Situacija u Crnoj Gori, nakon smjene vlasti 2020. godine, gora je u svim elementima osim u domenu evropskog puta – politikom se uistinu bavi jedino Andrija Mandić, Pokret Evropa sad (PES) nema nikakvu strategiju, a opozicija je nerelevantna i bezidejna, ocijenio je politički konsultant i politikolog Aleksandar Musić.

On je u intervjuu “Vijestima” rekao da će ova vlast opstati do izbora 2027. godine jer je raspored odnosa takav da sve komponente vlasti zavise jedna od druge, a crnogorska opozicija nije ozbiljno ojačala.

Smatra da je zenit PES-a prošao i dva su scenarija moguća za tu stranku. Prvi je, kako kaže, ako u ovakvom sastavu/tonu dobaci do izbora 2027 – može očekivati između 10 i 15 odsto glasova maksimalno.

“Drugi je da nastupi svjetska ekonomska kriza, u slučaju u kojem će Crna Gora primiti ekstremni vanjski šok po budžet, kudikamo snažniji od drugih država – tada će PES biti izborno izbrisan. Ako do toga dođe – naplatiće im se i sopstvene i greške drugih (DCG, NSD), biće okrivljeni za sunovrat ekonomije, a ostali će tražiti slamke spasa i panično micati odgovornost sa sebe”, rekao je Musić.

Prema njegovim riječima, rast moći predsjednika Skupštine i lidera Nove srpske demokratije (NSD) posljedica je pada moći i nezainteresovanosti drugih. Uz to, kako kaže, ima i zaštićene bokove od najjačeg veto igrača u Crnoj Gori – predstavljenog sve više u Ljubiši Ostojiću (mitropolit Metodije), koji igru diže i na viši nivo od one Jovana Mićovića (mitropolit Joanikije).

Kako Vam izgleda politička situacija u Crnoj Gori pet godina nakon prve smjene vlasti na izborima?

Situacija je gora u svim elementima osim u domenu evropskog puta – i to shvaćenog samo službeno (poglavlja, konferencije, izjave). Na području ekonomije dobrodošlo podizanje plata nije praćeno ikakvom (nužnom da bi bilo održivo) reformom, nego rekordnim uhljebljivanjem u državnom i javnom sektoru na već partijskim parazitizmom ranjenu ekonomiju. Na području kulture i društvene higijene normalizirano je nenormalno – osjetno raste četništvo.

Na području autoriteta i ugleda države – država se nikad nije doimala slabijom – boji se i povlači pred nasilnima i glasnima, trpi uvrede od gorih od sebe.

Na području izbora kadrova selekcija nikad nije bila negativnija – prije bi na 10 funkcionera bilo u prosjeku troje stručnih, koji iole znaju nešto o nečemu, održavaju sistem da se ne raspadne i sedam partijskih smetala (što je loš odnos), a sada mi se čini da je odnos čak i gori, bliži 1:9.

S obzirom na to da situacija u državi pri smjeni vlasti 2020. nije bila bajna, i nije bilo potrebno ne znam koliko puno da se bude bolji – utoliko su ova (anti)”postignuća” veća/tužnija.

Imate li utisak da se konstituenti vladajuće većine više sukobljavaju međusobno, nego vlast s opozicijom? Mislite li da ova većina može opstati do 2027. godine, kad joj ističe mandat i kad bi trebalo da budu redovni izbori?

Ova vlast će opstati do 2027. Naime, raspored odnosa je takav da sve komponente vlasti zavise jedna od druge, nemaju dovoljno plauzibilne alternative u kojima bi zadržale jednake ili veće benefite, a jednako ili manje troškova. I PES (Pokret Evropa sad) i DCG (Demokratska Crna Gora i NSD/DNP (Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija) u ovom trenutku nemaju bolje opcije jedni od drugih. Da je crnogorska opozicija ozbiljno ojačala – nametnula se na terenu, u medijima, u digitalnom svijetu, da se učinila nezaobilaznom – Spajić bi možda imao širi prostor da izbaci ne-PES element iz vlasti. Ali, taj se proces nije dogodio. Takođe – nemamo posla s tri različite politike u izvršnoj vlasti, a koje bi se onda punokrvno češale jedna o drugu, možda i sukobljavale, imamo samo jednog političara, jednu politiku i jednu strategiju – Andriju Mandića – i ostale usputne, epizodne likove koji se bave tenderima, partijskim zapošljavanjem i – golim preživljavanjem. Iako su svi oni na papiru političari, politikom se uistinu bavi jedino Mandić.

Kakvu ulogu na crnogorskoj političkoj sceni igraju premijer Milojko Spajić i njegov Pokret Evropa sad? U kom pravcu se razvija ta partija? Je li trajno propustila priliku da se, za narednih nekoliko godina, etablira kao ključni politički faktor u Crnoj Gori? Ako jeste – kad? Ako nije – kako može do te pozicije?

Zenit Pokreta Evropa sad je davno prošao. Prema onome što vidim, ta stranka nema nikakvu strategiju, nema nikakve mehanizme profiliranja ljudi, širenja svog društvenog dosega, svako malo vijest su svađe na organima stranke – potpuno je jasno da se radi o ljudima nabacanima na hrpu s vlašću kao jedinom poveznicom. Dok je vlast tu i dok je evropska trasa tu – stvar nekako ide, pluta.

Dva su scenarija moguća za tu stranku.

Prvi je da u ovakvom sastavu/tonu dobaci do izbora 2027 – može očekivati između 10 i 15 posto glasova maksimalno.

Drugi je da nastupi svjetska ekonomska kriza, u slučaju u kojem će Crna Gora primiti ekstremni vanjski šok po budžet, kudikamo snažniji od drugih država – tada će PES biti izborno izbrisan. Ako do toga dođe – naplatiće im se i sopstvene i greške drugih (DCG, NSD), biće okrivljeni za sunovrat ekonomije, a ostali će tražiti slamke spasa i panično micati odgovornost sa sebe.

Da bi se učvrstili kao neko i nešto, Spajić i PES morali bi znati koje im je biračko tijelo, koje to njihove funkcionere neko želi zaokružiti imenom i prezimenom, koji je to sistem vrijednosti koji baštine (robotizovano laprdanje o EU to nije), na koje situacije reaguju oštro, gdje povlače crvene linije kad je u pitanju država i društvo, te koje rezultate isporučuju za najšire mase (hvaljenje poglavljima to nije). Tada bi imao šansu istinski se učvrstiti, a ne biti prolazna karijerno pogonjena priča.

Ko je danas na crnogorskoj političkoj sceni šef Skupštine i Nove srpske demokratije Andrija Mandić? Jeste li i dalje pri ocjeni izrečenoj u julu prošle godine – da je Mandić svaki put dva, tri koraka ispred ostalih, i da dugoročno jača sebe, a da ostali slabe?

Mandić je udžbenički primjer političke strategije i gomilanja moći korak po korak u referentnom razdoblju. Njegova snaga počiva na tri stuba, navodim ih od najmanje do najviše važnog – 1) iskustvo (lukavstvo, strpljenje, takt, omekšavanje pozicije kod evropskih aktera, uokviravanje drugih) 2) operativno-ideološko-propagandni poguranac SNS režima, 3) tuđa slabost. Mandić raste i jača jer mu drugi daju taj prostor. Rast njegove moći direktni je pad moći i nezainteresovanosti drugih – radi se o zero sum game sistemu koji je uspostavio. Jedini sve vrijeme vodi računa o 3D efektu – propaganda (mijenjanje slike realnosti), dubina (najbolja javna preduzeća) i vrijeme (zna što radi danas, šta za pola godine, a šta je cilj u 4-8 godina). Uz to ima i zaštićene bokove od najjačeg veto igrača u Crnoj Gori – predstavljenog sve više u Ljubiši Ostojiću (mitropolit Metodije), koji igru diže i na viši nivo od one Jovana Mićovića (mitropolit Joanikije). Kome se ovo čini pretjerano – neka se sjeti Mandića iz 2008, neka ga se sjeti iz 2012, neka ga se sjeti iz 2015/2016, neka ga se sjeti iz 2020. i neka ga pogleda danas. Eksponencijalni rast/jačanje. Istovremeno – oni koji su tih godina bili na maksimumu, imali sve resurse ovog svijeta – danas su u zapećku. Neko zna šta radi, a neko ne zna šta radi.

Da li bi Mandićeva pozicija bila poljuljana ako bi vlast Aleksandra Vučića u Srbiji bila srušena? S druge strane, ko će biti Mandić ako Crna Gora s njim u vlasti uđe u EU?

Ovo je ključno pitanje. Bojim se da su na primjer u Nikšiću i Pljevljima na snazi neki procesi čiji bi se korijen mogao pokazati dubljim od Mandića, ti procesi mogli bi politički nadživjeti i Mandića i Vučića. Ako oni padnu, smanjiće se intenzitet navedenoga, ali nisam siguran da će procesi nestati. Rast paralelnih društva, shvatanje (svake!) Crne Gore kao neprijateljske za pojedine građane, militarizacija lokalnih zajednica – to su vrata Pakla. Oko ovoga bih lično najviše volio da sam u krivu.

Kako vidite poziciju predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića? Šta je, po Vašoj ocjeni, njegov politički modus oporandi? Ostajete li pri stavu da je Milatović “na putu za smetlište političke istorije”?

Jakov Milatović je najveći politički antitalent koji se pojavio u novijoj crnogorskoj političkoj istoriji. Njegov modus operandi je balansiranje (do raspada), u kojem na kraju jedino izgubi on. Ako se čovjek koncentriše i pokuša shvatiti šta Milatović pokušava, vide se tragovi načinjanja nekih pitanja – izborna reforma, zabrane kulturnih događaja, Lora itd. – ali kod njega je izvedba tako slaba, plašljiva, nejasna i kalkulantska – da na kraju od svega nema ništa osim podsmijeha, u jazu između znanja i ambicije na kraju prevesla samo sebe. Milatović je čovjek bez biračkoga tijela i bez političke budućnosti, čega su svjesni svi oko njega osim njega samog.

Kako ocjenjujete stanje na opozicionom polu crnogorske političke scene? Nagovještavaju li potezi opozicije, predvođene DPS-om, mogućnost da ona bilo kako ugrozi vlast i eventualno je preuzme, ili Vam prije izgleda da će nastaviti da tavori, bez snage da nešto promijeni? Mnoge inicijative DPS-a i opozicije su propale, posljednja u nizu je interpelacija o radu potpredsjednika Vlade Alekse Bečića…

Zasad se ne nazire takva mogućnost. Naime, opozicija se može svesti na dvije riječi – nerelevantna i bezidejna. Nerelevantna zato što se ne uspijeva nametnuti ni u jednom elementu društva i života. Naime, poražavajuće – ima solidni postotak u biračkom tijelu, a istovremeno nikakav uticaj na zbivanja u državi, na teme, trendove, atmosferu, sve se događa mimo njih. Bezidejna zato što se vidi da, ispod samouvjerenih riječi, ti ljudi zapravo ni sami ne znaju šta bi trebalo raditi. Tada se okreću individualnoj improvizaciji pa na kraju dana sve to izgleda kao raštimovani orkestar.

Je li DPS dobio ili izgubio odlaskom dugogodišnjeg lidera Mila Đukanovića sa čela partije i dolaskom Danijela Živkovića na tu funkciju?

Ni dobio ni izgubio. S jedne strane oni koji od DPS-a traže ritualno odricanje od Đukanovića – sami nikad neće glasati ni za jedan DPS (s Đukanovićem ili bez njega), a s druge strane Đukanovićeva je era pred kraj pokazala da stari pristupi i recepti nisu ni izbliza dovoljni za pobijediti u novoj strukturi crnogorskog političkog tkiva, da čak i štete. Da se tada korjenito pristupilo regeneraciji, da se radilo iole inteligentno, ta stranka ne bi do dan danas bila na autopilotu poraza za porazom. Ovdje primarno govorim o idejnoj slabosti i operativnoj nesposobnosti.

Danijel Živković se čini pristojnim i smirenim čovjekom, nije lajavac i blefer kakvima crnogorska politička scena obiluje, ali iskreno – ne vidim nikakve promjene po vertikali, nikakav novi život te stranke. Sve je to ista sporost, ista dosada, isto zaostajanje u fazi. Ako se maknu kozmetičke korekcije, ta stranka jednako radi, jednako izgleda i jednako zvuči. Imaće svoj solidni i nezanemarivi postotak još neko vrijeme, ali opklada na tuđi neuspjeh umjesto na vlastiti uspjeh kao sredstvo dolaska na vlast – nije strategija, nego utjeha. Biti “pojedinačno najjači” u političkoj utakmici nebitno je, bitna je – vlast.

Kuda idu bivši premijer g. Dritan Abazović i njegov Građanski pokreta URA?

Abazoviću slijedi usud identičan Milatoviću, a to je smetlište političke istorije, ali iz dijametralno suprotnih razloga. Milatović je propao jer je preveslao samo sebe, a Abazović je propao jer je preveslao koga god je mogao – i sada se na njega gleda kao na toksičnog aktera. Njemu je jedina šansa politički preživjeti 2027. smjestiti se nekome drugome na listu i ponovo se prošvercovati u Skupštinu, a čini mi se da takvih naivaca (domadara) više nema. Posljednji ekser u lijes njegovog imidža kao tobože zeleno-lijevog političara nove generacije bilo je njegovo ljigavo migoljenje kada je u pitanju Vučić i njegov siledžijski režim, posljednji (i n-ti) put u intervjuu u emisiji Načisto na vašoj televiziji. Pompezno govoriti za sebe jedno, a onda u praksi pasti na najkonkretnijem i najglasnijem testu toga ignorišući studente, mlade ljude koji se bore za bolje sjutra – a kleknuti pred diktatorom na silaznoj putanji – odvratno je. Takođe – nejasno je koji bi to bili birači Abazovića i URA-e u 2025. Naime, Abazović je ponikao na procrnogorskoj anti-DPS priči. Tih birača nije bilo puno, ali bilo ih je. Danas su upravo ti ljudi oni koji ga najviše preziru, smatraju ga izdajnikom i nikad više neće glasati za njega. Miting URA-e na Lovćenu bio je najbolji pokazatelj travestnosti Abazovićeve pozicije – skup koji bi trebalo da označi novi početak, građanski momentum, a govornici su bili nesrećni Vladislav Dajković i još nesrećniji Vladimir Pavićević koji tamo Abazovića pohvaljuju za služenje Joanikiju, za ultimativnu anti-građansku priču. Psihodelija. Abazović nije mogao dovesti nikoga drugoga da o njemu kaže iole lijepu riječ. Kada se sve ovo sažme, očigledno je da se takve raspale političke pojave neće ponoviti – ta smučilo se doslovno svima.

Kako ocjenjujete mjesto Crne Gore u pregovaračkom procesu sa EU, u poređenju s drugim zemljama susjedstva? Smatrate li da je realan cilj crnogorske vlasti da do kraja 2026. zatvori sva pregovaračka poglavlja, kako bi država 2028. postala članica EU?

Cilj je sasvim realan i bilo bi dobro da se dogodi. Istovremeno, na što uporno upozoravam – ako se nastave otrovni procesi u Crnoj Gori, evropsko članstvo može postati tek prazna ljuštura bez sadržaja. Bitno je da Crna Gora uđe u EU, ali nije svejedno kakva će ući. Kakvog civilizacijskog sadržaja, kakvih odnosa u društvu, kakve strukture ekonomije itd.

Na tragu ovoga – gluplji dio Mandićevih kritičara ga stalno etiketira kao ‘anti-EU’ političara. Nisu apdejtovali softver pa papagajski ponavljaju potrošenu neohladnoratovsku priču koju niko ni u zemlji ni u Evropi ne čuje. Nije im jasno da, ako se nastave otrovni procesi, Mandić dolazi u win-win situacija i sa EU. Ako Crna Gora uđe u EU razvaljena iznutra – njemu to paše, prvi će potrčati da prisvoji zasluge za EU članstvo (a oni svi biti iznova šokirani kako im je istrgnuo ruku i onda ih njome istukao), a ako Crnu Goru navedeni procesi uspore i na kraju u EU uđe u paketu sa Srbijom – njemu to ponovno paše. 2D kategorije su mrtve, (geo)politika je živa stvar.

Koje su najveće prepreke ulasku Crne Gore u EU – borba protiv kriminala, “srpski svijet”, protivljenje nekih članica…?

Najveća prepreka je bujanje paralelnih društava. Ujedno je to i najopasniji proces koji vidim u Crnoj Gori. Ljudi koji žive jedni kraj drugih, a niti se vide, niti se čuju, niti se spajaju. Počeli su se razlikovati/prihvatati/odbacivati i prema kriterijumu nijansi jezika (npr. jotovanje kao oznaka “našeg” ili “njihovog”). To me brine i to me boli kao nekoga ko ima uvid u kompleksnosti, različitosti i nijanse Crne Gore.

Koliko su po Crnu Goru opasni sve učestaliji revizionistički narativi koji dolaze iz djelova vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC)?

SPC je na političkoj misiji, igra političku igru političkim sredstvima i s političkim rezultatima. Više ni ne skriva da je politički akter, da je veto igrač. Zanimljivo je posmatrati (d)evoluciju njenih najmoćnijih prelata u Crnoj Gori. Od Amfilohija Radovića koji je bio dio jednog arhaičnog svijeta kojeg više nema, preko Joanikija Mićovića koji je ciljano uništio sve otpore i sve tragove nezavisnosti u Mitropoliji i uskladio je sa SNS-om do rastuće zvijezde Metodija Ostojića koji gazi po gasu, pomiče granice i danonoćno sprovodi kulturološku šok-terapiju, koji igra na sve. Cilj je jasan – meta nisu Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati – meta su crnogorski Srbi. Cilj je do kraja i trajno promijeniti umove crnogorskih Srba, (svaku) Crnu Goru predstaviti im kao neprijateljsku državu, a njih pretvoriti u topovsko meso SNS režima. Taj proces nazivam SNS-izacijom crnogorskih Srba, uvlačenjem njih u kolektivnu psihozu i permanentno vanredno stanje nametnuto u Srbiji i entitetu Republika Srpska u BiH. Srca i duše crnogorskih Srba glavno su bojno polje za budućnost, opstanak i zdravlje Crne Gore. U toj borbi imamo dužnost pomoći i zaštititi naše sugrađane, naše prijatelje i naše članove užih i širih obitelji. Možda ćemo se u nekim stvarima i dalje razlikovati, ali razlikujmo se u nezavisnoj, demokratskoj i Crnoj Gori blagostanja u kojoj će svako, nezavisno od naših razlika znati da je – u svojoj kući.

Neki politički akteri tvrde da je ključna razlika u odnosu na period od prije 30. avgusta 2020. to što je počela borba protiv kriminala, koje, kažu, nije bilo u vrijeme DPS vlasti. Primijećuje li se to sa strane, bez obzira na nedostatak presuda?

Svaki obračun s kriminalom u Crnoj Gori treba pozdraviti, bez “ali”. Ono što mi se čini posmatrajući te procese jest da u tom obračunu postoje jednaki i jednakiji. Naime, za Crnu Goru problematičan je svaki klan, zvao se on kavački ili škaljarski, a meni se čini da je kavački klan na udaru, dok škaljarski klan ima polupovlašćeni tretman. To nije dobro. Ponavljam – problem su i jedan i drugi, problem je svaki klan, svaka država u državi. Posebno zabrinjavajuće su indicije Sky prepiski koje pokazuju kontakte škaljarskog klana s nosiocima vlasti 30. avgustovskih promjena. Ne može se Sky koristiti samo u jednom slučaju, a ignorisati u drugom. Ko god se ogriješio o zakon, mora odgovarati. Ko god sadi tikve s bilo kojim kriminalcem – mora biti odstranjen iz javnog života. Jer – u suprotnom – moglo bi se pomisliti da razlog rušenja jednih nije bio moralan i civilizacijski kako se to pompezno tvrdi, nego samo iz razloga da bi neki drugi došli na red, kako to u italijanskoj mafiji kažu – “jesti”. “Sada je na nama red jesti.”

Izvor: “Vijesti”

Foto: Aleksandar Musić (Bucko Nikolic/Atlantski savez)