Imati i davati drugima, šakom i kapom, da ne osjete glad i žeđ, pogotovo za velike praznike, jer i sam je spoznao šta je prazan stomak i nemanje novca, razlog su zbog koga Srbina iz Kanade smatraju za jednog od najvećih živih humanista sa naših prostora.

Milomir Glavčić, starina bistrog i britkog uma, iako danas u 99. godini života, ne propušta da se njegovi sunarodnici u malom mjestu kraj Kraljeva pitaju kako će se snaći za praznike.

Iako su njegova djela velika i časna, pogotovo kada se pred Božić “njegovima dolje” slije lijepa svota novca za iće i piće, on i dalje u svojim djelima ne vidi ništa veliko, već samo pruženu ruku onima kojima je ta ruka potrebna da se makar malo provesele u turobnim vremenima.

Kako je rekao u eksluzivnoj ispovijesti za “Blic”, prošle godine, na vrata njemu znanih i neznanih stiglo je 150.000 eura, da im se nađe za troškove, na osmijeh i zdravlje, jer, ne želi i ne da da nemaju da se počaste na taj dan.

BIO VIŠE GLADAN NEGO SIT

Put od siromašnog siročeta, koje je bilo više gladno nego sito, do uspješnog biznismena u Kanadi bio je trnovit, težak i prepun odricanja. Nažalost, i onoga što mu najviše nedostaje – rodnih polja, livada, rijeka i planina u okolini Kraljeva, gdje je kao siromašni pastir činio prve korake.

Veliki srpski donator rođen je 1924. u zaseoku Pope, u selu Kovači. Odrastao je kao seosko siroče. Da bi preživio, kao dječak je dobrostojećim mještanima u selu služio za sitno nadničarenje, podsmijeh i batinanje. Ponekad je morao da odlazi na ruševine seoske crkve gdje su mještani ostavljali novčane priloge. On ih je kradom uzimao i tako sebi i sestrama obezbjeđivao hranu. Još tada se zarekao da će jednog dana novac vratiti i odužiti se dobrim ljudima.

“Seljak, znaš kako je na selu. Radilo se puno. Bio sam bez roditelja, radilo se dan i noć, kod imućnih gazda. Kad sam se umorio, otišao sam u Beograd da izučim neki zanat. Tu me je dočekao i Drugi svjetski rat. Vratio se nazad, ostao tu neko izvjesno vrijeme, odslužio vojsku, a onda sam riješio da odem iz zemlje. Prvo za Grčku, odatle za Italiju i, igrom sudbine, došao do Kanade. Tu sam odlučio da zasučem rukave, da stvorim nešto sa ove dvije šake i poštenim radom. Uspio sam da stvorim nešto za sebe, za svoju familiju, a uspio sam i da pomognem moj narod, moju rodbinu, moje ljude u Srbiji, to mi je bila želja i to sam postigao”, rekao je on za “Blic” januara 2022. godine.

MOBILNI TELEFON NE KORISTI

Doći do Milomira bilo je teško. Mobilni telefon ne koristi. Jedina veza, nit koja nas je povezala sa njim, bila je crkva, odnosno sveštenik Milorad Delić, koji službuje u crkvi Svetog Đorđa u Nijagari. On nam je i otkrio kako Milomir nema mira ni u penziji, već čim se ukaže prilika i lijepo vrijeme, odlazi u baštu da se bavi svojim biljkama.

“Došao sam do 97 godina, još klecam, radim ponešto, pišem, dani prolaze. Najmilije mi je što sam uspio da pomognem nekome, uživam u tome, to mi je uživancija. Takav ti je moj život koji sam pretočio u knjigu, spjevao sam jednu pjesmicu da narod čuje što hoću da kažem. “Siroma sam bio, pa sam se malo obogatio, sve što imado, svom narodu dado, i ja opet vesel’ siroma ostado” tako ta pesma ide. Zadovoljan sam što sam uspio, milo mi je što pomažem. Volim da činim dobro, to mi je bila i volja i nada”, kaže nam on kroz smijeh.

Prvih godinu dana po dolasku u Kanadu radio je u jednom selu, da oduži troškove koje je imao za put. Nakon toga, život ga je vodio do rudnika, odakle je ušao u svijet ugostiteljstva i tržišta nekretnina, kako će se kasnije ispostaviti, “zlatnu žilu” njegovog uspjeha koja mu je obezbijedila mirnu starost.

GLAD SE NE ZABORAVLJA

No, i pored svega što ima danas, nije Milomir zaboravio kako glad boli i kako je spavati sa praznim stomakom. Nije zaboravio ni “pozamicu” sa oltara temelja hrama u rodnom mjestu, ali ni jednog čovjeka, koga je posle tri dana gladovanja upoznao u povratku iz Beograda u Kraljevo kao dječak. Kako nam je rekao, upravo taj stranac je zaslužan što je danas takav kakav jeste.

“Čovjek kad je gladan, to nikad ne zaboravlja. Ima jedna priča iz doba rata, vraćao sam se iz Beograda put Kraljeva. I sad, sjedne pored mene neki gospodin, dasa, a ja tako, u ćoškiću nekom sjedim. Umjeren, ne priča mnogo. Uzme ti on tad tašnu, otvori je, pa izvadi parče hljeba, jedno jaje. Uze ti on to parče hleba, prine ga ustima, kad odjednom, izvadi ga iz usta i zapita me “Da li si gladan?”. A ja tri dana nisam jeo. Uprljan, šegrt, sav prljav i razmazan. Dao mi je tad parče hljeba i jedno jaje, pa veli “Na ovo, prevari glad”. Nekako mi je ta njegova dobra duša ostala urezana u sjećanju. Pomislio sam odmah kako bih volio da sam takav, da sam ja taj čovjek jednog dana, da ja podijelim ljudima hranu i da im pomognem. Da sam ga ikada ponovo sreo, dao bih mu pola onoga što sam zaradio. Odatle je sve poteklo, a i po prirodi sam bio takav, radan i uvijek željan da pomognem”, kaže nam Milomir, pola sa srećom, pola sa sjetom u glasu, dodajući kako čovjek u životu, kroz naporan i pošten rad, može da postigne i ostvari sve.

Gladni dečkić iz Kovača postao je uspješan biznismen u Najagara Folsu. Na radost mještana rodnog sela, Kraljevčana, ali i svih onih koji su mu se obratili za pomoć, do sada je dao preko 10.000.000 kanadskih dolara. Duplo više za poreze u Kanadi, ali, kako kaže, ne žali.

“Mislim da sam do sada, sve zajedno, darivao preko 10 miliona kanadskih dolara. Na rodbinu, gladne, bolesne, na škole, bolnice, mostove, ambulante, puteve, škole, domove, od srca sam sve davao. I dajem još. Mislim da je narod imao koristi od toga. Eto, građani sad idu preko mosta na Ibru, kupovao sam i aparate za bolnice… Nažalost, nisam uspio to da obiđem lično, vidio sam na slikama i snimcima. Znate, kao mladom mi je bio cilj da stvorim. Radio sam dan i noć, mukotrpno, nisam išao na more, na odmore. Bio sam ambiciozan, stvari ne padaju sa drveta. Srbiji sam poslao preko 10 miliona, a u Kanadi sam ostavio oko 20 miliona u porezu. Život je išao, ja sam napredovao, al’ eto, nikada nisam bio u Srbiji od kad sam otišao”, veli on sa dozom tuge u glasu.

VELIKA PORODICA KAO NAGRADA

Njegovu dobrotu Bog je nagradio velikom porodicom, harmonijom, zdravljem i britkim umom, koji ga i danas, u 97. godini života, izuzetno služi. Kako kaže, za novac koji donira Srbiji i Srbima u kući imaju razumijevanja, jer znaju za njegovu golgotu u mladosti.

“Imam ženu, ćerku, sina, sin mi je podario i unuke. Svaki čovjek je dužan da uradi nešto za svoju zemlju i narod i oni razuieju moju potrebu da pomažem. Što ja kažem, tako je. Oni znaju odakle sam ja došao”, kaže nam on.

Prošle godine opet je u svoje rodno mjesto poslao novčanu pomoć. Kako veli, da se nađe za najosnovnije, da je osmijeha i zdravlja. Najradosniji dan slavi u svom domu tradicionalno, baš kao i Svetog Nikolu, krsnu slavu.

“Poslao sam prije mjesec i po dana nekih 150.000 eura da se podijeli, poznatima i nepoznatima, mojima dolje. Htio sam da to uradim prije zime, da spreme Božić na vrijeme, nadam se da je bilo i za prase. Ovdje obilježavam sve praznike, moja slava je Sveti Nikola. Igrom sudbine, 22. maja 1947. godine, prešao sam preko Prespanskog jezera. Put je bio opasan i, hvala Bogu, došao sam do Kanade. Posle sam saznao da je tog dana bio ljetnji Sveti Nikola. A Sveti Nikola je moja krsna slava, koju obilježavam i ovdje, uz sve naše praznike”, kaže nam on.

Do stotog rođendana ostalo mu je još godinu dana, ali vedar duh i želja za radom ne posustaju unutar njegovog bića. Kako nam je rekao prije godinu dana, radiće dok može, do samog kraja života, onoliko, da mu nije dosadno, bilo da se radi o bašti ili pisanju.

“Eto, imam skoro sto godina, još malo mi ostalo, ali inače ne odmaram toliko. Ljeti se bavim baštom, priznajem nisam aktivan kao ranije, ali se bavim drugim stvarima. Pišem, napisao sam jednu knjigu, započeo drugu i tako dani prolaze. Želim da kažem još samo ovo: svim mojima dolje, znanim, neznanim i svima u Srbiji, želim srećan Božić. Da ste živi i zdravi, da uspijemo, da se dignemo na noge, svako zlo smo pobijedili i uvijek smo se uzdigli, pa ćemo i ovo što nas je snašlo”, rekao je on na kraju razgovora za “Blic”.

Foto: (Printscreen)

Pogledajte video prilog koji je uradio novinar Blagoja Ristić 2013. godine.