Napustio je Beograd i posao koji je volio, emigrirao u Kanadu i radio fizičke poslove, a danas rukovodi naučnim timom u Bostonu: Životna priča dr Nedžada Musića (I-dio)
“Samo dvije nedjelje prije nego što smo trebali da otputujemo u Montreal, preplavio me je iznenadni strah. Idući u nepoznato, sa vrlo malim znanjem engleskog jezika, a ne znajući francuski, koji je prvi jezik u Montrealu/Kvebeku, osjećao sam se nesigurno. Nedjelju dana prije puta, kao da sam duboko u sebi želio da neko kaže: ‘Nemoj ići, trebamo te ovdje’. Jasno se sjećam tog jutra kada sam otišao do Kabineta premijera da se pozdravimo. Otišao sam sa nadom da će mi reći da ne idem. Međutim, Zoran mi je rekao: ‘Da, Žarko mi je rekao da ideš. Pazi, Nedžade, ideš u sjajnu zemlju, Kanada je fantastična i imaš svoju priliku tamo’. Potom je odjurio. Njegove reči su odzvanjale u mojoj glavi, gotovo kao da mi govori ‘idi odavde’”, ispričao nam je dr Musić
Od Plava, preko Beograda, do Kanade i SAD, od traume u djetinjstvu zbog rane smrti oca do trauma tokom raspada bivše Jugoslavije i preseljenja u Montreal, od uspješnog naučnika i visokopozicioniranog funkcionera u Vladi Zorana Đinđića do perača automobila u tuđini, pa ponovo do statusa uglednog naučnika. Život dr Nedžada Musića je sve samo ne običan.
Kako je uspješni univezitetski radnik iz Beograda napustio sve kad je, radeći u Vladi Srbije nakon prevrata 5. oktobra i pada Slobodana Miloševića, shvatio da proces promjena neće teći onako kako je mislio, da su oni okupljeni oko Đinđića manjina, da njegova ideja više nema podršku. A onda je emigrirao u Kanadu i prao automobile, bio na ivici da ostane na dnu do kraja, da bi ga inat natjerao da može ne samo u prodavnici da priča na stranim jezicima, već i da opet postane naučnik na Univerzitetu u Montrealu (katedra za virusologiju), i to veći nego što bi ga ikad Beograd priznao. I kad se dokazao u nauci, 2011. dobio je poziv da se preseli u SAD i da radi u čuvenom CDC-u Atlanta, gdje je prve tri godine bio na poziciji postdoktorskih studija, a sljedeće četiri godine unaprijeđen u višeg naučnika. Poslije sedam godina uspješnog naučnog rada na tom američkom Institutu za javno zdravstvo, i sa objavljenih nekoliko naučnih radova, 2018. prelazi da radi za farmaceutskog giganta – CSL Seqirus u Bostonu, gdje je postao jedan od direktora. U ovoj interkontinentalnoj biotehnološkoj kompaniji sa dinamičnim portfeljem lijekova za spasavanje života, uključujući one koji liječe hemofiliju i imune nedostatke, vakcine za prevenciju gripa i terapije za nedostatak gvožđa i nefrologiju, Nedžad Musić danas uspješno rukovodi velikim timom naučnika. Njegov tim radi na postojećim i novim vakcinama, uključujući grip, COVID, RSV i druge respiratorne virusne bolesti.
Nesvakidašnju životnu priču dr Nedžada Musića, Portal Revije Fokus objaviće u tri nastavka, jer ono što je uradio i doživio u svom dosadašnjem, neko ne bi mogao ni da živi dva života.
“DVA ROĐENDANA”
Nedžad je rođen 25. maja 1969. godine u Plavu kao drugo dijete Džafera i Remzije (rođene Lješnjanin).
“Rođen sam u staroj kući Zeća i Sabire Krcić, gdje smo živjeli kao podstanari. Dobra Sabira došla je na poziv majke, prerezala pupčanu vrpcu i uvila me u pelene. Majka mi i dan-danas priča da je danima pred porođaj živjela samo na hljebu i vodi. Tata je tada radio na primorju. Kada je došao na odmor, upisao me kao da sam tada rođen, 25. januara 1970. Rekao je majci da ću tako malo kasnije ići u vojsku. Tako da kao da imam dva rođendana: pravi rođendan na Dan mladosti i administrativni. U Jugoslaviji nikada nisam morao objašnjavati zašto slavim rođendan drugačije nego što je zapisano. Bilo nas je mnogo takvih. U Kanadi i SAD-u je bilo komplikovano objasniti to prijateljima i kolegama”, počinje Musić svoju ispovijest za Portal Revije Fokus.
Kada je imao samo dvanaest godina njegov otac je preminuo.
“Traume tog vremena i danas ostavljaju ukus u mojim ustima. Rijetko ko se interesovao za našu bol, osim same majke. Dok su drugi insistirali da ne smijemo iznevjeriti očev grob i da smo brat i ja odgovorni za sve u kući, ja sam se trudio da se vratim školskim obavezama. Između moralnih i školskih obaveza, često bih se skrivao u garderoberu da mirišem očeva odijela, tajno odlazio na njegov grob, a kasnije bih išao u komšiluk da gledam utakmice Partizana i Jugoslavije, jer naš TV nije smio da se koristi godinama. Trebalo je dokazivati da smo u žalosti”, prisjeća se Musić.
Povratak školi počeo je da daje rezultate. Nedžad je predstavljao školu na nekoliko republičkih takmičenja, uključujući i nadmetanje iz matematike i srpskohrvatskog jezika. Napisao je neke radove, što ga je odvelo i na savezno takmičenje, jer je njegov esej “Ponosim se što sam živio u Titovoj epohi” predstavljao Crnu Goru.
“U povratku sa tog skupa, gdje sam prvi put sreo učenike od Triglava do Đevđelije, u autobusu sam upoznao dr Vidaka Aničića. Mom, kasnije uvijek oslovljavanom ‘čika Vidaku’, inače doktoru veterinarskih nauka, se jako dopao esej i dirnula ga je moja životna priča i život bez oca. Pozvao je moju majku, djeda i strica telefonom i zamolio da budem gost njegove porodice u Beogradu. Tako se desio Beograd. Pod uticajem dragih Aničića, a i sa ambicijama za jake škole, već prije fakulteta odlučio sam da Beograd bude moj izbor za završetak gimnazije. Prema tadašnjem obrazovnom programu, trebalo se opredijeliti za neki dalji pravac obrazovanja od trećeg razreda gimnazije”, priča Musić, koji je osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije završio u Plavu.
USPJESI NA FAKULTETU, POČECI RATNOG LUDILA, PROTESTI…
U Beograd se preselio 1986. godine kada je imao samo 16 godina. Tada je upisao treći razred Treće beogradske gimnazije, koju je uspješno završio 1988. godine, nakon čega je upisao veterinarski fakultet.
Beogradska čaršija je, kaže, imala veliki uticaj na njegovo odrastanje.
“Život između dvije velike rijeke bio je poput potrage za samim sobom, a lista prijatelja, poznanstava i događaja rasla je ‘geometrijskom progresijom’. Uspješni počeci na fakultetu bili su uznemireni cunamijem nacionalističkih pokreta. Moja zemlja se rušila kao kula od karata, a život u krugu dvojke Beograda kao glavnog grada tadašnje Jugoslavije davao mi je nadu da nije sve gotovo i da će se sve nekako zaustaviti i ponovo vratiti.
Odrastanje, akademsko i lično, bilo je dramatično isprepletano mirisima baruta, vijestima o poginulima, padovima gradova s jedne strane, ali i divnim i nezaboravnim studentskim druženjima, zajedničkim studentskim uličnim borbama, pobunama i demonstracijama. Bio sam učesnik tribina od Beogradskog kruga, preko studentskih parlamenata i pokreta Otpor, pa sve do političkog pokreta DOS (Demokratska opozicija Srbije) i čuvenog uličnog prevrata 5. oktobra. Sa svim tim sjajnim ljudima oko sebe, vjerovao sam da obnova Jugoslavije može početi iz istog grada, Beograda, grada od kojeg je i krenuo raspad te prelijepe zemlje na čelu sa Slobodanom Miloševićem, a nakon njegove pobjede nad Ivanom Stambolićem posle osme sjednice”, iskren je Musić.
PLAKALI I ON I MAJKA
Kada je Nedžad diplomirao, prvo je pozvao majku i javio joj.
“Plakala je, a i ja sam zaplakao”, kaže.
A onda je poveo svoju beogradsku ekipu na splav popularnog Rama Lalića iz Plava.
“Tamo smo slavili uz muziku, a završilo se tako što smo svi bacili majice i košulje u Savu. Sjećam se da su taksisti, koji su došli po nas, pitali: ‘Dobro, momci, vidim da nemate gornju garderobu, ali imate li novčanike da ovo platite?’”, kroz smijeh kaže naš sagovornik.
ZAPOSLENJE NA KATEDRI ZA ANATOMIJU I RUŠENJE REŽIMA
Posle diplomiranja zaposlio se na Katedri za anatomiju kao asistent. Voljeli su ga studenti, a on uživao u svojim predavanjima i osjećaju da prenosi znanje na nove generacije. Osim naučnog rada, paralelno se nastavila ulična borba za rušenje režima. Kroz ta građanska izrastanja imao je, kaže, čast i sreću da postane blizak saradnik velikog antiratnog borca i iskrenog zagovornika građanskog pravednog društva, profesora Beogradskog univerziteta, psihologa Žarka Koraća.
“Žarko je bio jedan od lidera DOS-a. Prije, za vrijeme i posle petooktobarskih promjena i te tranzicije bio sam član Izvršnog odbora Socijaldemokratske unije zadužen za infrastrukturu. Onda sam postao šef Kabineta potpredsjednika Žarka Koraća u prvoj demokratskoj vladi koju je vodio neprevaziđeni politički genije Zoran Đinđić. Na poziciji u Vladi Srbije sam ostao sve do dana kad sam napustio Beograd i zemlju i otišao u daleku Kanadu”, dodaje Musić.
UPOZNAVANJE I VJENČANJE SA SUPRUGOM BILJANOM
Sa suprugom Biljanom se upoznao 1987. godine. Tada je živio u Lominoj ulici, na raskrsnici sa Balkanskom, ulicom koja povezuje Beogradsku željezničku stanicu sa Terazijama i hotelom “Moskva”.
“Sa mog prozora (unutrašnja strana zgrade Lomine 63) sam mogao da vidim terasu jedne stambene zgrade u Balkanskoj 30. Bilo je to posle ponoći. Pripremajući se za pismene ispite odlučio sam da otvorim prozor sobe kako bih se osvježio hladnim vazduhom i smirio nervozu pred ispite. Primijetio sam prelijepu djevojku kako uređuje svoju terasu i preslaže neke pakete u te kasne sate. Pitao sam je da li joj treba pomoć. Ona se samo nasmijala. Sljedećeg dana je ta devojka, Biljana, pravila palačinke u mom stanu. Tada nisam saznao da je i Biljana u tim kasnim satima kao i ja ‘trenirala’ svoju tremu pred ispite. I Biljana je bila daleko od svojih roditelja kao i ja. Sve je, dakle, počelo od uređivanja te terase, ukusnih palačinki i sličnih sudbina. Na moju sreću, naša idila traje i danas. Zabavljali smo se od tog 15. novembra 1987. do 4. aprila 1992. Kao studenti, namjerno smo izabrali Dan studenata za naše vjenčanje te davne 1992. Naša ljubav i srećni brak su izrodili dva bisera”, ponosno ističe Musić.
Na vjenčanje su, kaže, stigle njegove sestre Nedžmija i Džemila iz Sarajeva.
“Nedžmija je u Sarajevu studirala medicinu, a Džemila je pohađala srednju školu. Dok su kupovale tortu za naše vjenčanje, negdje oko hotela ‘Holyday Inn’ počelo je puškaranje iznad glava demonstranata za mir. Posle vjenčanja sestre se nijesu vratile iz Beograda, jer je počeo rat u Sarajevu”.
ĆERKA SANELA BILA ZVIJEZDA STUDENTSKOG GRADA
“Kad sam dobio Sanelu još sam bio student. Ona je živela sa nama u studentskom gradu. U jednoj sobi smo imali sve što nam treba za sreću. Sanela je bila zvijezda Trećeg bloka Studentskog grada na Novom Beogradu. Kolege sa veterine su rado dolazili da se igraju sa njom i sviraju joj gitaru”, ispričao nam je Musić.
Sanela, kako kaže, “naše studentsko dijete”, je kardiolog sa Medicinskog fakulteta na jednom od najboljih kanadskih i svjetskih univerziteta, McGill u Montrealu.
“Sanela je završila prvo specijalizaciju za internu medicinu, a zatim za kardiologiju. Iako sam iskreno očekivao da će započeti sa poslom, ona se odlučila za još jedno usavršavanje, ‘Heart failure’, jer želi da pomogne mladim ljudima kojima treba transplantacija srca. Od oktobra će imati poziciju profesora na Medicinskom fakultetu Ottawa i raditi kao kliničar na Institutu za kardiologiju. Dino, koji je preletio Atlantski okean sa samo 11 mjeseci i slavio svoj prvi rođendan kao emigrant u Montrealu, sada je student završne godine na McGill Univerzitetu. Dino treba da diplomira na smjeru za hemijski inženjering (Chemical Engineering) ovog maja”, priča srećni otac.
Sead Hodžić
Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta i fotografija bez pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus
II-dio
