“Kada sam otvorio prvi restoran, zarada je bila slaba. Sve dok jedne večeri nije došao poznati bankar Frenk Bonora sa suprugom. Znao sam ga iz restorana u kojima sam ranije radio. Poklonio sam mu bocu sicilijanskog vina, pošto je bio sa Sicilije, našta me začuđeno pitao: ‘Kako možeš da mi pokloniš vino, a nemaš posla?’ Kažem mu: ‘Ma, nema veze’. Nakon večere mi je kazao: ‘Zahvali mojoj ženi. Restoran će sjutra da bude pun’. Saznao sam da mu je ženu dirnuo taj moj gest i da ga je zamolila da mi pomogne…”
Bruno Selimaj, jedan od najpoznatijih ugostitelja u Nujorku, prešao je mukotrpan put od teških godina u rodnom Gusinju do vlasnika jednog od najpoznatijih restorana, Bruno’s i Club A Steakhouse na Menhetnu, u čijim čuvenim specijalitetima su uživale mnoge poznate ličnosti, od Sofije Loren i Elizabet Tejlor, do Donalda Trampa i Roberta De Nira.
Rođen je 1. maja 1952. godine kao Shyqeri Selimaj u Gusinju, gdje je proveo prvih 18 godina života. Otac Bajram i majka Hajrija imali su desetoro djece – četiri ćerke i šestoricu sinova. Bruno je najstariji od braće, a od njega je starija samo jedna sestra.
“U vrijeme mog odrastanja bila je velika sirotinja. Bilo je dosta nepravde za nas Albance u našem kraju. Nismo imali kuću. Svakog ljeta bi išli na planinu, a zimi bi živjeli po tuđim kućama. Nekad bi plaćali kiriju, a nekad bi nas neko pustio džabe da živimo u starim kućama, pa kad bi padala kiša i snijeg prokišnjavalo bi i voda bi ulivala unutra”, prisjeća se Selimaj.
IZ GUSINJA PREKO ITALIJE DO NJUJORKA
Proslava 45 godina restorana – Bruno Selimaj sa porodicom
Njegovi roditelji su se bavili stočarstvom, a otac i trgovinom. Težak život i nemaština natjerali su Selimaja da potraži sreću preko okeana.
“U Ameriku sam došao sa dajom (ujakom) Nimanom Đonbaljajem, a garanciju je poslao Feriz Đonbalaj. On je bio rođak moje majke i nisam ga poznavao. Čuo je za našu situaciju i napisao garanciju… Tako sam 1970. otišao brodom do Barija. Bilo je ružno vrijeme pa smo umjesto četiri sata putovali 12. Bila je velika oluja, ljudi su povraćali, lomilo se posuđe… Iz Barija smo trebali da idemo u Rim, ušli smo u voz, a nismo znali jezik, i otišli smo u Milano. Niko nam nije gledao karte. Tek kad smo stigli kondukter je vidio i nekako nam objasnio da se vratimo nazad. Vratili smo se i u Italiji ostali šest mjeseci. Dajo je otišao prije mene, i kad sam stigao on me dočekao”, prisjeća se za Portal Revije Fokus Selimaj svojih prvih putovanja.
Bruno sa djedom Mujom i bikom Bješkom
Tri prva mjeseca nije radio, pošto ga dajo nije puštao da ide sam. Plašio se za njegovu sigurnost.
“Živjeli smo u Bronksu. Nakon tri mjeseca došao je zet Hamdo Gačević da me vidi i ponudio se da mi nađe posao. Počeo sam, kao brojni iseljenici iz Plava i Gusinja, da radim u fabrici liftova. Zadržao sam se mjesec dana. Sjećam se i prve plate – 60 dolara nedjeljno. Stan smo dajo i ja plaćali 150 dolara. Karte za voz su bile 35 centi”, sjeća se Selimaj.
Bruno sa daidžom (ujakom) Ćazimom, braćom i sestrama
Sestrin đever mu je jednom prilikom kazao da radi u restoranu kao pomoćni konobar i da ima 180 dolara platu nedjeljno.
“Tada sam riješio da napustim posao u fabrici i nađem novi, u restoranu. Našao sam preko agencije posao u restoranu ‘Nanis’. Tu sam kratko radio i prešao u drugi, koji se zvao ‘La Magineta’. Radio sam kao perač sudova i zarađivao po deset dolara na dan. Opet 60 nedjeljno. Onda sam pitao menadžera restorana da li bih mogao da se danju obučavam kao pomoćnik konobara, a noću da radim kao perač sudova. Čistio bih kuhinju, sve se to završi do jedan sat poslije ponoći, a ja bih ostao do dva, da sve bude lijepo, da me gazda pohvali i zavoli. Tu sam upoznao konobara Vitorija iz Kalabrije. Govorio mi je: ‘Vi Albanci i mi Italijani smo isto, samo ne govorimo isti jezik’. Zahvaljujući njemu gazda mi je odobrio je da preko dana učim, a uveče perem tanjire”.
Neumorno radio da bi ostvario uspjeh – Bruno Selimaj
Samo jedna sedmica bila je dovoljna da gazda shvati kakvog ima radnika.
“Potapšao po leđima i rekao: ‘Više nećeš da pereš tanjire, nego da radiš kao pomoćnik konobara. Plata je porasla, 20-30 dolara na dan. Šest mjeseci sam radio kao pomoćnik konobara, a onda sam počeo da radim kao konobar. Od 30 konobara bio sam najmlađi. Ostao sam tu godinu i po, pa prešao u restoran preko puta, zvao se ‘Đan Marino’. Tu sam radio od 1972. do 1975. godine”.
Bruno sa daidžama (ujacima) Ćazimom, Nimanom i Haljiljom i sestrom Igbalom
Selimaj je na putu ka uspjehu brzo savladavao sve prepreke u Njujorku. Istovremeno, nije zaboravljao zbog čega je došao u Ameriku i familija u Gusinju mu je uvijek bila u mislima.
MAJKINE SUZE NAKON ŠTO IM JE KUPIO KUĆU
Bruno sa roditeljima i braćom
Sve to vrijeme štedio je svaki dolar da bi došao u svoje Gusinje i kupio kuću, da se familija više ne pati. To mu je, kaže, bio san. Ostvario ga je 1974. godine, kada je prvi put nakon odlaska došao u zavičaj. I – kupio kuću!
“Roditelji su bili presrećni, majka je plakala…”, sjeća se Selimaj momenta kada je porodica dobila svoj dom i zauvijek prestala da se pati po tuđim kućama.
Brunom sa bratom Sefedinom na Ali-pašinim izvorima
Kuća se nalazi u centru Gusinja, a Brunova familija se odmah nakon kupovine uselila u nju. Njihovoj patnji je tako došao kraj.
Bruno sa braćom i sestrama u Njujorku
Nastavio je da vrijedno radi i štedi, ali i počeo da razmišlja o dovođenju braće u Ameriku.
“U decembru 1978. došao je brat Šemso, a Aleks 1979. godine. Potom su došli i svi ostali članovi porodice, uključujući oca i majku”.
PRVI RESTORAN I PRIJATELJSTVO SA DIREKTOROM ČEJS BANKE
Bruno sa glumcem Džemsom Belušijem i prijateljem
Prije nego što je pomišljao o sopstvenom biznisu i otvaranju restorana, prijatelj iz Drenice Šaćir Gaši ga je pitao hoće li da budu ortaci i otvore restoran.
“Nisam prihvatio ortakluk. On je otvorio restoran, ali nije mogao da radi, pa mi ga je prodao. U to vrijeme sam kao konobar zarađivao 1.200 – 1.300 dolara nedjeljno. Restoran koji sam kupio je imao deset stolova. Kirija je bila 750 dolara mjesečno, imao sam po jednog kuvara, konobara i perača sudova. Ali, zarada je bila slaba, nisam imao ni 1.200 prometa nedjeljno. Tako sam radio 5-6 mjeseci, i jedne večeri došao je poznati bankar Frenk Bonora sa suprugom. Znao sam ga iz restorana u kojima sam ranije radio. Te večeri sam mu poklonio bocu sicilijanskog vina, pošto je bio sa Sicilije, našta me začuđeno pitao: ‘Kako možeš da mi kupiš vino, a nemaš posla?’ Kažem mu: ‘Ma, nema veze’. Nakon večere mi je kazao: ‘Zahvali mojoj ženi. Restoran će sjutra da bude pun’. Saznao sam da mu je ženu dirnuo taj moj gest i da ga je zamolila da mi pomogne”.
Bruno sa glumcem Džo Pešijem
I desila se nevjerovatna stvar – Bonora je kolegama iz Čejs banke, koji su išli u restoran u blizini onog koji je držao Selimaj i koji je bio duplo skuplji, rekao da više ne idu tamo nego u “La Triastinu”, kako se tada zvao restoran.
“Sjećam se, bio je četvrtak veče. Vratio sam se vozom u Bronks, gdje sam živio, dolazim u petak u deset ujutro da otvorim restoran i počinje da zvoni telefon. Svi traže rezervaciju. Pitao sam se šta se dešava. Od tog dana restoran je bio krcat. Posla nije falilo. Postao sam sa Bonorom prijatelj”.
PRIJE 45 GODINA OTVORIO ELITNI RESTORAN “BRUNO’S”
Međutim, tu se nije zaustavio. Sa jakom vjerom i poznavanjem industrije restorana, Selimaj je u oktobru 1978. otvorio veliki restoran “Bruno’s” u italijanskom stilu, koji je u startu dobio odlične ocjene.
“Uvijek sam volio 58. ulicu zbog prostora za iznajmljivanje. A i prometno je, u tom dijelu ima puno gostiju u restoranima. Znao sam da sjednem i brojim koliko gostiju ulazi u restorane, i riješio da prodam restoran i otvorim novi. Zakupio sam 1978. ovaj na prvom spratu, i do 2008. služili smo isključivo italijansku hranu. Na predlog Šaćira Gašija restoran je dobio ime Bruno’s. Tako mu je, kako je tada kazao, zvučalo italijanski. I nakon toga su počeli da me zovu Bruno”.
Godine 1985. je kupio zgradu u kojoj se nalazi restoran, napravio stepenice, proširio kuhinju, iskopao podrum i otvorio restoran na dva sprata. Nakon još jednog renoviranja, od 2008, nosi ime Club A Steakhouse i jedan je od najpopularnijih steakhousea u Njujorku. Na taj korak odlučio se stalnom strašću i težnjom da bude najbolji.
Bruno sa Barbarom Volters, poznatom novinarkom
Bruno i njegov tim prijatelja, porodice i osoblja dočekivali su Pelea, Donalda Trampa, Rafaela Nadala, Roberta De Nira, Dražena Petrovića, Džoa Pešija, Bruk Šilds, Krisa Norta, Lorensa Tejlora, guvernera Džordža Patakija, gradonačelnika Rudolfa Đulijanija, Džona Gotija… Dolazili su i Olivija Njutn Džon, Hilari Klinton, senatori Bob Dol i Al Demato, Ričard Holbruk, Muhamed Šaćirbej, pisac Ismail Kadare, brojni albanski predsjednici…
I slavni Pele je dolazio kod Bruna
Brojna su još poznata imena iz javnog života koja su uživala u hrani u ovom ugostiteljskom objektu, a na zidu Brunovog restorana istaknuta je i fotografija košarkaša Dražena Petrovića.
“Gazde Netsa su ga dovele, razgovarao sam sa njim i njegovom majkom. Nakon toga je bio naš redovan gost. Iako je bio velika zvijezda, Dražen je bio skroman momak i nikada ničim nije isticao svoje uspjehe. Mnogi mi je bilo žao kada je poginuo”, kaže Bruno.
Glumac Kris Nort i Bruno
U albanskom domaćinstvu tradicija je da se gost tretira sa najvećim poštovanjem i kao član porodice. Bruno je ove osnovne porodične vrijednosti utkao u svoj restoran, a njegov život definiše pravo gostoprimstvo. Od domaćih specijaliteta, kaže, nude samo gusinjsku domaću rakiju.
Rafael Nadal i Bruno
Na pitanje kako je stekao takvu klijentelu, Selimaj pojašnjava da im je “Njujork tajms” 1979. napisao prvu pozitivnu recenziju, a potom i Gurmen magazin dva puta.
“Imali smo dobru hranu, servis i uslugu i gosti su povlačili jedni druge”, kaže.
VIŠE OD 80 ČLANOVA BRUNOVE PORODICE DANAS ŽIVI U NJUJORKU
Kumrija i Bruno Selimaj
Bruno Selimaj se oženio 1976. godine. Suprugu Kumriju Čekić je upoznao u Gusinju.
“Znali smo se od ranije, s njenim roditeljima Omerom i Sabrijom sam išao u borovnice. Sjećam se kad se rodila, imao sam sedam godina. Preporučila je moja majka. Kumrija je imala 15 godina kada smo se vjerili”, kaže Bruno.
Bruno sa bratom Aleksom i ocem Bajramom
Brunov brat Šemso – Nino takođe je poznati ugostitelj u Njujorku, vlasnik je čuvenog italijanskog restorana “Nino’s” koji se nalazi na Menhetnu. Ostala Brunova braća su u početku radili u restoranu, a poslije su našli druge poslove. Tako je, na primjer, Aleks postao poznati fotograf, a istakao se i u borilačkim vještinama.
Bruno sa majkom Hajrijom
Otac i majka su preselili na ahiret, a sahranjeni su u Njujorku.
Danas u Njujorku živi više od 80 članova njegove porodice, računajući braću, sestre, zetove i djecu.
BRUNOV STEAKHAUS MEĐU 10 NAJBOLJIH U NJUJORKU
Bruno Selimaj i bivši guverner Njujorka Džordž Pataki
Stekhaus je prije nekoliko godina bio uvršten u top 10 najboljih u Njujorku, a sada je broj 1 na Trip advajzeru od svih restorana u Njujorku. Selimaj kaže da biftek nabavlja od mesara koji snabdijeva sve najbolje steakhouse restorane. Danas zasluženo uživa u penziji, jer restoran vode njegova tri sina.
Predsjednik Albanije Ilir Meta je dodijelio Brunu odlikovanje zbog pomaganja albanskom narodu
Ipak, često svrati, jer nije mu lako da se odrekne atmosfere i ambijenta u kojem je neumorno radio decenijama.
Najsrećniji je, ipak, kada jednom godišnje ode u svoje Gusinje. Uvijek se zadrži šest sedmica. Uživa u kući, u svakom kutku, prisjećajući se koliko radosti je njenom kupovinom unio u porodicu, ali i koliko je bio srećan i ponosan što je baš on taj koji je roditeljima, braći i sestrama ostvario san.
Prošeta i stazama djetinjstva, prisjeti se kako je dvanaestočlana siromašna, ali složna i vrijedna familija izdizala stoku na katun, koji je njemu, braći i sestrama pružao slobodu. Nije tada ni slutio da će jednog dana zelene pašnjake, Prokletije i Ali-pašine izvore zamijeniti drugim poslom koji će mu u Njujorku donijeti ogromnu popularnost i bogatstvo. Jer, Selimaj je otišao iz Gusinja u Ameriku zauvijek, ali Gusinje iz njegovog srca nije nikada.
Sead Hodžić
Foto: Fokuspress, Alex Selimaj i privatna arhiva
UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE
