Na padinama Bertut Mountinsa, neposredno prije posljednjeg uspona ka Red Lodžu, leži Berkrik – nekada užurbano rudarsko mjesto, danas mjesto duhova čije napuštene zgrade još uvijek šapuću priče o nekadašnjoj slavi i teškom životu njegovih stanovnika.

Zapad Amerike prepun je ovakvih mjesta, svako sa svojim specifičnim naslijeđem, ali Berkrik se izdvaja po ljudima koji su ga gradili. Njihova prezimena i danas odjekuju kroz istoriju – Pekich, Jurkovich, Samarzich, Chesarek, Michunovich. U tim imenima ispisana je priča o hrabrim imigrantima, ljudima koji su napustili rodnu Crnu Goru, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju u potrazi za boljim životom, ne sluteći da će im rudnici Montane postati i sudbina i grobnica.

GRAD IZGRAĐEN NA ZNOJU I KOŠARCI

Za mnoge stanovnike ovog malog rudarskog mjesta, život nije bio samo težak rad ispod zemlje – imao je i svoju svjetliju stranu. Mjesto gdje su se njihove sudbine ukrštale, gdje su granice između nacionalnosti blijedjele, bio je školski košarkaški teren.

Dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, protivnici tima Bearcreek Bears brzo su naučili ono što će NBA shvatiti tek decenijama kasnije – Sloveni su rođeni za košarku. Za djecu imigranata, ovaj sport bio je više od igre; postao je sredstvo asimilacije, način da pronađu svoje mjesto u novoj zemlji, da budu prihvaćeni kao Amerikanci.

Jedan od najslavnijih košarkaša Berkrika bio je John Barovich, čija porodica je mnogima služila kao primjer upornosti i uspjeha.

Njegov otac, Simo Barovich, rođen je u Crnoj Gori i 1908. godine emigrirao u Tonopah, Nevadu, gdje je radio u rudnicima uglja. Kada je izbio Prvi balkanski rat, vratio se u domovinu da se bori protiv Osmanlija. Preživio je i Drugi balkanski rat, oženio se, dobio djecu i postao prevodilac Crvenog krsta tokom Prvog svjetskog rata.

Porodica se 1921. godine ukrcala na brod u Dubrovniku i krenula prema Americi. Po dolasku, Barovichi su se naselili u Berkriku, gdje su otkrili jednu od najšarolikijih etničkih zajednica na Zapadu. Grad je tada bio u svom zenitu – imao je preko 2.000 stanovnika, trgovine, mesare, apoteke, hotele, pozorište, pa čak i 13 krčmi.

Djeca imigranata brzo su učila engleski, često uz komične posljedice. John Barovich se kasnije prisjećao svog prvog dana škole kada je naučio tri riječi i izgovorio ih učiteljici: “Idi do đavola.” Nije imao pojma šta govori.

KOŠARKA – NAČIN DA SE PREMOSTE RAZLIKE

Za imigrantsku djecu, sport je bio karta za izlazak iz rudarskog pakla. Nije bilo važno da li si Italijan, Finac, Slovenac ili Crnogorac – na terenu je bilo bitno samo koliko si dobar.

John Barovich je bio zvijezda Bearcreek Bearsa i 1932. godine njegov tim je zauzeo treće mjesto na državnom šampionatu Montane, igrajući protiv mnogo većih škola. Košarka mu je donijela stipendiju na Montana State College, gdje je nastavio sportsku karijeru i kasnije postao trener.

Njegova braća, Mike i Nick, takođe su postali uspješni košarkaši.

Njihova priča bila je samo jedna od mnogih koje su pokazivale da djeca rudara nisu osuđena na život ispod zemlje – neki su pronašli put do vrha.

KATASTROFA U RUDNIKU – DAN KADA JE BERKRIK UTIHNUO

Ali, za mnoge, rudnik je ostao jedina sudbina. 27. februara 1943. godine, Berkrik je doživio najveću tragediju u svojoj istoriji.

Tog jutra, sedamdeset sedam rudara sišlo je u Smith rudnik br. 3, ne sluteći da će za većinu to biti posljednji put. Među njima je bio i Sam Barovich, Johnov otac.

U 9:30 sati, rudnik je odjeknuo snažnom eksplozijom metana. Zajednica je znala šta to znači.

U tom trenutku, sedamdeset četvorica rudara su izgubila živote.

Neki su ostavili posljednje poruke na kutijama cigareta:

“Zbogom žene i kćeri. Umrli smo lakom smrću. Volimo vas, ostajte dobro.”
“Pet minuta je nakon 11 sati. Agnes i djeco, žao mi je što se ovako rastajemo. Bog vas blagoslovio.”

John Barovich, tada već trener, bio je među volonterima koji su pomagali u izvlačenju tijela. U rudarskom oknu, duboko ispod zemlje, našao je svog oca, čovjeka koji je preživio tri rata i proveo 20 godina radeći u rudnicima – samo da bi njegov život završio u dubinama Berkrika.

Pedeset osam žena ostalo je udovice. Trećina djece u školi ostala je bez očeva.

„Bio sam kao puma. Uvijek sam bio u potrazi za krvlju. Nikada se nijesam predavao bez obzira ko je igrao protiv nas”, kazao je Mike Barović kad su ga sa 88 godina interjuisali o košarkaškoj karijeri.

27. februara 1943. godine ekspolozija u rudniku Smit br. 3 usmrtila je 74 rudara, zajedno sa Majkovim ocem, i to je bilo mtvačko zvono za grad. Broj stanovnika prema popisu iz 2000. godine iznosio je 83, ali je do danas taj broj porastao.

GRAD KOJI SE NIKADA NIJE OPORAVIO

Nakon nesreće, sudbina Berkrika bila je zapečaćena. Ljudi su napuštali grad, kuće su se razmontirale i premještale u druge dijelove Montane. Danas, malo šta podsjeća na nekadašnji život u dolini, osim ponekog kamenog temelja i uspomena u pričama starijih.

Ali, ako prođete ovim krajem i pažljivo oslušnete, možda ćete još uvijek moći da čujete odjeke iz stare gimnazije, navijanje sa tribina i zvuk lopte kako odskače o drveni pod.

Možda ćete moći da zamislite Johna Barovicha, McDonalda, Jokisa i Pekicha kako ponosno nose dres Bearcreek Bearsa, dok im grad navija iz sveg glasa.

I možda ćete moći da osjetite duh ljudi koji su, iako su živjeli pod zemljom, sanjali visoko.

Priredio: Gordan Stojović