradu”, poručila Hasečić, uz podsjećanje da ove dvije nisu jedine “žive lomače” u Višegradu.

Predsjednik Skupštine opštine Višegrad Suljo Fejzić jedini je od zvaničnika ovog grada prisustvovao obilježavanju godišnjice zločina, kazavši kako je najveća obaveza prema žrtvama da se govori istina o zločinima, da se odgovorni procesuiraju, dok su nadležne institucije dužne pomoći u pronalasku posmrtnih ostataka.

Elma Geca (Al Jazeera)