Između repova i neiskustva

Rođen sam u Crnoj Gori, a životni i radni vijek proveo sam u Njemačkoj. I često poželim da pišem lijepo o svojoj domovini. Da pohvalim poteze vlasti, da istaknem uspjehe, da osjetim nadu. Ali istina i činjenice mi ne daju.

Pred nama je stvarnost u kojoj stari političari još uvijek vuku repove – afere, korupciju, privatizacije koje su ugasile fabrike, od Željezare u Nikšiću do Gornjeg Ibra u Rožajama.

Još uvijek u sjećanju čujem sirenu Gornjeg Ibra. Onaj jutarnji zvuk što je budio grad, znak da hiljade ljudi ima gdje da ide i zašto da ustane. To nije bila samo sirena fabrike – to je bio ritam života, sigurnost porodice, nada u budućnost. Danas ta sirena ćuti, a s njom i mnoge nade koje su se ugasile zajedno sa fabrikom.

Novi političari, opet, tek uče politiku kroz sopstvene funkcije, a njihove greške najčešće osjećaju građani. Između starog oportunizma i novog neiskustva, narod ostaje razočaran i bez jasnog puta naprijed.

Stare rane koje ne zarastaju

Možda izgleda suvišno govoriti o “starim” političarima, ali to je istina koju ne smijemo prećutati. Uništili su ono što je bilo dobro – industriju, ekonomiju, društvenu koheziju. Nekada snažni industrijski giganti, poput Željezare i Gornjeg Ibra, postali su spomenici promašenih privatizacija.

Narod je podijeljen, političari bogati, a građani zarobljeni partijskim i nacionalnim linijama. Kada su shvatili da gube tlo pod nogama, pokušali su da se operu ulaskom u NATO i otvaranjem pregovora sa Evropskm unijom. To jesu važni procesi, ali nijesu bili iskrena inspiracija. Građani su ostali bez povjerenja, vraćeni u gorčinu prošlosti.

Tišina koja razara povjerenje

Rado bih sadašnjoj vlasti dao priznanje za povećanje plata i prve znake ekonomskog poboljšanja. Ali teško je ostati miran pred njihovim prećutkivanjem. Revizionizam se ignoriše. Nepotizam i partijsko zapošljavanje tjeraju mlade ljude da odlaze.

Vlada sa preko trideset ministara – najveća u regionu – predstavlja ruganje ideji reforme. A dok komšije napadaju Crnu Goru riječima i djelima, odgovor vlasti često liči na opravdavanje, a ne na dostojanstvo.

Politika nije samo statistika. Politika je stav. Politika je spremnost da se kaže “ne” onome što vrijeđa pretke, potkopava institucije i ponižava državu.

Građani i nova odgovornost

Građani moraju više zahtijevati od svojih političara. Ne samo povišice i obećanja, već istinu i odgovornost. To znači pitati gdje odlaze pare iz budžeta, zašto partijska knjižica i dalje vrijedi više od diplome, i ko polaže račune za greške.

To znači koristiti inicijative, potpisivati peticije, vršiti pritisak na institucije, bojkotovati nepotističke konkurse. Jer to su alati slobodnog društva.

Novi političari moraju imati hrabrosti da potraže pomoć kod ljudi od znanja – profesora, stručnjaka, ljudi iz civilnog društva – a ne kod partijskih sponzora.

Snaga dijaspore

Posebnu šansu vidim u crnogorskoj dijaspori. Ona je decenijama emotivno i ekonomski podržavala Crnu Goru, a može i politički.

Njena uloga može biti presudna kroz lobiranje u EU, investicije u lokalne zajednice, povezivanje mladih profesionalaca sa domovinom. Ali sve to je moguće samo ako vlast pokaže volju da dijasporu stvarno čuje i uključi – ne samo kada treba donacija ili glas, već kao ravnopravnog partnera.

Politika sa ponosom

Uspjeh Crne Gore ne smije se mjeriti samo platama na računima. Uspjeh je osjećaj da se živi u zemlji koja se brani ponosno – riječima, stavom i djelima.

Političari moraju slušati narod. Bilo da to dolazi kroz blokadu puta, štrajk radnika, protest građana ili transparent na sportskoj tribini – to je poruka koja traži rješenje. Na to se ne odgovara opravdavanjem pred komšijama, već odgovornošću pred sopstvenim narodom.

Ne budi samo “dostojan” političar. Budi onaj koji čuva Crnu Goru, koji je predstavlja i koji sluša svoj narod. Pokaži da voliš Crnu Goru i da si zbog toga u politici.

Ja sam možda posljednji koji bi trebao da kritikuje, jer sam otišao i gradio život u Njemačkoj. Ali mene boli kada znam da politika može, a ne zna ili neće. Građani Crne Gore zaslužuju bolje.

Zato i pišem. Pitam “za druga” – znaju li političari koliko je lijepa Crna Gora, koliko je dobar njen narod, koliko ima pametnih mladih ljudi?

I pitam – hoće li se ikada opet oglasiti sirena Gornjeg Ibra, ne da budi fabriku, nego da probudi politiku?

Prof. dr Ernes Erko Kalač

Autor je nosilac Ordena za zasluge za narod SR Njemačke (Bundesverdienstkreuz) i dobitnik Plakete “30. septembar”, najvišeg priznanja grada Rožaja

Izvor: Vijesti