Među hiljadama ljudi koji su se sa prostora bivše Jugoslavije doselili u SAD, ne tako mali broj njih sa sobom je donio – frizerske makaze. Svjesni da je zanat svugdje zlata vrijedan, nadali su se da će i u “Obećanoj zemlji” raditi posao koji vole.

Danas u Njujorku ima nekoliko frizerskih salona gdje su vlasnici naši gastarbajteri. Obišli smo neke od njih. Najviše ih je u Bronksu, gdje radi i najiskusniji naš frizer – Kemo Frljučkić.

KEMO ŠIŠA VIŠE OD ČETIRI DECENIJE

Više od četiri decenije Podgoričanin Kemo Frljučkić se ne odvaja od makaza. Još daleke 1970. godine počeo je u Podgorici da ljudima “radi o glavi”, da bi 1985. godine doselio u Njujork i u čuvenom frizerskom salonu “Little Italy” u Bronksu nastavio karijeru.

Posao mu je našao Đan Grišaj, a Kemu se na početku bilo teže sporazumjeti sa mušterijama nego ošišati ih.

“Kao i većina naših iseljenika ni ja nijesam znao engleski jezik. Dešavalo se da ne razumijem mušteriju, ali bila je borba za život. Ponekad je bilo i smiješnih situacija. Sjećam se jednog mušterije koji mi je nešto pričao na engleskom a ja ga skoro ništa nijesam razumio. Samo sam izgovarao okej-okej. Na kraju je on ukapirao da ja ne znam engleski pa je počeo da se smije. Slegnuo sam ramenima, pa sam počeo i ja da se smijem”, priča Kemo.

Šišanje je tada koštalo samo četiri dolara, ali je bakšiš bio veliki. Nakon tri godine, Kemo se osamostalio. Na nadaleko poznatoj Merkadi u Bronksu otvorio je svoj salon “Kenny’s Hair Stylist”, koji se svojevremeno našao u jednom od kadrova filma, gdje glavnu ulogu tumači Robert De Niro.

 Danas su na zidovima Kemovog frizerskog salona okačene fotografije koje svjedoče o godinama koje su iza njega. Bivši fudbaler iz Tuzi ni sam ne zna koliko je ljudi ošišao. Kaže da mu je najveće zadovoljstvo to što je stekao stalne mušterije i brojne prijatelje.

“Sve je prolazno, a prijatelji ostaju. Istakao bih da su mnogi frizeri kod mene stekli iskustvo, kao i da sam imao čast da ošišam mnoge poznate ličnosti iz svijeta diplomatije, estrade, sporta i slično”, kaže Kemo.

ZANAT ZLATA VRIJEDAN

U frizerskom salonu rahmetli Muja Radončića u Bronksu mnogi su usavršili zanat, ali i naučili engleski jezik. Danas u njemu rade Sanela Radončić i Nedžad Džoni Metjahić.

“Mnogi naši frizeri kada bi došli u SAD prvo su kod nas dolazili da rade. Nije im samo problem bio nepoznavanje jezika, već i određenog stila frizura. Tu prije svega mislim na latino-američke frizure. Trudili smo se da im pomognemo koliko god smo mogli. Ja bih im na papiru napisala osnovne stvari kako bi se mogli sporazumjeti, a kada bi im mušterija govorio kakvu frizuru želi onda bi im prevodila sa engleskog na naš jezik. I to neprimjetno da nebi mušterija ukapirala da frizer ne zna engleski jezik”, priča Sanela.

Ovaj frizerski salon zabilježio je brojne anegdote. Primjera radi, čuveni papir na kojem su bile ispisane instrukcije za osnovno sporazumijevanje na engleskom jeziku sa mušterijama, frizeri su vješto krili u fioci gdje su svaki minut virkali kako bi pročitali sljedeće pitanje za mušteriju.

“Često su brkali. Najveći biser je upotreba naših riječi sa engleskim, na šta bi mušterija mojeg kolegu začuđeno gledala dok ovaj toga ne bi bio svjestan. Bilo je dosta pogrešnih frizura. Sjećam se jednog Albanca sa Kosova koji je nekoliko godina nosio rep na leđima. Nije nikako dozvoljavao da mu se skrati. Jedan naš frizer koji danas radi na Menhetnu nije ga razumio i odsjekao mu je rep. Čovjek je gotovo poludio, burno je reagovao. Srećom, na kraju sve se dobro završilo.”

Da je zanat veliko bogastvo pokazuje i primjer Nedžada Džonija Metjahića. Nakon što je 1989. godine završio srednju školu počeo je da radi kao frizer. Ipak, poslije par godina, zbog inflacije i slabe zarade, odlučio je da se bavi trgovinom. Među prvima je uvezao limenke u Jugoslaviju, a počeo je da uvozi garderobu iz Italije. Posao je dobro išao, pa je nakon tezge na Tuškoj pijaci otvorio manji butik, a ubrzo i znatno veći. Džoni se može pohvaliti da je u tom periodu oblačio i estradne zvijezde poput Cece i Karleuše, kao i da su u njegovim buticima kupovale i mnoge druge poznate ličnosti. Slijedilo je otvaranje dječjeg butika, pa restorana u Ulcinju. Međutim, došlo je do oduzimanja kontigenta sa garderobom iz Italije, što mu je nanijelo veliku finansijsku štetu.

“Nakon toga sam došao u SAD i počeo ponovo da se bavim poslom koji sam još kao dječak zavolio. Zaposlio sam se kod Kema Frljučkića, odakle sam prešao kod rahmetli Muja Radončića. Govorio sam italijanski ali ne i engleski. Sanela mi je na papiru zapisala neke osnovne stvari kako bih mogao komunicirati sa mušterijama“, priča Nedžad.

Njemu su posebno ostali u sjećanju razni biseri iz frizerskih salona.

“Bilo je svega. Jednom je jedan moj kolega pogriješio pri čitanju Sanelinih instrukcija. Kada je završio sa šišanjem mušterije, zaboravio je da ga pita kako mu se sviđa. Tako je sljedećem mušteriji postavio pitanje koje je trebalo da postavi prvom mušteriji na kraju šišanja. Pitako ga je na engleskom: ‘How do you like it?’ (Kako ti se dopada). Mušterija ga je zbunjeno pogledala, da bi moj kolega uvidjevši da je pogriješio pročitao sledeće pitanje “Who’s next?” (Ko je sledeći). Tada je u frizerskom nastao gromoglasan smijeh.”

OD ARAPINA NAPRAVILI BREDA PITA

Miki Pepić i Sadik Sajo Pirović suveć šest godina vlasnici frizerskog salona “Evropski stil” u Bronksu. Bude tu svakakvih zahtjeva, ponajmanje evropskog stila, a “najorginalniji” među njima imao je jedan čovjek iz Arabije.

“Čovjek je bio crn kao ugarak. Kada je ušao u radnju odmah je izvadio fotografiju Breda Pita i pitao me da li mogu tako da ga ošišam. Počeo sam da ga šišam, a on je držao fotografiju u ruci, gledajući čas u fotografiju čas sebe u ogledalu. Na taj način je provjerovao da li njegova frizura dobija željeni oblik. Na kraju je bio prezadovoljan, a mi smo ga ispratili riječima da je isti Bred Pit”, priča Sajo.

I Miki i Sajo su karijeru započeli u Podgorici da bi se po dolasku u Ameriku zaposlili kod rahmetli Muja Radončića u Bronksu, gdje su stekli veliko iskustvo.

“Najteže nam je bilo to što smo slabo znali jezik. Na osnovu prethodne frizure šišali smo mušterije”, iskren je Miki.

MUŽ I ŽENA RADE JEDNO DRUGOM O GLAVI

 Kad frizera Eska Mulića pitaju ko ga šiša, on kao iz topa odgovori – supruga. Bračni par Esko i Nisera Mulić imaju svoj frizerski salon u Astoriji. Priznaju da su jedno drugom najteže mušterije.

“Često se posvađamo. Ja sam težak mušterija, ponekad supruga mora da me šiša i po sat vremena. S druge strane, ženama teško možeš ugodit. Kad ja nju šišam, uvijek nađe neku manu”, priča Esko, koji je još 1971. godine počeo da uči frizerski zanat kod brata Dževada. Tada je imao 11 i po godina.

“Počeo sam bratu da pomažem u frizerskom salonu u Gusinju. Istovremeno sam išao u osnovnu školu i učio zanat. Brata sam redovno brijao, i to sa stolice jer nijesam mogao sa poda da ga dohvatim. On je bio strog i uvijek me tjerao da ga gledam kako radi.”

Dok su Eskovi vršnjaci odlazili da igraju fudbal on je vrijeme provodio u frizerskom salonu.

 Esko je došao u SAD prije 28 godina. U Njujorku mu je mnogo pomogao brat od tetke Adem Koljenović. On je Eska naučio mnoge stilove frizura, tako da se nakon rada u salonu na Menhetnu osamostalio prije 18 godina i otvorio svoj salon u Astoriji.

 “Radim zajedno sa suprugom, imamo svoje stalne mušterije i ne mogu se požalit.”

 Od bisera iz svog frizerskog salona Esko posebno ističe događaj sa ženom kojoj je stavio pogrešnu farbu.

 “Kada smo na kraju vidjeli da to nije boja kose koju je ona željela, nastala je ‘revolucija’. Žena je počela da plače, a ja sam nekako uspio da brže bolje nađem željenu farbu i prefarbao je dok je ona čitavo vrijeme plakala. Nije mi svejedno bilo tada”, priča Esko.

 Na kraju smo obišli Ermina Čekića koji je na Čurč aveniji u Bruklinu počeo raditi kao frizer 1999. godine, da bi godinu dana kasnije od gazde Murata Frljučkića kupio salon. Priznaje da nije znao jezik i da je mušterije šišao naspram modela na fotografijama u salonu. Danas se sa mušterijama sporazumijeva na ruskom i engleskom. No, jezici za naše ljude u Americi više nijesu problem, a ni poznavanje zanata. I kada neko sjedne na stolicu u nekom od pomenutih frizerskih salona i kada oko ušiju počnu da mu cakću makaze, može bezbrižno da se gleda u ogledalu.

Jer – glava mu je u sigurnim rukama!

 Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI AUTORA