„Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet…“

U selu Šipovice kod Bijelog Polja, u donjem Bihoru, 18. decembra 1913. godine rodio se Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih pisaca na južnoslovenskim prostorima. Za rodni Bihor, kasnije, Sijarić je govorio da je to kraj u kom se teško živi, a lijepo govori. Tu rečenicu donekle je potvrdio odlaskom na školovanje, ali i time što je postao majstor priče i pričanja u jugoslovenskoj literaturi.

No, rodne Šipovice i svoj Bihor nije zaboravljao. Dolazio je u zavičaj da porazgovara sa Bihorcima, da potraži gnijezdo ptice, da oslušne šipovačke tišine, da se napije vode hladne kao grom sa Dobrače, česme šipovačke, da pronađe kamen neki kojim bi, kasnije, tamo u Sarajevu, u Ulici Vase Miskina, pritezao papir da mu ne pobjegne ispod olovke, dok piše.

Ćamilion

„Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet“, govorio je Ćamil Sijarić.

I taj svijet, i to gnijezdo ptice doneseno iz zavičaja, i ta šipovačka tišina, i hladna voda sa Dobrače, i Bihorci smješteni su u Ćamilove knjige.

Sve to bila je Sijarićeva inspiracija. Govorio je da u Bihoru, ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je, kao niko, znao pod kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima. I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te priče iz Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu Narodne prosvjete za najbolji roman, koja je iznosila tada nevjerovatnih milion dinara, pa su poslije njegove kolege pisci govirili: „Nije on Ćamil, on je Ćamilion“.

U Bihoru je, takođe, odjeknula vijest o tom Ćamilovom „ormanu“.

„Bihorci su roman o sebi primili kao čudo. Zaprepastilo ih je to da je neko o njima napisao knjigu i da je ta knjiga otišla u svijet“, pričao je Ćamil.

Govorio je da uvijek teži da njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu ispričane.

„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić.

Sa bolne strane

Veoma rano Ćamil Sijarić ostao je  bez roditelja. Brigu o njemu preuzeo je stric Iljaz. Otuda je život posmatrao sa bolne strane, ondje, kako je sam govorio, gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj.

„Možda to dolazi otuda što sam cijeli vijek stajao na onom mjestu gdje stoje samo siročad, rano sam ostao bez roditelja. Prema meni je život bio previše grub i nijesam vjerovao u krhke građevine snova. Jer, u životu je sve nesigurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih drumova, prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama ispod kojih promiču tužne i ranjive ljudske sudbine. O njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da slušam ljude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam, da zalazim u tamne budžake i tamu ljudske prirode. Vjerovatno da se iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći iz praznih prostora u neke nove. Shvatio sam da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljudske tragike, tada sve potone na dno očaja“, pričao je Sijarić Hasniji Muratagić Tuna.

Blizu Vječne vatre

Tog hladnog, maglovitog, 8. decembra 1989. godine, na Ćamila Sijarića, velikog jugoslovenskog književnika, naletio je automobil. Tišina sarajevskog decembra ponijela je pisca u vječnost. U Ulici Vase Miskina, u Sarajevu, blizu Vječite vatre, i danas na tacni (ostali tog jutra) stoje Ćamilovi šoljica ispijene kafe, nekoliko opušaka u pepeljari i paklica cigareta, a u Bihoru se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovijetke i romani. Pjesnici se okupljaju u biblioteci u Godijevu koja nosi njegovo ime, živa i pisana riječ traju, a Dobrača teče. Samo, ponekad, kada je sunce, od Dobrače bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta koje se nekada umivalo na vodi i presretalo žedne putnike što su hodili carskom džadom.

Kemal Musić