Neočekivani susret u Montani: Đurica Mićunović obišao crnogorska groblja i pronašao svog rođaka Miča
„Mič mi je ispričao da su Amerikanci njegovog djeda i ljude koji su bili s njim pitali zašto su došli u SAD, a on im je odgovorio: ‘Čuli smo da u Americi svaki dan ima da se jede’. Takođe, na pitanje zašto su došli da rade u rudnicima Montane, njegov djed je rekao: ‘Čuo sam da ovdje mogu da zaradim i do jedan dolar dnevno’. Te riječi jasno oslikavaju siromaštvo i težak život Crnogoraca u to doba u Crnoj Gori, kao i njihovu želju da pronađu bolju budućnost preko okeana”, kaže Mićunović
Na jednom od nadgrobnih spomenika u američkoj saveznoj državi Montani uklesane su riječi koje svjedoče o životnom putu jednog od brojnih crnogorskih iseljenika: “Ovđe počivaju smrtni ostaci Đura Vukčevića, rođen 1868. godine u Njegušima, Crna Gora. Preminuo 18. januara 1935. godine u Butte, Montana. Ovaj spomenik podignut je od svoje ostavštine.”
Nadgrobni kamen sa imenom Đura Vukčevića nije usamljen. Na crnogorskim grobljima u Montani počivaju desetine iseljenika koji su krajem 19. i početkom 20. vijeka napustili svoju domovinu u potrazi za boljim životom.


Svjestan ove istorijske vrijednosti, Đurica Mićunović, predsjednik crnogorskog udruženja “13. jul” iz Njujorka, obišao je crnogorska groblja u Montani kako bi odao počast sunarodnicima i istražio njihove sudbine.
„Čitajući priče Gordana Stojovića o crnogorskim iseljenicima, došao sam do imena mjesta gdje se nalaze ova groblja. Jedno od najvećih je u gradu Butte (Mountain View Cemetery), koji je početkom prošlog vijeka bio rudarski centar te oblasti. Na gradskom groblju našao sam crnogorsko groblje koje je bilo u dobrom stanju. Vidio sam da grad vodi računa o tome i da se groblje održava, što mi je bilo veoma drago”, kaže Mićunović za Portal Revije Fokus.

Njegova potraga ga je odvela i u mali grad Red Lodge, nekadašnji rudarski centar, gdje je u selu Bear Creek obišao još jedno groblje (Bear Creek Cemetery) na kojem počivaju ne samo Crnogorci, već i drugi doseljenici sa prostora bivše Jugoslavije koji su došli u taj kraj u potrazi za boljim životom.
„Našao sam nadgrobne spomenike sa poznatim crnogorskim prezimenima poput Pavićević, Marković, Kalezić, Mićunović, Božović… Većina tih grobova je bila u lošem stanju. Vidi se da neko vodi računa o dva groba, ali ostali su zapušteni. Za mene je to bio veoma emotivan trenutak – znajući da u tuđini počiva veliki broj pripadnika našeg naroda. Većinom su to bili mladi ljudi, što dovoljno govori koliko je tada život bio surov i koliko je rad u rudnicima bio poguban. Na groblju sam izbrojao oko 50 nadgrobnih spomenika”, kaže Mićunović.

U Red Lodgeu, Đurica Mićunović je doživio neočekivano – upoznao je rođaka Miča Mićunovića, potomka crnogorskih iseljenika koji su se u Ameriku doselili prije 147 godina.
„Bilo je nevjerovatno upoznati rođaka koji je treća generacija Mićunovića u Americi i koji je bio u Herceg Novom, odakle sam i ja. Gledajući porodično stablo unazad pet-šest koljena, možda se nađe neka srodnička veza između mene i njega”.
Mič Mićunović je Đurici pokazao fotografije svog oca i djeda, koji je u SAD došao 1878. godine. Takođe, otkrio mu je da je u kontaktu sa porodicom Vujinović, još jednom crnogorskom porodicom iz Montane.
„Mič je bio u Crnoj Gori, u Herceg Novom, prije 50-ak godina. Pokazivao mi je i te fotografije, bio je odsjeo kod ljudi koje poznajem i zaista mi je bilo nevjerovatno da sve to vidim, čujem i doživim – da za jedan dan obiđem crnogorska groblja i upoznam rođaka koji je jednom u životu bio u Crnoj Gori.”
Mićunović dodaje i zanimljivu anegdotu o prvim crnogorskim iseljenicima.
„Mič mi je ispričao da su Amerikanci njegovog djeda i ljude koji su bili s njim pitali zašto su došli u SAD, a on im je odgovorio: ‘Čuli smo da u Americi svaki dan ima da se jede’. Takođe, na pitanje zašto su došli da rade u rudnicima Montane, njegov djed je rekao: ‘Čuo sam da ovdje mogu da zaradim i do jedan dolar dnevno’. Te riječi jasno oslikavaju siromaštvo i težak život Crnogoraca u to doba u Crnoj Gori, kao i njihovu želju da pronađu bolju budućnost preko okeana”.
Đurica Mićunović planira da ponovo posjeti svog rođaka Miča i obiđe crnogorska groblja u Montani. Za njega, kako kaže, ta groblja nijesu samo istorijski spomenici – ona su svjedočanstvo sudbine ljudi koji su, daleko od Crne Gore, gradili svoje živote u potrazi za boljom budućnošću.
“Imena Crnogoraca koji su sahranjeni u tuđini ne smiju biti zaboravljena. Njihove priče su dio našeg identiteta, a njihova žrtva ne smije ostati bez sjećanja”, poručuje Mićunović.
Sead Hodžić
(UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS)
Svaki nadgrobni spomenik nosi priču, svaka ispisana godina svjedoči o mukotrpnom radu, a svaka sačuvana fotografija oživljava sjećanje na one koji su daleko od Crne Gore pronašli svoj novi dom.
Đurica Mićunović je Portalu Revije Fokus ustupio fotografije koje je zabilježio u Montani.
POGLEDAJTE!
U drugoj polovini 19. i početkom 20. vijeka, veliki broj Crnogoraca emigrirao je u SAD, posebno u rudarske oblasti kao što su Pensilvanija i Montana. Mnogi od njih radili su rame uz rame s Afroamerikancima, koji su takođe bili potlačena radnička klasa.
Crnogorski pjesnik Janko Đonović (1909-1991) posvetio im je pjesmu:
CRNCI I CRNOGORCI
U plamsaj jutarnjeg sunca
koje se toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
ko sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi
Crnci i Crnogorci.
Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome se ko zmija
gladna godina savija.
I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.
Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu.
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka –
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su se na mene jednom nasmijale –
o, tvoje mirne, dobre oči!
Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,
povi se i usahnu tamo.
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe –
ispucao je, isušio se, pognuo,
baština zaledinila, zakoravila,
a vo Plavonja sa Strbine muklo
rikne katkad alugom gustom.
O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi
veliki čovječe znoja i truda!
Kad proljeće zamiriše nad gradovima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju se široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zarađuju –
Crnci i Crnogorci,
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje,
kao korijenje –
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku,
tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju –
ah, rake svojih dana,
mišicama, istrošenim, usahlim.
Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoga katuništa
i svojih tvrdih njiva.
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava se
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i
ljubavnika.
I na cijelu noć
sve dalje i dalje,
očajno tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost karbituše utrne –
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća –
i jedne crne i druge crne