Kad se Jankova Zorka udala za Dušana, bijaše tek zauzela osamnaestu godinu…

Te godine zima je bila duga i hladna, pa su se u Jankovom domaćinstvu brzo svršavali dnevni poslovi, da se čeljad što prije sklone u kuću od sjeverca koji kroz kosti probija.

Dok traje kratki dan, razmile se po kući i oko kuće, pa svi žure da prije sumraka namire obaveze. Sinovi Pavle i Drago na leđima nose ogromne naramke zbijenog sijena i njime pune jasle ispred krupne stoke. Snaše unose u kuću drva i vodu, a Jankove ogrubjele ruke čiste snijeg praveći prtine koje škripe pod gumenom dotrajalom obućom. Svi u kući znaju svoje poslove, pa sve funkcioniše kao u pčelinjoj košnici.

Jankova Jela nadzire, raspoređuje, ali ni sebe ne štedi. Okupi kćer i mlade snaše, pa svakoj zapovijedi šta će koja da radi. Jedna pomuze krave, druga usiri mlijeko, trećoj naloži da spremi obrok, ali sve gleda da im poslove rasporedi podjednako, da se nijednoj ne kriva. Sebi uglavnom ostavi najveći teret, samo da je mir u kući. U sami suton hladnoća po snijegu stvori ledenu pokoricu, a iz kuće se osjeća miris večere koji ih, umorne i promrzle, preplavi nekim finim dremuckanjem dok slušaju veselo pucketanje vatre sa ognjišta.

Vazda su se i stariji i mladi seljani radovali zimi. Lakne im što su svi radovi završeni, više se odmaraju, duže spavaju, pa se razbaškare i uživaju u tihim, ledom okovanim mjesecima. Počinju posijela i noći koje svi nestrpljivo iščekuju, željni druženja i razgovora. Svake večeri hitre noge gaze prtinama i sa svih strana se po rasporedu okupljaju u drugoj kući, kod drugog domaćina, često i u izbi na donjem spratu. Tu gazde poređaju drvene klupe, tronoške i bukove klade, pa zimske večeri skraćuju veselim razgovorom i natpjevavanjem. Ni u tim slatkim momentima vrijedne ruke ne miruju. Muškarci obično krune klipove kukuruza koji se zlate iz punih koševa, a djevojke pletu, vezu i stidljivo crvene kad opaze na sebi pogled đuvegija od čije pjesme im srce radosno poskakuje.

***

Te decembarske večeri došao red na posijelo u Jankovoj kući. Mlade žene brezovim metlama metu glatki zemljani pod izbe, u ćoškove sklanjaju sve sto se nađe na putu, da naprave što više mjesta za večerašnje goste. Janko nalaže furunu i priprema rakiju za posluženje, dok u velikom bronzinu u ključaloj vodi poskakuju žuti, već napola skuvani krompiri. Uz debeli kameni zid poređali klupe, na oniskom stočiću se zabijeljela drvena karlica sa sirom i kajmakom, pa se ubrzo iz donjeg boja kuće začuo veseli žagor pomiješanih glasova, smijanje i složno pjevanje muških glasova. U neko doba zaškripaše vrata i iz mraka se pojavi ljepuškasto, osmijehom ozareno lice Dušana, vodeničarevog sina…

“Pomaže Bog”, uz osmijeh pozdravi prisutne, pa zakorači vedro unutra. Iz one vesele graje začu se poneki pozdrav, pozbiše se da mu naprave mjesto, ali se sve to začas utopi u smijanje i pomiješane glasove. I niko u toj gužvi ne primijeti kako se Janko i Jela smrknuto pogledaše.

“Bog ti pomogao, ajde izvoli, sjedi”, odgovara Janko suvim glasom, pokazujući mu mjesto.

Jela, čuvši svoga domaćina, promrmlja nešto kao pozdrav neočekivanom gostu i izgubi se, našavši se u nekakvom izmišljenom poslu.

***

Dušan Zekov se skoro bijaše vratio iz vojske. Otišao u mornaricu kao mršavi, nerazvijeni momčić sa ćubicom iznad djetinjeg čela, a nakon tri godine se vratio krupan, lijep delija sa izvijenim brčićima i snažnim, mišićavim rukama. I njegovi ukućani ga u prvi mah nisu prepoznali, pa ga sad nekako gledaju sa posebnim poštovanjem. Nije to više ono čobanče što je najčešće drugovalo sa izlizanom frulom, već stasali, raskrupnjali muškarac, pravi momak za ženidbu. Nekako se uozbiljio, priča polako, odmjereno, a otac Zeko, seoski vodeničar, gleda ga i sluša sa ponosom, pa hvalisavo govori rođacima: “Eeeeee, kako vojska od đeteta napravi čo’jeka…”  Duge su tri godine, pa mladić skoro da je i zaboravio na neprijatnost koja se zgodila u njegovom odsustvu između njegove i Jankove porodice.

***

A sve je počelo onomlanjske godine, kad je Dušan u dalekom primorskom gradiću tek obukao uniformu.

Negdje na vašaru se Pavle, Jankov najstariji sin, zagledao u Dušanovu stariju sestru. Ispričao ocu, pa pozvali strica i pošli da prose djevojku.

Povezali konje pred vodeničarevom kućom, posjedali sa gazdom i ukućanima, pa potanko ispričali zbog čega su došli.

“Znamo se taj vakat”, besjedi Janko. “Imamo pri dnu sela i livade pod međom, nikad nismo imali grke riječi ni zbog otkosa trave za toliko godina. Znam vas ko dobre ljude, a čini mi se da ni mi vala nismo loši. Nego dođosmo da pitamo, mi bi radi da se prijateljimo i orodimo sa vašom kućom. Mi prosimo, a vi birate, pa kako Bog da i kako vi odlučite”.

Tada je nastalo ono dugo ćutanje od kojeg se Janku i danas smuči kad ga se sjeti, pa važna besjeda Dušanovog oca:

“Janko, prijatelju moj, ja ne sporim da ste dobri ljudi. Bez uvrede, ali neki se prosci đevojački moraju i odbit’. Nit’ vam tražim manu, niti je imate, ali ja sam riješio da sačekamo barem još godinu dana. Kucali su na ova vrata mnogi prosci, bilo je i gorih i boljih od vas. A ja, oprostićete, mislim da moja Kata može da se uda za učitelja ili popa, ako to bude božja volja, ljepotom to zaslužuje. Moja đeca jedu ‘ljeb od vodeničarskog ujma i, bogu hvala, na sofri ga ne manjka. Nisu oni naučeni da rade i umaraju se. Teško bi njoj bilo kod vas, nije ona navikla na rad… Bez ljutnje, ima dosta dobrih đevojaka na sve strane, a momak vam je vala bez mane…”

Skočio tada Janko kao oparen, ali ne htjede pokazati vodeničaru koliko ga je ponizio, već mu smireno pruži ruku rekavši:

“Srećno bilo! Nit’ je ona zadnja prilika mome sinu, nit’ on zadnji prosac tvojoj šćeri. Svakom svoja sreća u svoje vrijeme. Ajd’ uzdravlje i doviđenja”, dade znak sinu i bratu da i oni učine isto, pa uspravni na sedlima polako odjahaše put svoje kuće…

Nije prošlo ni pet mjeseci, a Pavle dovede iz susjednog sela lijepu i vrijednu djevojku koja je svima prirasla za srce i donijela napredak u kuću. Završila se ta priča, ali se Janko od onog dana nekako promijenio, utišao, nije više onaj isti čovjek.

Taj nemili događaj se otad prećutno izbjegavao i nikada ga nisu spominjali, ali je u njegovom i Jelinom srcu ostavio neki jed koji je tinjao i nije im dao mira. I umjesto da vremenom blijedi, to ogorčenje je nekako raslo i nije se dalo zaboraviti. Kad bi se sretali na važnim seoskim skupovima, suvo bi nazvali jedni drugima “pomoz’ bog” i to je bio i ostao jedini kontakt između ove dvije porodice.

A selo, nemilosrdno. Pogane žene razvežu jezike, pa razvlače i motaju tuđu nevolju ko pređu, ne daju da se čovjek smiri i preboli ono što ga tišti. I dan-danas, poslije toliko vremena se nađe poneka, koja tobož povjerljivo šapne Jeli: “Eto im, tražili ‘ljeba preko pogače, pa im i dan-danas osta šćer neudata. Birala birka…”

A Jela mudro prekida:

“Nemojte tako, žensko je to čeljade, grijeh je đevojačku sreću kvarit’. Hvala i njima i Bogu, moj Pavle je svoju sreću našao. Nije kome je rečeno, no kome je suđeno…”

I time bi se svaka dalja priča završavala.

***

Te večeri, kad je Dušan neočekivano banuo na sijelo, nije slutio kakvu je buru pokrenuo u srcima domaćina i njegove žene. Mladost je čista i naivna, pa mu nikada nije na um palo da neko može i njega da gleda poprijeko zbog postupka njegovog oca. Ni večeras nije toga bio svjestan. Zna samo da mu se cijeli svijet zavrtio kad je prvi put spazio Zorku. Odmah je znao. Donio odluku, a da još nisu ni riječ razmijenili. Gleda je kako se stidljivo smije, pa joj uhvati pogled, a ona se ušeprtljala dok drhtavom rukom uzima klupko koje joj se, eto ko za inat, otkotrljalo baš njemu pred noge. Gleda i ne vjeruje. Ono štrkljavo djevojče koje je ostavio kad je išao u vojsku, rascvjetalo se u ovu ljepotu koja je suđena njemu. Zna on to, osjeća svim srcem. Te vedre, ledene večeri, po povratku kući dugo se prevrtao pokušavajući da zaspi.

“Moja, il’ ničija, znam ja to”, prošaputa on nečujno, zavlačeći glavu pod vunenu ponjavu i drhteći što od zime, a što od nekakvog čudnog treperenja u grudima koje mu tjera san i muči ga slatkim nemirom…

A tamo u selu, na sat hoda od njega, djevojačka mladost budna sanja snove, opijeno i beznadežno se boreći da više ne misli o njegovom glasu i osmijehu. Onda se u mraku prene, pa pokriva lice rukama da se nekako odbrani od tih misli, jer zna ona da bi je roditeljski bijes spržio i zbog pomisli na njega…

***

Kad nakon nekoliko nedjelja radoznale rođake upitaše na pijaci Jelu je li istina da joj se Zorka obećala Dušanu, ona se zatetura i jedva ostade na nogama. Rukom se pridrža za nekakav stub, pa im se u nevjerici bijesno obrecnu:

“Šta pričate to, imate li vi srama?! A kako vam to na ’m pade, pa mi dijete tek stasalo poganom pričom udajete?! I to za koga? Za Zekova sina?! Gre’ota je to i sramota, ne panjkajte mi đevojku, još nije niđe od kuće sama mrdnula! Imate li vi ženske đece? Pripazite malo to što gajite, sve što raste – poraste, sve ide da dođe! Nemoj da dočekate da vam vaše šćeri začepe lajava usta! A moju, ako valja, ne može vaš pogani jezik naružit’, ne bojim se ja!”, okrenu se od njih, prežutjela u licu, dok joj se tlo izmicalo ispod nogu i vrtjelo pred očima.

Jedva je sa polupraznim bisagama dojahala na kobili do kuće. Pulsiraju joj sljepoočnice, pogubila se, izbezumila. Pamet joj pomutile one riječi zbog kojih je zaboravila da kupi i gas i so, pa kad stiže kući samo leže pored vatre, ne presvlačeći se. Glavobolja joj zamutila vid, te joj donesoše slamaricu i prostriješe na pod, a ona se sniza žmureći, dok ju je Zorka brižno pokrivala i zavijala joj noge jagnjećom kožom. Taman se bijaše okrenula da utrne plamen u lampi, kad ču majčin šapat, pa se u tišini brižno nagnu ka njoj.

“Bidne li istina što ču’ danas u varoš, sjutra ceš Janku to objasnit’, a ja ću ti presudit’, kunem ti se…”

“Maaajko…”, zavapi Zorka, ali joj Jelina šaka kratko prekide riječ i pokaza joj da ide…

Sve utihnulo, utonulo u dubok san. Samo se iz djevojačke sobe jedva čuju prigušeni zvuci. U nadograđenom sobičku, gusti mrak je sa niskog, malenog prozorčića razbijala bjelina snijega i oskudna mjesečina. Zorka sjedi na krevetu, oslonjena rukom na drveni razboj, a ramena joj se tresu od nečujnih jecaja. Uskoro začu poznato, oprezno škripanje snijega, pa pretrnu iako ga je očekivala. Sa odškrinutog prozora ošinu je ledena hladnoća, a kad se pojavi Dušan, iz nje provali strašan nijemi plač.

“Šta je, pričaj? Šta je bilo?”, izgovori on jedva čujnim, drhtavim glasom punim strepnje. Naslonio uvo u uski prorez odškrinutog prozorčića, pa je sluša kako mu kroz jecaje užurbano priča. U ušima mu bije od silne navale krvi, pa mu se čini da ona pominje nekakav kraj među njima… Ili mu se samo učinilo?

“Stani bre”, prekide je, pa se i sam obazre oko sebe, plašeći se da ne probudi koga od ukućana.

“Ti si moja, rekla si, obećala. Obuci se dobro, zavij glavu šalom i ideš sa mnom… Sem ako se nisi predomislila”, nasmiješi joj se i rukom joj pomilova mokre obraze. “Možda je i bolje ovako. Što se prije usov zakotrlja, prije će se sve smiriti i proći. Nisi prva koja se udala bježeći od roda. Polako otvori prozor, ja ću te na rukama dočekati…”

U gluvo doba te noći se čulo samo udaljeno lajanje seoskih pasa i snijeg koji je škripao pod hitrim nogama dvije tamne, zagrljene prilike koje odmiču žurno površicom ka drugom kraju sela…

***

Kad je ujutro starija snaša otvorila vrata od sobice i zatekla otvoren prozor i netaknut krevet, Jela jauknu i pade na koljena. Tri dana nije zalogaj probala, niti riječ izgovorila…

– nastaviće se –

Vesna Nikolić

Foto: Privatna arhiva