Video-snimak u kojem Iva Radić proziva Jovana Radana ispred Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu da je odgovoran za smrt njenog oca Mija u Vukovaru ratne 1991. godine i pita ga gdje su njegove kosti izazvao je pomiješane emocije kod stotina hiljada ljudi koji su ga pogledali, ali nikog nije ostavio ravnodušnim. Nakon duže od 32 godine od njegovog nestanka ona i dalje pokušava da ustanovi gdje su posmrtni ostaci njenog oca, a najteže joj pada kada gleda Radana kako slobodno i neopterećeno živi, kao da se ništa nije dogodilo.

Iako je video izazvao lavinu komentara, Radić kaže da se nakon njega ništa konkretno nije desilo što bi doprinijelo da se barem nađu posmrtni ostaci njenog oca, koga je, kako tvrdi, Radan odveo u smrt. U ispovijesti nabijenoj emocijama, ona za Portal Revije Fokus objašnjava šta se dešavalo te 1991. i kakvu je sudbinu, nakon dođaja koji im je izmijenio živote, doživjela njena porodica.

POGLEDAJTE VIDEO SNIMAK KOJI JE NA FACEBOOK STRANICI PORTAL REVIJE FOKUS VIDJELO PREKO 2,3 MILIONA LJUDI

Iva je imala osam godina kada je, dok je s ocem čekala majku i sestru ispred “Veleprometa” u Vukovaru, gdje je bio punkt srpske vojske, došao Radan i njenog oca, invalida u kolicima, odveo. I nikada ga od tada nije vidjela.

„Spontano sam otišla pred Tužilaštvo jer sam prije mjesec dana saznala da je pozvan na pripremno ročište. Jovan Radan je 8. 11. 1991. godine sa vukovarskog ‘Veleprometa’ u nepoznato odveo mog oca. Moj otac je od 16. godine bolovao od distrofije mišića i od 16. godine je bio vezan za invalidska kolica. Saznala sam da će Radan biti saslušan u Tužilaštvu za ratne zločine zbog silovanja. Informaciju sam dobila od insajdera koji mi je rekao u koliko sati će biti saslušan. Moja reakcija je bila takva iako mi je suprug rekao da se ne uznemiravam, ali ne možete da isplanirate kako ćete da se ponašate. Sve je palo u vodu kada sam ga ugledala. Prišla sam i pitala ga gdje su kosti mog pokojnog oca. Vidjeli ste njegov odgovor, njegovu hladnu reakciju i sve ostalo. Meni nije cilj da potpirujem vatru, cilj mi je da se nađu njegovi posmrtni ostaci i da ga dostojanstveno sahranim. Dostojno čovjeka, jer je riječ o čovjeku koji nije nosio uniformu sa bilo koje strane. Da je nosio zaista se ne bih upirala, ali on rat nije odobravao. Kao i većina u Jugoslaviji, nije gledao na nacionalnost, imao je prijatelje raznih nacionalnosti jer je Vukovar bio multikulturalna sredina. Sjećam se da nije odobravao rat, nije ga želio”.

Te 1991. godine, priča, njegova pokojna majka i sestre su nju i oca, koji je bio Hrvat, pozvali da dođu u Split, gdje su živjele, ali su rekle da su dobrodošli samo njih dvoje, ali ne i njena majka i njene dvije ćerke iz prvog braka. Njen otac to nije mogao da prihvati pa su u septembru svi otišli u Srbiju da bi se sklonili.

“Moj otac niti je učestvovao u ratu, niti ga odobravao, niti bio nacionalista. Sa tom vjerom se vratio tog 8. 11. sa mnom, majkom i mojojm sestrom da obiđe našu kuću i da uzmemo još neke stvari jer smo kao i svi pobjegli sa malo stvari. Došla je zima, nismo imali odjeću, televizor, ništa u izbjeglištvu. I tada ga je Jovan Radan, koji je bio naš komšija, odveo u nepoznato i od tada se mom ocu gubi svaki trag“.

Nakon što su joj oteli oca, sa majkom je ostala izvjesno vrijeme na “Veleprometu”.

“Tamo su držali zarobljenike i civile. U hangarima su bili hrvatski zarobljenici, a u podrumima su držali civile. Nakon dvije nedjelje došao je mladi vojnik i vratili nam dokumenta, jer su nam bila oduzeta, i poslali nas autobusom nazad u Srbiju. Niko ništa što se tiče tate nije govorio. Mama je Radana vidjela jedne večeri u tom podrumu, ali nije želio da razgovara sa njom. Riječ je o bespomoćnom civilu koji je bio vezan za invalidska kolica i koji u ratu ni na koji način nije učestvovao. Ubijen je od ruke ljudi koje je smatrao prijateljima. Radan je ratni zločinac, ubica, ratni profiter, prije rata je bio vozač viljuškara, poslije rata postao direktor fabrike ‘Vuteks’. I dalje dobro živi na konto tog rata”

STRADAO JE OD RUKE LJUDI KOJE JE SMATRAO PRIJATELJIMA

Porodica nestalog je svojevremeno izjavila da on nije želeo ni opravdavao rat, veoma je kritički gledao na uključenje njegovih prijatelja i poznanika u sastave bilo kojih vojnih jedinica. Bio je slijep za nacionalnost i iskreno je vjerovao da se svaki sukob može riješiti razgovorom. 07.09. je otišao u Srbiju i iz nje se vratio u Vukovar 08.11. verujući da nema razloga za strah jer porodica nije ni na koji način učestvovala u ratnim dejstvima. Dok se rat zahuktavao jednom prilikom je svojim prijateljima kazao: „Dajte ljudi manite se rata, pa sladoled da bacaju razrušiće nam grad, a kamoli bombe“.  Stradao je od ruke ljudi koje je smatrao prijateljima.

.

Iva i njena majka Jelena Radić su u Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) u Beogradu u prisustvu zamjenika tužioca Miroljuba Vitorovića dale izjavu kao očevici slučaja sa ciljem da se protiv Radana podigne optužnica i ustanovi sudbina nestalog. Bilo je to 17. 11. 2015. godine.

“Nakon što sam prvi put otišla u Tužilaštvo za ratne zločine, gdje su svjedočile moja majka i sestra, iz te institucije su me uvjeravali da ne mogu ništa da uradim jer nijesam svjedok pogubljenja oca, samo odvođenja. A i za odvođenje nisu relevantno ispitali Radana. Oni su poslali jednog policajca po službenoj dužnosti kod Radana da ga ispita u vezi nestanka mog oca. Taj policajac, koliko sam vidjela iz zapisnika, je popio kafu, izvinio mu se zbog uznemiravanja, i otišao. Zaista mi se čini da Tužilaštvo nije pristupilo tome na adekvatan način, nisu adekvatno ispitali, prikupili dovoljno svjedoka…”

Ističe, što je rekla i u Tužilaštvu za ratne zločine prvi, da se put poslije mnogo godina u njoj pojavila nada i vjera da će saznati gdje se nalaze posmrtni ostaci oca, ali da je naglasila da je, ako se sve rasvijetli jednog dana, zaštite od činjenica jer, kako kaže, želi da vjeruje da je njenom ocu nastupila brza smrt, da nije mučen.

„Ja, u stvari, tragam za nečim čega se plašim. Plašim se kako će, ako saznam istinu koja je bolna, sve to da utiče na mene i kakve će reakcije da izazove“.

Protiv Jovana Radana je u Hrvatskoj 2007. podignuta optužnica, a osumnjičen je, kaže Radić, za ubistvo civila i silovanje. On živi u Novom Sadu.

“Preko Interneta sam saznala da se u Hrvatskoj vodi slučaj protiv Radana zbog silovanja. Uspjela sam da saznam ime i prezime silovane žene koja živi u Vukovaru, sastala sam se sa njom i razgovarala. Onda je novinarka emisije ‘Provjereno’ napravila prilog sa njom, kao i sa mnom, i ona je svjedočila o silovanju. Onda sam insistirala preko hrvatskog DORHA (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) da se predmet silovanja preda Beogradu i da se protiv Radana i u Srbiji podigne optužnica protiv silovanja, što do tada nije bilo slučaj. Opet su prolazili mjeseci i godine, zvala sam Tužilaštvo, poslije se desila korona i sve je stalo… Iz Tužilaštva su me uvjeravali da ništa nisu dobili od DORH-a što se tiče silovanja. Jednom prilikom sam bila u Tužilaštvu gdje sam dobila i broj predmeta i datum kada su ga poslali iz DORH-a i onda su našli predmet koji ko zna koliko dugo stajao tamo. Onda je, na moje veliko insistiranje, podignuta optužnica protiv Radana i za silovanje. Oštećena u tom predmetu je saslušana od tužioca iz Srbije. Poslije toga je podignuta optužnica i mislim da je prošlog petka Radan bio po tom predmetu u Tužilaštvu za ratne zločine. Posljednji put kada sam bila u Tužilaštvu za ratne zločine rekli su mi da postoji još jedna žena koju je silovao i pitali me da li mogu doći do nje. Na to sam rekla: ‘Stvarno, ljudi, ne znam šta pričate. Šta vi radite? To nije lako, to su žene koje su silovane, koje ne žele da razgovaraju, koje žele to da zaborave’. Tako da sam zatečena koliko su nezainteresovani i onim što njihovi zvaničnici govore. Ja sam bila jako uporna pa se kao nešto desilo. A u suštini nije se i dalje ništa desilo”.

Iva Radić kaže da je imala mnogo obećanja, između ostalih i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

„Zahvaljujući Veranu Matiću, za slučaj nestanka mog oca je saznao predsjednik Srbije. Uputila sam mu dva pisma i on je u jednom momentu apelovao na tužilaštvo i institucije, čak je poslao pismo Veljku Odaloviću da mi pomognu u potrazi. Međutim, od tada su prošle tri-četiri godine i ništa se nije desilo. Slučaj se nije pomjerio sa mrtve tačke tako da sam malo izgubila vjeru. Reakcija ispred Tužilaštva za ratne zločine je bila i nada da ću mu malo probuditi savjest, da će nešto reći. Međutim, očito da sam se i tu prevarila. Riječ je o vremešnim ljudima, i taj Jovan Radan i svi ostali imaju određene godine, tako da mislim da neću nikada doći do istine, ali mi je važno da upućujem na to jer nisam, nažalost, jedina. Mnoge porodice tragaju za najmilijima, samo što mnogi nisu učinili korake koje sam ja učinila. Važno je da se pronađu nestali, da se istina rasvijetli, da se sazna, da se zločinci kazne, i to je put do trajnog mira na Balkanu, jer sve ovo ostalo je guranje problema pod tepih”.

Ona kaže da ima osjećaj da države štite zločince.

Iva je udata i živi u Beogradu. Majka je troje djece.

Svetlana Peruničić
Sead Hodžić

Pogledajte Ivino sučeljavanje sa Ivanom Radanom prije četiri godine