Danijela Milić rođena je u Baru 1974. godine, a pjesme piše još od “Zidnih Novina” Osnovne škole “Meksiko”. More joj je vječna inspiracija, čežnja i mastilo. U poeziji nalazi utjehu, sugurnost i najvjernijeg prijatelja. Svjetski je nomad već preko tri decenije. Živjela je i putovala širom svijeta — od Amsterdama do Ammana, Bejruta do Bogote, Popajana do Porta, Strazbura do Sejšela, Nairobija do Njujorka.

Angažovana je u mnogim kulturnim, umjetničkim i humanitarnim aktivnostima koje su od značaja kako za dijasporu, tako i na globalnom nivou. Sa ciljem promovisanja umjetnosti i kulture u dijaspori osnovala je LeitmotivArts 2013. godine, uz poseban fokus na podršku i promociju mladih umjetnika sa Balkana. Organizovala je kulturne događaje u SAD uključujući, između ostalih, koncerte u Karnegi holu u Njujorku, u Kenedi centru u Vašingtonu, u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku, brojne književne prezentacije autora Vladimira Pištala širom Amerike i izložbe i humanitarne večeri. Producent je dva albuma džez muzike i koproducent jednog animiranog filma o Nikoli Tesli.

Poeziju objavljuje u zbornicima poezije, elektronskim časopisima i na veb portalima. Idejni je tvorac i urednik prve knjige poezije Ujedinjenih nacija, “Sauti – Poems of Healing”, koja u dva toma sadrži sto pjesama na nekoliko različitih jezika, među kojima su i neke njene. Takođe je i jedan od autora knjige “You Matter – How Women Reclaiming Their Power Are Changing The World” (Becker-Hill Books) u kojoj govori o moći ljubavi. Koristi poeziju kako bi pokrenula dijalog i podigla svijest o različitim društvenim temama, doprinijela destigmatizaciji mentalnog zdravlja i drugim pozitivnim promjenama u društvu.

Danijela je diplomirala političke nauke i francuski jezik, magistrirala javnu administraciju, i trenutno je na doktorskim studijama komunikacija. Sebe smatra vječnim studentom života. Trenutno obavlja fukciju eksperta u oblasti politike ljudskih resursa u sedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku, u Komisiji za međunarodnu javnu službu. Živi između Njujorka, obale Ženevskog jezera i rodne Crne Gore.

SAKSOFONISTA

Usne dodiruju trsku

kao povjetarac

poljupce šalju sapunaste.

Note

te sladunjave note džeza

kao balončići

tek rođeni

iz okova limenog polijeću

i svaki let kao da je prvi.

Balončići

po uvojcima mojim padaju kao inje

cakle se, smiju se

kao da znaju da ne umiru

slivaju se po mom vratu

dobujući nečujno

kao prsti žedni ljubavi

ljubeći njedra

i mladeže, te vragolaste putokaze.

Tiho, da ne remete usnulost

lagano, da upamte put.

Tad duša moja

udaljena i odsutna

sviraću vještom

pokloni dah

i prsti nađoše put

do svilene kose na vratu,

u meni sve prasnu

i iz dna duše razlise se niti.

Kao balončići,

u etar.

TALAS I STIJENA

(Vama, Serojža)

Zahuktavši iz daljine modre

pjenući se kao sapunica

došao je vragolasti talas

do stijene bisernoga lica.

Od žege joj ispucalu kožu

milovaše talas uzdrhtalo

spiraše so sa rana njenih

dok je sunce k’ zapadu hitalo.

Taj trenutak trajao je vječno

silno talas zavolio stijenu

k’o sto galeb svoje more voli

k’o sto čovjek voli jednu ženu.

Zavolje i stijena njega

omekša joj srce od kamena

željela je da se vječno spoje

al’ daljina mamila je njega.

Ka pučini otplovi njen talas

vjetar ga sve dalje tjeraše

pogledom pratiše ga stijena

a oči joj suzom zablistaše.

Pitaše galeb stijenu

Kako znadeš drugo mila

Da baš ispod mene

Nije talas o kom si snila?

Svaki talas dođe, prođe

Dodirne te pa produži,

Kako znadeš stijeno mila

Koji je onaj za kim žudis ?

Za druge i ne hajes

i nikome srce nedaš

već ga  čekaš usidreno

u daljinu kradom gledaš.

Zar još misliš da će doći

s nekom burom ili plimom

pa ga čekaš nepomična

i druguješ sa tišinom.

Odgovara stijena modra

Da l’ ti poznaš druže mili

sunca odsjaj iz daljine

u gnijezdu ptiče tvoje kad zacvili?

Da l’ osjećaš vjetra dodir

kad ti perje zagolica

poznaješ li u svom moru

odraz svoga bijelog lica?

Tako i ja prepoznajem

jedne tople meke ruke

jedan dodir, jedan šapat

mog talasa milozvuke.

Samo jednom srce voli

pa i moje kamenito

samo jednog ono čeka

jer doći će – vjeruj u to.

Slušaj huk te modrine

dok se maestral sneno njiše

to jedan talas iz daljine

svojoj stijeni pjesmu piše.

BAR

Volim te jer si i posle svih ovih godina moj.

Volim te i tvoje planine koje te grle u polumjesecu

i tvoje more koje zatvara krug,

a otvara srce.

Volim te jer je u mom prvom dahu tvoj nemir,

jer tvoj pijesak otiske mojih stopala čuva,

od onih majušnih do ovih nestašnih željnih avantura.

Volim te jer tvoje ulice pamte cvrkut mojih štikli,

jer su tvoje kiše suzile samnom,

jer je tvoja ljubav nadolazila sa mojom kao plima.

Volim tvoje morsko plave oči,

tvoju dušu crvenu od zalazaka,

a bezbroj smo ih zajedno ispratili.

Volim te jer zbog tebe zavoljeh modrinu

i rodih se s duhom mornara i sanjalice.

Volim tvoj maestral koji mi uvijek duva u leđa

i podstiče moje snove i pustolove.

Volim te i zato što kada god i kakva kod da ti se vratim,

ti širiš ruke, pružaš mi smokve na dlanu,

mrsiš mi kose maslinovom granom

i zašumiš s talasima ‘sjeti se Montenegrina…’

Volim te jer iako imaš najuniverzalnije ime,

poseban si i najdrži,

grade moj.

Izvor: Nekazano.me