Za njega je Savićević kazao da je bio talentovaniji fudbaler: Nebojša Nebo Bandović je uspješan biznismen u Americi, oko 1.000 agenata radi za njegovu kompaniju
“Sve što nisam postigao u fudbalu postigao sam u biznisu. Ali, ista sam osoba kao što sam bio, kao i Dejo Savićević. Dejo je igrao na najvišem svjetskom nivou, osvojio je dvije titule Lige šampiona, sa Crvenom zvezdom i Milanom, i ostao je isti. Toliko je ljudi pomogao finansijski, toliko je skroman, realan… E takav sam ja. Nisam ni u snu očekivao da ću da napravim dva ovako velika biznisa. Naravno, mislim da sam totalno promašio fudbalsku karijeru igrajući u Americi, ali, sa druge strane, ne znam da li bih ikada živio na ovom nivou. Ne znam gdje bih sad živio, vjerovatno ne bih u Majamiju, na obali…”, kazao je za Portal Revije Fokus Nebojša Nebo Bandović
Crnogorska javnost nedavno je ostala zatečena izjavom predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore, Dejana Savićevića koji je, gostujući u emisiji “Jutro”, Prve TV, kazao da “ima jedan fudbaler koji je bio veći talenat od njega, a to je nekadašnji igrač Sutjeske Nebojša Nebo Bandović”. Tim prije što za rođenog Nikšićanina znaju samo stariji “zagriženi” ljubitelji fudbala, a on je u svoje vrijeme bio najtraženiji jugoslovenski fudbaler, koji je nakon Crvene zvezde karijeru nastavio u SAD, gdje je bio vodeća zvijezda u malom fudbalu.
Da paradoks bude veći, kako je Nebojša Nebo Bandović kazao u razgovoru za Portal Revije Fokus, dvije najveće greške koje je napravio u životu – odlazak iz Crvene zvezde u Njemačku i odlazak u Ameriku, dovele su do njegovog najvećeg uspjeha i stvaranja superstara u sasvim drugoj branši – ulaganju u nekretnine.
SNOVI DJEČAKA IZ NIKŠIĆA
Bandovićeva životna priča, puna uspona i padova, bila bi odlična podloga za snimanje filma, a nakon burnih godina, seljakanja po državama na dva kontinenta, besparice, priznavanja, omalovažavanja, pa opet priznavanja, sigurnu luku je našao Americi, gdje ima dvije kompanije sa preko 1.000 ljudi koji rade za njega.
Ipak, fudbal je ono po čemu će ga pamtiti na ovim prostorima.
Kao maltene svi dječaci u zlatno doba Jugoslavije, koja je iznjedrila brojne igrače svjetskog ranga, i Nebojša Bandović je maštao da jednog dana zaigra na nekom od stadiona popularnih klubova. Dok bi kao pionir FK Sutjeska u svom domu, zatvorenih očiju “gledao” sebe kako iz raznih pozicija daje golove, kako ga saigrači i trener grle, a navijači skandiraju njegovo ime sa tribina, u stvarnost bi ga vratio zvuk harmonike i lijepe melodije koje su uvijek odzvanjale u skromnoj kući Bandovića. To je svirao njjegov otac Spasoje, koji je volio da zasvira za svoju porodicu – suprugu Bojanu, sinove Boška i Nebojšu, i, naravno, sebe.
I nije prošlo mnogo, talentovani dječak je, tek što je napunio 14 godina, zaigrao sa starijima, pod budnim okom trenera za juniore Milana Mike Zirojevića, koji ga je ubrzo priključio omladincima. Te 1981/82. godine Sutjeska je bila u drugoj ligi, a omladinski tim kluba ispod Trebjese je osvojio tadašnji Kup Jugoslavije.
“Na Marakani smo pobijedili Sarajevo 2:1. Bio sam na klupi kao pionir sa omladincima. Onda sam ušao u mlađu omladinsku reprezentaciju Crne Gore, ali nikada nisam igrao za prvi tim Sutjeske, jer me Crvena zvezda ‘povukla’ kada sam imao nepunih 18 godina. U julu 1983. godine prešao sam kao omladinac Sutjeske u prvi tim Crvene zvezde”, priča Bandović.
Mladi Nikšićanin tada je bio prvi i jedini iz omladinske reprezentacije koji je prešao u Crvenu zvezdu i jedini iz čitave generacije fudbalera Crne Gore!
“Imali smo sjajnu reprezentaciju Crne Gore, tu su bili strašni igrači… Refik Šabanadžović pozadi, Dejo i ja smo bili u napadu, imali smo dobrog trenera… Razbijali smo. Dva puta zaredom Crna Gora je osvojila turnir republika i pokrajina. Poslije drugog turnira u Slavonskoj Požegi, gdje sam, po ocjenama, bio najbolji igrač, Crvena zvezda je došla i odvela me u Beograd. Nisam se vratio kući”, priča Bandović.
Snovi dječaka iz Nikšića željnog da se vine među zvijezde isključivo sopstvenim radom i nadograđivanjem talenta počeli su, činilo se, da se ostvaruju…
Nebojša se sjeća da je stigao umoran iz Slavonske Požege, da mu je došao otac, da je spavao preko dana…
“Došao sam popodne na trening i mislio sam da je jutro. Toliko sam bio ošamućen! Toliko sam znao i slušao o Crvenoj zvezdi čitajući novine, gledajući televiziju… Sjajna imena – Miloš Šestić, Milko Đurovski, Boško Đurovski, Krmpotić, direktor Dragan Džajić Džaja… A ja sam kao omladinac Sutjeske došao na trening! Znači, zemljo, otvori se (smijeh)! U životu nisam preživio toliki šok kao kada sam prvi put došao na stadion, gdje su bili takvi velikani o kojima sam znao samo zahvaljujuči novinama i televiziji. Volio bih da istaknem da sam bio među zvijezdama prelaznog roka: bio je jul 1983. godine, a mediji su pisali da su Elzner, Mrkela, Banković, Bandović i Krivokapić pojačali klub. Mrkelino potpisivanje ugovora direktno je prenosio radio…”, sjeća se Bandović.
BANDOVIĆ: DEJO JE VELIKI ČOVJEK
Nedavna izjava Dejana Savićevića da je u Crnoj Gori postojao jedan fudbaler talentovaniji od njega brzo je stigla do Bandovića u SAD.
“Svi šalju video (smijeh). Baš je bilo iznenađujuće i dirnulo me je, dirnulo je moju majku, podsjetilo nas na prošlost i donijelo emocije… Pogotovo kod moje majke. Lijepo od Deja. Dejo je takav, originalan, bez kompleksa, samo jedan veliki fudbaler i veliki čovjek može nešto tako da kaže javno. Mnogi su iznenađeni tom izjavom i ne možete da vjerujete koliko ljudi je poslalo poruku”, kazao nam je Bandović.
KAKO JE NEBO U BEOGRADU POSTAO RUMENIGE
U Zvezdi su ga, kaže, primili fenomenalno, “da ne može biti bolje”.
“Igrači, navijači i novinari su me odmah zgotivili, cijenili. Igrali smo prijateljske utakmice i dolazilo je po 30.000 gledalaca. To su bile utakmice u pripremnom periodu, a igrao sam na desnom krilu. Ubrzo su mi vrhunski beogradski novinari kao što su Dobrivoje Janković iz ‘Politike’, Jovan Ciga Sekulić iz ‘Sporta’, Milovan Janković, Milojko Pantić dali nadimak Rumenige. Brzo sam trčao, išao 1:1 i napadao”, dodaje Bandović.
Talentovani Nikšićanin je u to vrijeme bio prvi omladinac Jugoslavije.
“Kad sam došao u Crvenu zvezdu igrao sam za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Bio je trofej Jugoslavije u Puli, gdje je igralo deset reprezentacija, između ostalih i Njemačke, Sovjetskog saveza… Došao sam kao najveća zvijezda. Trener je bio pokojni Stevan Vilotić. Bili su Asanović, Pančev, Savićević…”, priča Bandović.
Kada je imao 18 godina dobio je poziv u JNA i dogovorio se sa Džajićem da odsluži vojsku.
“Ali sam trenirao u Beogradu (gdje sam služio vojsku), igrao sam utakmice pred završetak vojnog roka. Čak smo igrali protiv Miljana Miljanića, mislim da je trenirao Dubai, Emirate, nešto tako, i odmah sam ušao u 16 u Crvenoj zvezdi. Čim sam izašao iz vojske debitovao sam protiv Partizana na JNA stadionu 1985. godine pred 50.000 gledalaca”.
Tek, ime Nebojše Bandovića postalo je popularno u Jugoslaviji, njegovim fudbalskim bravurama divili su se i trener i saigrači, činilo se da se jedan dječji san ostvario…
Ali…
Nebojša je poželio više od uspjeha u Zvezdi.
“Počeo sam intenzivno da gledam Bundes ligu. Opčinjavali su me puni stadioni, Bajern, Rumenige… Počeo sam da se zanosim Njemačkom, Bajernom, da zaigram za njih… Razmišljao sam: u Jugoslaviji je starosna granica za fudbalere 28 godina, gdje su završili svi veliki igrači, Dragan Džajić, Vladimir Petrović Pižon, Miloš Šestić… Iz mog tima, Crvene zvezde. Da ne nabrajam druge. Koliko njih je igralo u jednom velikom evropskom timu? Nijesu igrali. Zašto? Zato što su morali da budu tu do 28. godine i nisu mogli da odu u veliki evropski tim kada su bili na vrhuncu karijere. Tada sam riješio da odem iz Crvene zvezde”, sjeća je Bandović.
Odluka mlade zvijezde u usponu šokirala je upravu i saigrače, ali nije posustajao. Riješio je da definitivno napusti klub.
“Sjećam se, pokojni Gojko Zec, koji je bio trener i izvanredan čovjek, i koji me mnogo volio, pozvao me je u svoju kancelariju i rekao: ‘Bandoviću, pođite kod Džaje i recite da hoćete toliko i toliko novca ako odigrate toliko i toliko utakmica. Hoćete toliki i toliki stan ako odigrate toliko utakmica’. Ali, nisam htio. Donio sam odluku da idem u Bundes ligu, da idem u veliki klub kao što je Bajern ili Real. Otišao sam zbog starosne granice koja je bila 28 godina jer sam mislio da će to biti loše za moju karijeru. Džaja je bio veliki igrač. I gdje je igrao? U Bastiji. Šta je Bastija? Jedan prosječan klub u Francuskoj. Šestić je bio veliki igrač. I gdje je igrao? Olimpijakos. Dobar tim, ali nije veliki evropski klub. Vladimir Petrović Pižon je bio veliki igrač, Zvezdina zvezda. Gdje je igrao? Sjećate li se afere sa Arsenalom koju je imao? Nije mogao da potpiše zbog starosne granice. Samo zbog toga sam otišao”, pojašnjava Bandović svoju odluku.
Njegovi roditelji nisu znali šta namjerava i šta je uradio.
“Da su znali, zaustavili bi me”, iskren je Bandović.
Nisu pomagala ni ubjeđivanja najboljeg prijatelja Ratka Vorotovića, kojeg su, kaže Bandović, mnogi krivili za njegov odlazak iz Zvezde, što, ističe, nije tačno.
“On mi je govorio da ne idem, donosio mi knjige o emigraciji, plašio me… Samo da ne idem. Ali, moje ime je Nebojša – ne boji se ničega. Kad nešto hoću ne može niko da me zaustavi! Moja maštanja, moji snovi, uvijek hoću nešto posebno, da sam najbolji, da sam drugačiji. Niko nije mogao da me zaustavi da ne odem u Njemačku”, priznaje Bandović.
U Zvezdi, kaže, nije potpisao ugovor upravo zbog toga.
“Upoznao sam menadžera Branka Perovanovića koji je je živio u Diseldorfu. Sastajali smo se u Beogradu. On je uticao na moju odluku da odem. Rekao mi je: ‘Moramo da vodimo računa, Zvezda je veliki klub, ti si veliki talenat… Ako saznaju, šta znaš šta može da bude…’ Plašio se da Crvena zvezda ne sazna da me vodi. Čašćavao me je, davao mi novac, mada nikada nisam tražio ništa. Imponovalo mi je da me jedan tako veliki menadžer hoće, jer on je organizovao mečeve UNICEF-a, znao je Bekenbauera, ogromno ime, nosio je leptir mašnu, družio se sa kremom Beograda… Šta da kažem – zbog moje svijesti htio sam da idem! I niko me nije mogao zaustaviti! Mogao je Branko da kaže: ‘Nebojša, nemoj da ideš, bolje ti je da ostaneš u Zvezdi pa da te vodim kasnije’, ali nije. I njemu je odgovaralo da me vodi. Mogao je da kaže da je bolje da ostanem u Zvezdi, da se dokažem, da budem reprezentativac, ali je gledao svoj interes. Tačno se tako desilo. Na proljećnu sezonu se plašio Crvene zvezde, ako budem igrao i dokazao se da neću moći da idem. Govorio mi je: ‘Vodi računa, ne moraš mnogo da igraš… Bolje je možda da ne igraš, ako budeš veliko ime onda nećemo moći da izađemo…’ Plašio se Crvene zvezde, mada nisam imao profesionalni ugovor Jedini sam igrač u to vrijeme u Crvenoj zvezdi koji je odbio da potpiše profesionalni ugovor. Mladi igrač. Eto, to je tako bilo”, govori Bandović.
TEŠKI DANI NIKŠIĆKOG RUMENIGEA U NJEMAČKOJ
I 13. jula 1985. godine Bandović je avionom iz Beograda otputovao u Diseldorf. Ostvario još jedan san – preostalo je samo da pronađe klub u kojem će pokazati svoje fudbalske majstorije i počinje fudbalska magija.
Ali, umjesto uspjeha i slave čekali su ga problemi, razočaranja, nemaština…
“Branko me prvo odveo na probu u Fortuna Diseldorf, prva njemačka liga. Mnogo sam bio nervozan. Da primim loptu na aut liniji, lopta mi pređe. Ne mogu da je smirim. Nisam mogao sebe da prepoznam koliko sam bio nervozan. I – nisam prošao. Potom me odveo na probu u Braunšvajng Ajntraht. Tamo sam bio odličan. Sjećam se, dali mi kopačke, nažuljale me… Zašto nisam potpisao ne znam. Branko kaže nešto oko obeštećenja Zvezde… Kako obeštećenje kad sam bio omladinac kada sam odlazio iz Zvezde? Sjećam se, sekretar je bio Miša Marinković koji je u knjižici napisao ‘može da registruje bilo gdje, samo ne u klubovima velike četvorke’. Mada sam mogao da idem gdje god da sam htio. Uglavnom, za Braunšvajng nisam potpisao. Ne znam zašto”, dodaje Bandović.
Branko ga je potom odveo u Keln.
“U Kelnu odigram odlično. Kažu: ‘Potpisaćemo, ali vjerovatno neće igrati jer igra Pjer Litbarski, desno krilo. Branko kaže: ‘Bolje da idemo negdje drugo, nego da sjediš na klupi’. A već vrijeme prolazi… Već smo bili u septembru, prošao prelazni rok. Nemam klub, živim kod Branka u stanu, u Diseldorfu, i tražimo… Već počinje hladnoća, nemam zimsku garderobu… Idemo u Damštat. Druga liga, ali je vrh tabele. Igra Bruno Labadija, čuveni igrač, centarfor, i stave me pored njega, igramo dva špica. Kao dupli centarfor, mada sam igrao krilo. Dam gol u prijateljskoj utakmici, odigram odlično. Ni tu ne potpišem. Ne znam zašto, koje su igre bile u pitanju, ništa”.
U povratku iz Damštata vozom Branko je, kaže, počeo da kašlje.
“Otišao je na liječenju u bolnici. Ostao sam u njegovom stanu sam, bez para, bez garderobe, bez kopački… Otišao iz velike Crvene zvezde da treniram sam po njemačkim parkovima, da održim kondiciju… Neki Brankovi prijatelji su mi tada davali po 100 maraka da preživim… Katastrofa! Moji roditelji, tetka, svi su mi govorili da se vraćam, ali meni ponos nije dozvoljavao. Živa propast! Branko je sredio da idem kod njegovog brata u Cirih, da živim u njegovoj kući i da počnem da treniram sa Grashopersom. Bio sam u Cirihu mjesec – mjesec i po, rasturimo sa Grashopersom. Drugi tim pobijedi prvi tim, dam dva gola, i Grashopers hoće da potpišemo ugovor. Trener Konjecka me hoće, direktor Oberholcer kaže da mi daju dobru platu i stan i da budem sa njima čitavo proljeće i da čekam. Svidjela mi se ta kombinacija. Međutim, Branko u bolnici, predloži da odemo u Ameriku da odigramo sezonu malog fudbala i da se na proljeće vratim u Grashopers. To mi se nije dopalo. Vratio sam se u Beograd, gdje me je novinar Milojko Pantić, Brankov prijatelj, odveo u američku ambasadu. Uzeo sam vizu da idem u Ameriku na probu”.
ODLAZAK U SAD
Otišao je u Ameriku, u Sent Luis, 11. decembra 1985. godine.
“Odmah sam prošao, potpisao ugovor i nisam dobio ništa! Branko je uzeo taj novac. Ne znam koliko je to bilo. Ostavio me bez išta. Ne znam jesam li imao 100 dolara u džepu. Klub mi je dao platu i stan. Došao sam kao novi, nepoznati igrač, ne kao zvijezda. Dali su mi 4.000-5.000 platu, od toga sam morao da platim porez 28 odsto. I to je sve što sam dobio. S Brankom su odnosi zahladili. Nije trebao da me vodi u Ameriku, bio sam igrač za veliki fudbal. Amerika je za starije igrače, to je mali fudbal, to je za igrače koji završavaju karijeru. Ja sam bio brz igrač kome je trebao prostor, tipični igrač za veliki fudbal. Igrao sam odlično američki mali fudbal, koji nije bio kao u Jugoslaviji. To je nešto između velikog i malog fudbala. Ali, nikada nisam htio da idem, krivio sam ga što me odveo, i krivio sam ga što mi nije barem nešto dao”, rekao je Bandović.
Nebojšin brat Boško takođe je bio uspješan fudbaler.
“Igrao je u Sutjesci i Crvenoj zvezdi, poslije je imao izvanrednu karijeru u Grčkoj, igrao je za Paok i za Olimpijakos. Dolazio je i u SAD. Boško je ostvario zavidnu trenersku karijeru u Aziji. Osvojio je na Tajlandu četiri velika trofeja, u Vijetnamu je osvojio jedan trofej. Danas trenira FK Vojvodina”, priča Nebo.
Potpisao je ugovor do kraja sezone, od decembra 1985. do maja 1986. godine.
A uspjeh nije izostao.
“Ušao sam sa klupe protiv Dalasa, koji je bio odličan tim, 11.000 gledalaca u Kamper areni u Sent Luisu… Prva dva minuta i dam gol. I do kraja sa klupe dam tri gola. Publika se zapalila, bacaju šešire… Prvu noć sam postao zvijezda. Došao novi, mladi igrač iz Jugoslavije, ne priča engleski, i dam tri gola!”, sjeća se Bandović.
Tokom sezone je postao najbolji strijelac i najpopularniji igrač.
“Na 29 utakmica sam dao 33 gola, ne znam koliko sam imao asistencija, postanem zvijezda u Sent Luisu. I doživim nešto kao iz bajke. Popularnost, na televiziji sam i u novinama, publika, dobijem stan, američki način života… Mnogo mi je bilo lijepo”.
Kad se završila sezona stigla je karta od Grashopersa da se vrati.
“Krenuo sam tužan, jer sam preživio toliko teških trenutaka u Njemačkoj i namučio se. Toliko mi je bilo lijepo u Sent Luisu, kao u bajci. Emotivno… Dođem u Cirih da bih potpisao za Grashopers. Počnem da treniram, međutim, bole me prepone od tvrdog terena. Ali trener kaže: ‘Nema veze, neka se operiše, ja ga još uvijek hoću’. Toliko me volio taj čovjek. Međutim, ne mogu da spavam, hvata me nostalgija za Sent Luisom. Brankov brat vidi da sa mnom nešto nije u redu. Govori mi: ‘Ovo je centar Evrope, šta će ti Amerika, to je mali fudbal…’ Sve što je rekao bilo je istina i bio je odličan za mene. Bio sam u kontaktu sa predsjednikom Sent Luisa i kazao mi je: ‘Vrati se, daćemo ti to, i to, i to…’ Odlučim da se vratim u Sent Luis. To je bila druga greška u karijeri. Prva je što sam otišao iz Crvene zvezde, jer je posle starosna granica ukinuta. Dejo, Piksi, Mihajlović, Pančev… Svi su otišli ranije i igrali u velikim evropskim klubovima. Piksi u Marseju, Dejo u Milanu, a ja otišao. Trebao sam da ostanem u Grashopersu. Ljudske sudbine su čudo. Imao sam šansu da igram za dva velika kluba koja bi me lansirala u još veće klubove”.
NAKON 35 GODINA SE IZVINIO DŽAJIĆU
“Ovo što se meni dešavalo sa fudbalom mladi fudbaleri moraju da znaju, To je film. To je peh, to su usponi, krahovi, to je stvar koju svaki mladi sportista treba da zna, da nauči iz ovog primjera, jer ovo što se meni dešavalo je nevjerovatno. Stid i sramota me je što sam otišao iz Crvene zvezde. Stid me je kako su me svi prihvatili, kako su me svi voljeli, a ja sam otišao”, kaže Bandović.
Priliku za iskupljenje je imao nakon 35 godina kada se na Svetom Stefanu sreo sa Draganom Džajićem.
“Da nije njega bilo ja vjerovatno nikada ne bih izašao iz Crne Gore. On me je doveo u Crvenu zvezdu. Izvinio sam mu se zbog odlaska, rekao sam da često sanjam taj dio mog života i da me grize savjest. Zahvalio sam mu se na svemu. On je kazao da je to život i sport, da sam to sam izabrao i da nema ljutnje”, kazao nam je Bandović.
Bandović je u Americi igrao od 1985. do 1999, s tim što je pauzirao tri godine zbog povreda.
“Bio sam najbolji igrač u Sent Luisu i u Hjustonu. Učestvovao sam na All Star utakmicama, bio MVP.
Na jednoj All Star utakmici sam dao četiri gola. Realno, bio sam jedan od najboljih igrača za njihov fudbal, mada u to vrijeme nije bio ovaj veliki fudbal kao što imaju danas MLS, već takozvani indoor soccer”.
SA FUDBALSKOG NA TEREN NEKRETNINA
Mnogo bitna stvar u Sent Luisu za njega je bilo druženje sa golmanom kluba Slobom Ilijevskim iz Makedonije.
“On je bio uspješan biznismen i kasnije moj mentor za posao sa nekretninama. Bili su još neki naši ljudi tu, ali ne družim se mnogo, ne ulazim u velika prijateljstva, gledam svoj posao”, kaže Bandović.
Ilijevski ga je, kaže, učio da dok je mlad investira u nekretnine.
“Pratio sam njegov put, kupovao zgrade na najboljim lokacijama, koristio američki kreditni sistem, i sve što je Slobo rekao tako je i bilo. Rekao je: ‘Kupuj dok si mlad, jednog dana ćeš postati milioner”. I moja upornost, preuzimanje rizika bez straha i korišćenje svog imena su me lansirali u nekretnine. Imam dva velika biznisa – nekretnine (zgrade, apartmani i komercijalne zgrade u Teksasu i Majamiju) i rilistejt kompaniju ‘NB Elite Realty’ koja posluje u pet država. Imam oko 1.000 agenata koji rade za nas. Sve što nisam postigao u fudbalu postigao sam u biznisu. Ali, ista sam osoba kao što sam bio, kao i Dejo Savićević. Dejo je igrao na najvišem svjetskom nivou, osvojio je dvije titule Lige šampiona, sa Crvenom zvezdom i Milanom, i ostao je isti. Toliko je ljudi pomogao finansijski, toliko je skroman, realan… E takav sam ja. Nisam ni u snu očekivao da ću da napravim dva ovako velika biznisa. Naravno, mislim da sam promašio fudbalsku karijeru igrajući u Americi, ali, sa druge strane, ne znam da li bih ikada živio na ovom nivou. Ne znam gdje bih sad živio, vjerovatno ne bih u Majamiju, na obali…”.
I tako je Rumenige iz Nikšića okončao karijeru. Patike je davno okačio o klin, u biznisu je ostvario sve što je želio u fudbalu, ali… Nikada neće saznati šta bi bilo da nije otišao iz Crvene zvezde. Da li bi bio Zvezdina zvezda, ili bi se njim ponosio neki veliki evropski kub, ili bi, možda, karijeru okočao gdje je i započeo, u Sutjesci…
“Neko to od gore vidi sve”, rekao bi čuveni Đole Balašević.
A Nebojša Bandović svakog ljeta dođe u rodni Nikšić, obiđe majku, prijatelje, staze djetinjstva kojima je kako klinac šutirao i pimplovao loptu pod vrelim suncem i u hladnim zimskim danima ispod Trebjese, maštajući da jednog dana, kao prvotimac poznatog kluba, počasnim krugom oko stadiona slavi pobjedu koju je njegov gol donio timu. Uspio je na drugačiji način, postao slavan, popularan i cijenjen na drugom kontinentu. Oformio je porodicu, zajedno sa suprugom Petrušom i sinom Cristianom ide u nove pobjede.
Postao je i čovjek koji zna da se pokaje i prizna sopstvene greške.
Snove u SAD je ostvario, ali žal za fudbalom u Evropi je ostala.
Sead Hodžić
UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS