Kada je 2002. godine kao novinar i direktor revije Polje godine pošao da napravi reportažu o nastavku istraživanja u Pećini nad Vražjim firovima (Đalovića pećina), Željko Madžgalj nije ni slutio da će mu susret sa Pešterskom ljepoticom promijeniti život. Sa brojnim znatiželjnicima, opremljen šljemom i lampom pozajmljenim iz beranskog rudnika, krenuo je tog dana u ekspediciju koju su predvodili češki speleolozi, da vidi i čitaocima dočara slikom i riječju šta nam je to priroda nakon više stotina hiljada godina ostavila u nasljeđe. Opčinjen onim što je vidio, počeo je intenzivno da se interesuje za speleologiju, pronašao na internetu podatak o knjizi Speleologija, kontaktirao jednog od autora i dragocjena knjiga je ubrzo stigla na njegovu adresu. Speleologija je bila prvi stepenik u budućem radu i zanimanju Madžgalja, pa je sa grupom zaljubljenika u pećine i planinarenje počeo da obilazi bjelopoljske pećine, pridržavajući se pravila i savjeta navedenih u knjizi.

Već 2007. osnovali su Planinarsko-speleološki klub Akovo, a danas, 12 godina nakon prvog susreta sa pećinom, s ostalim kolegama iz speleološkog tima završio je poduhvat na kojem su radili godinama – odradio je katastar jama i pećina Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca i Berana.

Kako je došlo do toga da se bivši novinar i osnivač revije Polje bavi speleologijom? Otkud interesovanje za pećine i jame?

– Prva posjeta Pećini nad Vražjim firovima bila je zapravo iz novinarskog ugla, jer smo u redakciji revije Polje željeli da napravimo reportažu o nastavku istraživanja u našoj najvećoj i najljepšoj pećini. Posjeta je organizovana krajem ljeta 2002. godine.
Ekspedicija je bila brojna, osim čeških speleologa, veliki broj znatiželjnika i zaljubljenika u prirodu iz Bijelog Polja je želio da doživi čari Pešterske ljepotice koju su vidjeli samo na rijetkim fotografijama. Oprema je bila skromna, radnički šljemovi i rudarske lampe pozajmljene iz beranskog rudnika. Mnogi su imali i ručne lampe, a nekoliko njih nije ni imalo svjetiljku već su svjetlost tražili od drugih posjetilaca. Ljudi nijesu znali u šta se upuštaju, a većina nije imala nikakvo speleološko iskustvo i mislili su da idu u običnu šetnju. Obična šetnja, do prve vertikale u velikom kazanu. Suočen sa okomitim i klizavim stijenama dubine desetak metara, do čijeg dna slaba svjetlost nije ni dopirala, ozbiljno sam pomislio da će neko tog dana da nastrada. Jedna grupa najnespremnijih, u kojoj je bilo i starijih osoba, se zbog ozbiljnih zdravstvenih problema jednog učesnika vratila nakon nekoliko stotina metara od ulaza i mislim da je to bila srećna okolnost. Ekspedicija je zapravo bila u najvećem dijelu prava katastrofa. Loše opremljeni i bez vodiča nijesmo ni stigli u najljepše djelove pećine, a umorni, blatnjavi i promrzli izašli smo u sumrak. Pored svih teškoća, iskustvo je bilo upečatljivo i jako – novi život rođen u tami podzemlja.

Prva znanja o speleologiji sticali ste iz istoimene knjige.

– Speleologija je u Crnoj Gori bila sporadična pojava. Pećina nad Vražjim firovima se nalazi u Bijelom Polju, ali posjeta je bila moguća samo malom broju ljudi koji bi se eventualno priključili speleološkim ekspedicijama koje su sporadično dolazile iz inostranstva. Nijesmo imali opremu, a prije svega ni znanje, koje nijesmo imali od koga da dobijemo. Na internetu sam našao informaciju o knjizi Speleologija. Pisao sam Darku Bakšiću, jednom od autora, i na moju adresu je besplatno došla ta dragocjena knjiga. Kada sam je prvi put pročitao nijesam gotovo ništa shvatio. Čitao sam drugi put, treći… Na osnovu te knjige smo nabavili prvu speleološku opremu, elektronsku opremu, obavili prva mjerenja i prve nacrte pećina. Knjiga je bila naš speleološki instruktor i izvor svih kasnijih postignuća. To je najteži put, ali vjerovatno je doveo do posvećenosti i gotovo opsesivne vezanosti za istraživanje podzemlja tokom narednih godina.

U javnosti se često stvara pogrešna slika speleologije kao turističke ili sportske aktivnosti. Šta je zapravo speleologija?

– Speleologija je spoj sporta i nauke, ali prije svega multidisciplinarna nauka, jer je u centru aktivnosti istraživanje. Istraživanje je cilj, a sportske aktivnosti su sredstvo da se cilj dostigne. Znam ljude kojima je na početku glavni motiv posjećivanja pećina bio adrenalinski doživljaj, dokazivanje, ili možda neki magloviti profit, ali sam siguran da takvi brzo napuste speleologiju, ili se preobrate u istinske istraživače.

Šta opredjeljuje čovjeka da se bavi speleologijom?

– Speleolozi danas možda najbolje znaju kako su se osjećali evropski moreplovci koji su u srednjem vijeku otkrivali nove zemlje i kontinente, osjećaju strast prvih istraživača Dalekog istoka, neprohodnih prašuma Afrike i Južne Amerike. Jer speleologija je najlakši i najjednostavniji način da se doživi očaravajuća strast istraživača, strast koja je pokretala ljudski rod od postanka. Na svom mikronivou speleolozi često ulaze u potpuno neistražene prostore, gdje niko prije njih nije bio, i gdje zaista svojim svjetiljkama osvijetle prostor koji je u tami stvaran milenijumima. Zar to nije dovoljan razlog? Osim toga, ne manje važni su boravak u prirodi, druženje sa ljudima i izgrađivanje možda zaboravljenih odnosa u životu na svjetlosti – kao što su solidarnost, razumijevanje, međusobno pomaganje. U speleologiji se sve postiže timskim radom. Jedan čovjek ne može ništa i soliranje u speleologiji zapravo ne znači ništa.

Kakav je bio Vaš prvi susret sa pećinom i jamom, da li je bilo straha?

– Kaže se da strah i hrabrost u speleološkim istraživanjima moraju ići ruku pod ruku. Sjećam se odlaska u prvu jamu. Previsna vertikala dubine 25 metara. Sa dna mali ulaz izgleda kao svjetlosna tačka. Speleološko uže je atestirano na više od dvije tone, ali ni to nije dovoljno: uže doživljavam kao malo božanstvo dok se čitavu vječnost penjem nazad. U svijetu speleologije ne postoji ništa osim tog prostora i ljudi oko vas, misli nijesu rasplinute, a u polutami možete osjetiti strujanje krvi i čuti otkucaje srca. I tako se pomjeraju granice. Nekada opasna vertikala postaje manji skok, a usko provlačenje koje je izazivalo strah ili nelagodu prolazi se s nevjerovatnom lakoćom i komocijom. Osjećaji nakon izlaska su pomiješani. Doživljaj života je pun nakon svih prepreka koje ste prošli u tom danu koji je ostao iza vas, umor je sladak, dnevna svjetlost je jača, boje su gušće, potpuna mirnoća i nevjerovatan entuzijazam nijesu na suprotnim stranama.

Istraživanje pećina i jama započeli ste sa kolegom Mirsadom Badžićem. Koliko danas, nakon što ste odradili katastar jama i pećina Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca i Berana, imate pomoć i ko je prvi u Vašem radu prepoznao značaj?

– Speleologija je izbor i način života i za to se ne traži nikakva pomoć, ali za neka dugoročna i specifična istraživanja sredstva su svakako potrebna. Pokušavamo da nas rezultati preporuče za neki vid podrške. Nemamo baš mnogo adresa na koje bismo poslali riječi zahvalnosti. Dva posljednja projekta izrade katastra speleoloških objekata za Bijelo Polje, a kasnije za Kolašin, Mojkovac i Berane, uradili smo uz podršku Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije, u sklopu njihovog šireg projekta. Institucionalnu podršku imamo od Opštine Bijelo Polje i gradonačelnika Aleksandra Žurića, posebno u predstojećim zadacima turističke valorizacije jednog dijela Pećine nad Vražjim firovima i u programima zaštite pećina na području Opštine. Gradonačelnik Žurić je bio dio jedne speleološke posjete Pećini nad Vražjim firovima. Kad smo se vratili poslao je kratku sms poruku: “Teže nego što sam očekivao – ljepše nego što sam očekivao”. To je Đalovića pećina.

U koliko pećina i jama ste morali da uđete da bi napravili katastar za te opštine? Koliko kilometara/metara ste morali da prođete i koliko ste radili na tom projektu?

– U sklopu projekta izrade katastra speleoloških lokaliteta za opštine Berane, Bijelo Polje, Kolašin, Mojkovac i Petnjica locirano je 328 pećina. Na istraživanom području opisano je oko 45 kilometara podzemnih kanala, a ukupna dubina svih istraženih pećina je 7.725 metara. Na području istraživanog regiona nalazi se najdublja jama u Crnoj Gori, Željezna jama (Iron deep) – 1.162 metra. Jama na Treštenom vrhu (Nyx) je jama sa najdubljom vertikalom, 429 metara, ujedno i 12. najdublja vertikala na svijetu. Ovi zastrašujući bezdani nalaze se na području Maganika, opština Kolašin. Najduža pećina u Crnoj Gori je Pećina nad Vražjim firovima, 17,5 kilometara.

Da li je prilikom istraživanja bilo opasnih situacija?

– Veoma često speleolozi se suočavaju sa opasnostima. Te opasnosti se smanjuju sticanjem znanja i obučenosti, iskustva i korištenjem kvalitetne opreme. Ali, nepredvidljive situacije su veoma česte. Interesantno, najmanje se dešavaju nezgode od kojih se ljudi najviše plaše: opasne životinje, otrovan i loš vazduh, nagla bujica vode koja potapa kanale u pećini, kidanje užeta… Ozljede su moguće najiskusnijim speleolozima, ponekad i s tragičnim posljedicama.
Međutim, ako se uzmu u obzir stepen opasnosti koji je prisutan, posebno prilikom istraživanja dubokih jama, i broj speleologa koji istražuju širom svijeta, možemo doći do zaključka da je procenat nesreća u speleologiji veoma mali. Mi nijesmo imali težu ozljedu prilikom speleoloških istraživanja.

Đalovića pećina je najveća neiskorištena turistička atrakcija na sjeveru, godinama je izazov stranim speleolozima. Da li se u dogledno vrijeme može očekivati valorizacija jednog njenog dijela?

– Konačno, nakon svih godina uglavnom jalovih najava i kićenja tim resursom, Opština Bijelo Polje je uz podršku speleologa inicirala, a Vlada Crne Gore opredijelila sredstva u kapitalnom budžetu da se urade preliminarna istraživanja, idejno rješenje i studija izvodljivosti za izradu pristupnog puta i valorizaciju jednog dijela. Projekat je jako komplikovan i skup, ali mislim da bi njegovom realizacijom sjever Crne Gore dobio najvažniji proizvod masovnog turizma koji bi imao širi društveni značaj i koji bi generisao ostale privredne grane, ali i spajanje turističkih sadržaja na jugu i sjeveru države, što je jedan od najvažnijih ciljeva razvoja turizma u Crnoj Gori.

Da li postoji mogućnost posjete pećinama na sjeveru Crne Gore?

– Da, u programu koji smo osmislili – Budite speleolog na jedan dan, koji ima obrazovni, ekološki i turistički aspekt, a posjetioci dobijaju osnovne informacije o speleologiji.

Za odlazak u pećinu čovjek mora da bude fizički i psihički spreman. Ko je hrabriji, žene ili muškarci?

– Ne želim da širim predrasude, ali neka istraživanja rađena za potrebe razvoja avanturističkog turizma su pokazala da žene posjetu pećinama stavljaju među tri najpoželjnije adrenalinske aktivnosti. Iako su žene krhkije, imaju više samopouzdanja i spremnije su da podnesu izazove teških situacija. Ne sjećam se da je neka žena odustala tokom naših posjeta pećinama.

Za pećine su uvijek vezivane legende. Koja Vam je bila najsimpatičnija?

– Obično legende govore o skrivenom blagu. U mnogim pećinama postoji zakopano zlato, a u jednoj smo na zidu naišli i na šaljiv natpis – zlato, sa strelicom gdje se nalazi. Mještani obično predlažu da blago, ako ga nađemo, podijelimo na ravne časti, a ponekad nas sačekaju na izlazu da se nevješto uvjere da u rancima imamo samo blatnjavu užariju. Druge legende su vezane za nevjerovatnu dužinu ili dubinu, pa tako bačen kamen pada u jami i po pola sata. Inače, po pričama, u pećinama žive ogromne zmije, prave nemani, ili otrovnice sklupčane u klupka… Možda nema ažbaha, ali krokodila ima vjerovatno – svakako je najnevjerovatnija tvrdnja koju smo čuli tokom istraživanja.

Koliko trpi Vaša porodica zbog speleologije?

– To bi pitanje moglo da glasi i “znaju li ti kući”? Pa, mnogo im ne pričam o opasnostima s kojima se realno suočavamo, a tokom godina su se i navikli. U slučaju da nešto krene po zlu, supruga zna naziv pećine i lokaciju gdje se nalazim, kao i brojeve mojih prijatelja speleologa koji bi mogli da dalje organizuju spasavanje. Ponekad supruga Snežana, kćerka Tara, sin Blažo i ja zajedno idemo u lakše prohodne pećine.

Svetlana Peruničić (Magazin Gracija)
Foto: Darko Jovanović, privatna arhiva