Murat Julević je jedan od rijetkih Gusinjana koji je, u potrazi za boljim životom, umjesto u Ameriku otišao u – Njemačku.

Murat nije poseban samo zbog toga. Kako kaže, jedan je rijetkih Gusinjana koji je prekršio tradiciju i oženio se strankinjom!

Iako u Njujorku ima brata koji je oženjen Gusinjankom, i kod kojih je nekoliko puta boravio, Murat kaže da ni po koju cijenu ne bi napustio Njemačku i otišao preko okeana.

NIJE MOGAO DA SE NAVIKNE NA ISTANBUL

Murat, jedan od četvoro djece Alja i Đume Julević, rođen je u Gusinju 1949. godine gdje završio osnovnu školu. Nakon toga je nastavio da se obrazuje u isturenom odjeljenju beranske Gimnazije „Panto Mališić“ u Plavu, ali zbog oskudnih materijalnih mogućnosti nije mogao da nastavi školovanje, pa je završio obućarski zanat u rodnom mjestu. Istovremeno je pomagao ocu koji je bio čuveni majstor stolarskog zanata, što mu je kasnije u životu mnogo pomoglo.

„Moja majka je iz prvog braka imala dva sina koji su živjeli u Istanbulu i stalno je patila za njima. Zbog želje da bude sa svom svojom djecom na okupu, ali i zbog teške finansijske situacije u kojoj smo se nalazili, otac i ona su odlučili da prodaju svu imovinu i da odselimo u Tursku. Tako sam se 1969. godine obreo u Istanbulu“, priča za Portal Revije Fokus Murat.

Iako je Turska pružala mnogo veće i bolje mogućnosti za život od Gusinja, Murat nikako nije mogao da se navikne na novu sredinu i ljude, pa se nakon godinu i po vratio u Gusinje gdje je kratko vrijeme boravio kod rođaka. Kasnije se vratio i brat, kojeg je put odveo u Njujork.

„Kao momčić sam se bavio fudbalom, bio golman u FK ‘Partizan’ iz Gusinja, pjevao, 1967. pobijedio na takmičenju pjevača amatera iz Crne Gore koje je održano u hotelu ’Sandžak’ (današnji hotel ’Bijela rada’) u Bijelom Polju, imao društvo… Sve te lijepe stvari koje sam doživio u Gusinju, uprkos siromaštvu, mene su činile srećnim, a moji snovi o budućnosti nikako se nijesu uklapali sa životom u Istanbulu“, kaže Murat.

SAM U TUĐEM SVIJETU

Nakon što se kratko zadržao u Gusinju, Murat je odlučio da ode u Njemačku. Zašto, ni sam ne zna, jer u toj državi nije imao nikog svog.

„Te 1971. stigao sam turistički, trbuhom za kruhom, vođen nekim čudnim instinktom, u gradić Erkelenc. Odmah mi se dopalo i našao sam posao u jednoj maloj fabrici stolarije. S obzirom da sam, pomažući ocu, znao štošta o tom poslu, ubrzo sam se pokazao kao dobar radnik i gazda mi je odmah pripremio papire za trajan boravak u Njemačkoj. Imao sam nevjerovatnu sreću, jer su dokumenta neophodna za ostanak u toj zemlji mogla da se srede do 1973. godine“, priča Murat.

U to vrijeme živio je kao podstanar u jednoj sobici u selu blizu Erkelenca.

„Nedostajala mi je porodica, bilo mi je teško samom u tuđem svijetu, nijesam znao jezik, ali mi se dopalo njemačko uređenje i mentalitet i to me održalo. U Erkelencu je radilo dosta ljudi iz Crne Gore, Srbije, BiH, Makedonije, što mi je mnogo značilo, jer sam se brzo integrisao i uz njih naučio njemački jezik. Nikada nijesam poželio da odem bilo gdje drugo, pa ni u Ameriku, gdje danas živi bar 15.000 Gusinjana. Osjećao sam se uvijek lijepo, bio poštovan od kolega i društva… Zavolio sam Njemačku kao što sam volio Jugoslaviju i poželio da ostanem da živim baš u Erkelencu“, dodaje Murat.

U fabrici je radio još narednih pola godine, ali je zarađivao nedovoljno, i iz poštovanja prema gazdi koji mu je mnogo pomogao nije htio da jednostavno napusti, već ga je zamolio da mu dopusti da traži drugi posao. Gazda je, naravno, svom vrijednom radniku izašao u susret poželivši mu sreću.

A sreća je Murata zaista pratila, pa kaže da ga je kroz život vodila Božija ruka…

Ubrzo je našao posao u firmi „Henkel“, u Dizeldorfu, ali se nije preselio već svakodnevno putovao.

ZA MURATOVU I BRIGITINU LJUBAV NIJE BILO PREPREKA

U Erkelncu je u to vrijeme radila fabrika tekstilne industrije u kojoj je bilo zaposleno dosta ljudi sa prostora bivše Jugoslavije s kojima se Murat družio. S obzirom da su u Njemačku došli prije njega, oni su se družili sa brojnim njemačkim državljanima. Među njima je bila i Njemica Brigita…

„Brigitu sam upoznao družeći se s našim ljudima i ubrzo se iz drugarstva rodila ljubav. Zabavljali smo se oko godinu i po, potom vjerili, a 1973. godine vjenčali“, priča Murat.

Iako potiču iz različitih sredina, iako su različite vjere i nacije, za njihovu ljubav nije bilo prepreka. Jednostavno – bili su predodređeni jedno za drugo.

„Često u šali kažem da je Brigita veći Gusinjanin nego ja. Brzo je naučila naš jezik, zavoljela Gusinje i Gusinjane… Uklopila se u naš mentalitet kao da je rođena u Gusinju. Naučila je da sprema naša jela, pa nam u kući ne fali crnogorske nacionalne kuhinje. Čak suče i kore za pitu“, kroz smijeh kaže Murat.

Iste godine kada su se vjenčali dobili su sina Mirsada, dvije godine kasnije kćerku Silvanu, a 1978. sina Denisa. Sve troje su završili fakultete, sinovi se oženili Njemicama, a kćerka udala za Gusinjanina. Mirsad ima dvije kćerke, a Silvana kćerku i sina.

SUDI NJEMCIMA

U Erklencu je u to vrijeme postojao fudbalski klub, pa se Murat vratio jednoj od svojih prvih ljubavi i nekoliko godina igrao fudbal. U međuvremenu je položio za fudbalskog sudiju, pa se danas s mladim igračima druži s pištaljkom oko vrata.

Murat kaže da je srećan što je umjesto u Ameriku otišao u Njemačku.

„Brigita i ja smo išli u Njujork više puta, ali to je jedan sasvim drugačiji svijet. Stalno se radi, nema se vremena za porodicu, druženje, prijatelje. Od brojnih rođaka i prijatelja sam čuo da u Americi nije kao što se priča… Njihov život je baš onakav kao što reče Ekrem Jevrić u pjesmi ’Kuća pos’o’ – pos’o kuća’. I ništa više. Evropa je potpuno druga priča i ljudima pruža mnogo više nego Amerika. Njemačka daje mogućnost svima, samo ako hoće da rade i da se prilagode. Ja sam htio da imam normalan život, da imam radno vrijeme, da živim u zemlji gdje se zna da postoje slobodni vikendi, praznici… A toga u Americi nema. Mnogi su tamo ostali bez penzije jer Amerika nije socijalno uređena zemlja. Za 43 godine, koliko živim u Njemačkoj, niko me nikada nije pitao ko sam, odakle, koje vjere… Ravnopravni sam član društva kao i svi ostali stanovnici države. Njujork je lijep grad, lijepo je otići, prošetati, vidjeti se s rodbinom, ali – svuda pođi, doma dođi“, kaže Murat.

 GUSINJE U SRCU

Kao i ostali iseljenici iz Gusinja, Murat nikada nije zaboravio svoj zavičaj, pa su Brigita i on još prije 31 godinu kupili imanje u Dosuđu, gdje je rođen, i napravili kuću.

„Obožavam Gusinje i nikada nijesam dozvolio sebi da zaboravim ni riječ svog maternjeg jezika. Brigita i ja dolazimo dva – tri puta godišnje. Kada sam otišao u penziju rekao sam joj da prestane da radi, iako joj je falilo nekoliko godina da se i ona penzioniše, jer nijesam mogao da dozvolim sebi da uživam u penzionerskim danima i odrastanju unučadi bez nje. Imamo dovoljno novca od moje penzije da možemo da živimo normalnim životom, putujemo i priuštimo sve što nam treba“, kaže Murat.

Njih dvoje često idu kod Muratovog brata i sestre u Istanbul, oni dolaze kod njih, ali svima im je najljepše u Gusinju gdje se sastaju ljeti, kada dođe i brat iz Amerike s porodicom.

„Prošle godine smo bili svi na okupu. Uvijek nam dođu rođaci, komšije, a poseban nam je ugođaj što se kuća nalazi blizu našeg nekadašnjeg imanja, pa se prisjetimo djetinjstva i odrastanja u Dosuđu“, kaže Murat.

U Gusinju je sa Brigitom bio i kada je taj gradić povratio status opštine. „Brigita, koju svi u Gusinju znaju, radovala se, čini mi se, više nego ja“, kroz smijeh kaže Murat.

On je angažovan u Savezu crnogorskih asocijacija čiji je član, i aktivan u fondaciji „Gusinje“ iz Amerike, čiji je predsjednik za zapadnu Evropu.

U Njemačkoj se Brigita i on, kaže, druže sa svima, a najviše s Njemcima.

„Nikada Brigita i ja nijesmo imali problema zbog različite vjere, pa slavimo i Bajram, i Božić, i Uskrs. Na Bajram nam dođu prijatelji, mi idemo kod njih kada su njihovi vjerski praznici, i zaista je sreća kada imate bračnog partnera s kojim dijelite i dobro i zlo i koji je uvijek tu, uz vas, kao što smo Brigita i ja bili i ostali već 42 godine“, kaže Murat.

Već krajem juna njih dvoje s unučadima od kćerke stižu u Gusinje, a Silvana će sa suprugom doći kasnije. Pridružiće im se i sinovi, Muratova braća i sestra s porodicama, da u rodnom Dosuđu provedu još jedno nezaboravno ljeto i sjete se dječjih nestašluka i dana kada ih je život odveo na tri strane svijeta.

Svetlana Peruničić

Zabranjeno je prenošenje teksta i fotografija bez pismene saglasnosti redakcije Fokusa