Melajće, zeleno i ostalih boja

Otkud Haća i Hamida da se sjetim u ovom trenu. Šta je to što me tjera da pričam priče o običnim insanima? O onim insanima koji nijesu postali slavni, da bi se o njima pričalo, niti su počinili zločin da bi ušli u istoriju?

 Piše: Ervin Spahić

Dok džupim u dućanu i čekam da ”dođem na red” da platim ovaj nimet što uzeh, ispred mene zgodna mlada žena požuruje stariju damu:

“Mama, požuri malo! Žan je sam!”

Starija osoba tihim glasom, ali dovoljno glasnim da mogu da čujem, negoduje: “Polako jadna nijesam ja više mlada!”

Ja već pravim konstrukciju u svojoj glavi: Ova mlađa mora da je udata za stranca, čim je djetetu dala ime Žan. Uz to, sigurno je i bogat jer se to vidi po garderobi na njoj. Ljubazan osmjeh, par kurtoaznih riječi i komplimenata koje je uputila kasirki govore da se radi o vaspitanoj osobi. Malo je danas takvih. Još, vidi se, brižna je majka, čim ovoliko požuruje ovu staricu – pravo melajće.

„Razumjeće majka brigu svoje kćeri i oprostiće joj ovo požurivanje, jer i sama je prošla kroz sve to“ pomislih.

Prilaze kolima. Mlađa dama otvara zadnja vrata i pomaže majci da uđe.

„Bože, kako je samo pažljiva“, topim se ja od miline. „Prava hurija“.

Eh, što mi neznanka uljepša dan. Šuhret li je saznanje da u vaktu otuđenja, na ovom dunjaluku, još ima ovakvog evlada.

Najednom se iz auta začu lavež. Trgoh se i ugledah na mjestu suvozača ogromanog psa.

”Žan, dušo, jesi li me dugo čekao?”, obrati mu se mlađa dama.

„Pu! Pas ti…“, ujedoh se za jezik.

Dekika je falila da me šejtan navede da glasno opsujem.

„Ne hitaj! Ne izuvaj se prije nego što treba!“, držim ders samom sebi.

Koliko se beh zanio u ovim poukama, da ne šušnu kesa sa nimetom u ruci, ne bih znao da li sam pošao kući ili u dućan.

Ulazim u stan, palim TV i ne mogu sopstvenim ušima da vjerujem đe poslanica Pozitivne Crne Gore na Odboru za politički sistem, povodom Vladinog predloga da se za državni praznik proglasi dan rođenja Njegoša, objašnjava prisutnima da je kultura širi pojam od promovisanja bilo kojeg pjesnika: „Trebalo bi slaviti Dan umjetnika i da se u Rožajama slavi Iso Kalač, u Bijelom Polju Avdo Međedović i mnogi drugi književnici u ostalim gradovima“.

A evo šta je pomenuti Iso Kalač pisao u Pobjedi 01.10.1991. godine, a što je objavljeno i u djelu Ž. Andrijaševića „Nacrt za ideologiju jedne vlasti“ :

“Kako je, u stvari, podstican ‘patriotizam’ na stranicama ‘Pobjede’, kako su anatemisani ‘izdajnici’ koji nijesu podržavali pohod na Dubrovnik i kako je pružana podrška ‘ispravnoj politici’ vladajuće partije, upečatljivo svjedoče tadašnja pisma čitalaca. Prvo takvo pismo objavljeno je već 1. oktobra, a napisao ga je književnik I. Kalač. U nadnaslovu je konkretno navedeno da je to ‘Pismo podrške crnogorskim teritorijalcima i pripadnicima JNA’, dok naslov – ‘Ne boj se, poludjeli Jevreme!’ upućuje da su postojali različiti načini za izražavanje podrške. Naime, književnik Kalač protestvuje zbog izjave pjesnika J. Brkovića da su pravi Crnogorci oni koji se nijesu odazvali mobilizaciji i, između ostalog, Brkoviću poručuje: ‘Jevreme, ljuti te taksirat uhvatio! Dlake ti s brade opadale, molio Alaha, a ne mogao da umreš. Tražio smrt, a ona te razminjavala, kao sreća jednog prosjaka iz istočnjačke priče!’ Za razliku od pjesnika Brkovića, I. Kalač o vojnicima koji su na dubrovačkom ratištu misli sljedeće: ‘Vojnici, nenaspavana, umorna i izmorena braćo – mladosti i snago, najveća radosti vaših očeva i majki – sve naše oči su uprte u vas i svi naši uzdasi su zbog vas. Ne pojedemo zalogaj leba, ne popijemo čašu vode – ne koraknemo korak da ne mislimo o vašim mladim, lijepim i pametnim glavama, koje se, svjesno, žrtvuju za odbranu Jugoslavije, svetih pradjedovskih grobova i ognjišta. Dok se borite protiv crnih legionara, ustaša i bjelosvjetskog uvezenog ološa, dok, gladni i žedni, znojem nakapate svaki hercegovački kamen, dok pored mora i po čukarima suzbijate one koji žele da nas pokolju, dok vam po selima Kninske krajine vade oči – te naše lijepe oči, kojima gledamo svijet i slobodu, dok vam noževima režu stomake koje su u kolijevkama mnoge naše sirote majke kupinovom lozom zavijale i sreću – odmjenu sanjale, jedan pisac vas je želio prikazati kao pijanu, bradatu, izobličenu soldatesku i proglasio Crnogorcima one koji se nijesu odazvali mobilizaciji.”

Pomenuti Iso Kalač je u svom “Romanu o Muhamedu”, između ostalog, napisao sljedeće:

“Islam je izmislio uvrijeđeni pop Sergije Kalačedo, koji je od pape imao zaduženje da se brine o časnim sestrama – lijepim djevicama koje žive bez ikakvog dodira muške ruke.

Pop Sergije Kalačedo, izuzetno uman, učen i lijep – da uzvišeni papa dugo o tome nije znao, imao je jedan veliki porok bez kojeg nije mogao da živi. Ne samo da je manastirske ljepotice više volio od Boga, nego ih je mijenjao kao bumbar cvijeće, zavodio i obljubivao. Prvo prekrsti i nju i sebe, onda je razgoliti i zagospodari njenim tijelom i dušom.

U crkvi se ponašao kao u haremu, krstio se i poskakivao od jedne do druge… Što je najgore, manastirske djevojke su ga voljele, strasno padale u njegov zagrljaj, predavale se i slatko cvrkutale : “Što je ovo lijepo – lijepo!”

Saznavši za najveću sramotu i grehotu u istoriji crkve, papa ga je odvraćao, prijetio, ali pop je i dalje radio ono bez čega nije mogao da zamisli život.

Papa odredi sud, posavjetova ga da donese najstrožu odluku i hrišćanstvo oslobodi napasnika. Sud bez razmišljanja donese smrtnu presudu, ali papa reče da je to jako blago…Papa se prekrsti, a za njim i sudija, papa podiže ruku i svečano predloži da Sergija Kalačeda liše onog što mu je najdraže. Šta je milije od glave, čudom se čude uvažene sudije.

Papa postade svečaniji i reče: “Muda, muda! Sergija Kalačeda ćemo da uškopimo ko mačka”…

Sad ide dio kako ga škope…..

Pošto je uškopljen, popovi, sudije, kaluđeri najuriše ga iz crkve. Pljunuše za njim kao za najvećim otpadnikom.

Dok je skitao pustinjom, susrećao se sa Beduinima, jedino je želio da se osveti papi, hrišćanstvu i učini ih nesrećnijim od sebe… I na korak dva od smrti, očajan, obeznađen, namjeri se na čarobnjaka, bradatog i crnog momčinu koji ljudima čita iz dlanova, iz očiju, s vrata, sa stopala…To je bio Arabljanin Muhamed. Sergije Kalačedo se udruži sa njim, poduči ga da se izdaje za poroka – Božijeg poslanika, spasitelja, i usrećitelja ljudskog roda. Muhamedu se to dopade – pobratimi se sa njim i primi ga u svoju kuću. Da bi lakše okrenuo neuke, zatucane i bosonoge skitače koji su išli besciljno, Sergije je danima u posebnoj prostoriji glađu morio bijelog goluba. I kao njegov spasitelj ili dreser u desno Muhamedovo uvo stavljao je eldu ili pšenicu, goluba prinosio da kljuca, pa ga izmicao i ponovo primicao. Gladni golub je kao lud letio za Muhamedom, spuštao se na njegovo rame, kljucao i gukao. Klopavo Muhamedovo uvo postalo je najveća golubova radost. Spasonosno mjesto ishrane. Oblijetao je oko njegove glave, prepoznavao ga u velikoj masi i padao mu na rame. Muhamed je radoznaloj masi govorio da goluba šalje Bog. On i njegov anđeo (melajće p. a.), prenosi poruke da Muhamed usreći Beduine, Arabljane i sve ljude koji pređu na novu vjeru.

Oduševljen Božjim poslanikom prvi je Sergije Kalačedo prešao na islam, okrenu se prema nebu, raširio ruke s dlanovima prema nebu i zahvaljivao se Bogu koga je nazivao Alah. Da bi čudo bilo veće i sve postalo uvjerljivije, golub je sa Muhamedovog ramena doletio na njegovu glavu, čupkao je nožicama, kao da sebi pravi gnijezdo. Sergije to iskoristi i saopšti omađijanoj masi da preko goluba i on prima poruke od Alaha da je Muhamed njegov poslanik. I Muhamed će da usreći ljude koje je neko vjekovima varao.

Golub odlete na Muhamedovo rame. A Sergije iz sveg glas povika:

– Golub prenosi Alahovu želju. Golub prenosi Alahov amanet, svi da pređemo na islam, svi u svetu vjeru – pod zaštitom jedinoga Boga… Hrišćanstvo je upropastilo ljude. Hrišćanstvo juri za zlatom. Po manastirima popovi zavode naše sestre. Zemlja i nebesa – sve će da popuca od hrišćanskog bezumlja. Ujedinimo se spasimo se, budimo braća u istoj vjeri koju Muhamed propovjeda…

Sergije Kalačedo obavjesti radoznalu masu da je i on od Alaha dobio poruku da se razjure na četiri strane da pričaju o Muhamedu i Božjoj vezi, o anđelu u obliku goluba da dolaze na poklonjenje i primaju islam” ( “Roman o Muhamedu”- Iso Kalač ).

Radomir Barjaktarević, din – dušman, u svojoj recenziji za ovaj roman nastavlja tamo đe je Iso stao: “Najkraće rečeno, ovaj roman nudi argumente i cijele istine od kojih će čitavu islamsku konfesiju, više od toga – islamsku civilizaciju spopasti osjećanje užasnosti, osjećanje srama, ne stoga što su toliki njeni narodi i vjernici slijedili jedno božanstvo, koliko stoga što su njeni izvorni ideali počivali na dobro smišljenoj prevari čiji je rodonačelnik i glavni protagonista Muhamed – i lažov, i falsifikator, i mafijaš, u današnjem značenju riječi.”

Helem, poruka čitaocu bi bila, koliko ja mogu da protabirim: Islam je nastao zahvaljujući jednom bezmudom razvratniku i njegovom pobratimu, lažovu i prevarantu.

Uh! Uh! Nalet! Naletosum!

E pa sad ako neko poslije ovih redaka, hesapi da u Rožajama treba slaviti Isa Kalača – bujrum!

Ja druge fajde i haira sem čiste savjesti od ovog pisanja nemam, ali bi golem jazuk bio da ćutim i mirno gledam da mi se nameću vrijednosti koje to ničim ne zaslužuju.

Tačno je da istoriju pišu pobjednici, i da je istorija učiteljica života, ali hesapim da se mora i reći popu – pop i bobu – bob. Zato i citirah ove redove i pustih Isa da on kaže koju riječ o sebi. “O rahmetlijama sve najbolje” – vele. E ne mere i ne smije da bidne! Nego svakom po zaslugama! A što onda raja veli da je: “Degenek iz dženeta izašo”! Svako za života ućari koliko i zasluži i to je jedini mal koji nosi sa sobom. Može se halaliti, ali se ne smije zaboraviti. Neki ubijaju oružjem neki perom. Jednako mahnito i jedni i drugi. Još su stari Latini tvrdili: Da riječ nekad teže ranjava nego mač.

Vječita je borba između istine i laži, i ako bi istina odustala bila bi zauvijek izgubljena. Insan ne smije da dozvoli da neko za njegova zemana i u događajima koje pamti i čiji je sudionik, izvrće istinu i pokušava da kreči bilo čiju biografiju. Nekada za to treba imati i ono bez čega je Sergije Kalačedo ostao. Insan svojim djelima slika samoga sebe i ona se ne mogu ko duvar četkom farbati. A od dalavera se moramao davranisati, ma koliko kidisali.

Sva ova pisanija je u svrhu prevencije. Čovjek stari, sjećanja blijede, a falsifikatori vrebaju zgodnu priliku. Zato je bolje spriječiti nego liječiti. Naravno da se ne smije zaboraviti, da je samo Alah bez mahane i da niko od nas nije melajće. E, valahi, ne mogu dozvoliti, dok sam još “u pamet”, da mi poturaju da pčele proizvode džem.

Možda je ova moja hićaja, najbliža vicu o Crnogorcu koji je ležao na travi i najednom počeo da se dere i doziva ženu:

– Ženooo, o ženooo, donesi mi brzo serum protiv ujeda zmije!

– Kuku, da te nije ujela?

– Nije, ali evo je đe ide ka meni!

Haćo je bio hamal koji je živio u mom komšiluku. Po vas dugi dan raznosio je džakove sa brašnom od dućana do aralučkih vrata… Kunjao bi ispred dućana od sabaha do akšama, čekajući svoju nafaku. Ljudi bi, iako su živeli u blizini dućana, Haću pravili Pazar.

”I on treba da ima svoju nafaku”, govorili su.

Kažu da se veliki dunjaluk iskupio da Haća isprati na mezarje. Insani su se prosto utrkivali ko će mejt na rukama da nosi.

“Zaslužio je Haćo bar toliko”, govorili su.

“E vala, nikome vodu nije natrunio a kamo li šta drugo”, vikahu jedni.

“Nije bio ni halovan, za hamaliju koliko mu daš, starom i nemoćnom često i za badihava”, govorahu drugi.

“Da mu Allah da dženet”, složiše se i jedni i drugi.

Haćov rođeni brat Hamid bio je nijem, ali izrazito snažan čovjek. Živio je na Kulini, uzvišenju iznad Gornje Mahale (Bijelo Polje). Bavio se hamalisanjem kao i Haćo i tako zarađivao za život. Miran i radan čovjek koji je jedino napad bijesa dobijao ako bi mu neko pokazao tri prsta. Sa tri prsta, koja tada nisu bila oznaka vjerske pripadnosti, djeca i po neki odrasli mazlum, zadijevali bi Hamida što nije išao u vojsku (vojni rok je tada trajao tri godine). Smatralo se da je to golem biljeg i sramota, da neko iz bilo kakvog razloga ne služi vojsku. Pa i pri ženidbi, prvo bi se priupitalo je li mladoženja služio vojsku i da li je sposoban za nju (je li regrutovan). Zato se Hamid i srdio. Jer, osim govorne mahane, druge nije imao a pamet ga je služila bolje nego one što su mu se podsmijevali. Donese vakat, kasnije, da su mnogi na razne načine izbjegavali da služe vojni rok i sebe smatrali mangupima, ako bi im to i uspjelo.

Otkud Haća i Hamida da se sjetim u ovom trenu. Šta je to što me tjera da pričam priče o običnim insanima? O onim insanima koji nijesu postali slavni, da bi se o njima pričalo, niti su počinili zločin da bi ušli u istoriju? Mnogi od njih nikad nijesu ni čuli za VIP, ali su meni dragi. Najveći broj njih više i ne prolazi mojom džadom, nego na ahiretu, nadam se, sa dženetskim hurijama druguju. Ali neka: ”Sve što je zapisano ostaje, sve što se pamti nestaje.”

Dok pišem ove redove iz “haber čekmedžeta” dopire muzika:

Ne mogu ti to oprostiti

 nemam snage da zaboravim

 srce pamti kad ga prevare

 moja Azra to je najgore (Vajta)

No pasarán – NEĆE PROĆI !!!!!

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!