Već poduže vrijeme kako zima pokaza svoje oštre zube u zabačenom plavskom selu. Opustošene njive, šume, livade ljetnjom žegom i ledenim nametima snijega, zamriješe. Sušna godina učini da mnoga usta ostanu gladna. Oskudica se uvuče svima pod krov. Hambarima se polako poče ukazivati dno, u kacama trohe smoka, na pantama užegli miris sušenog mesa, na plotu ostrugana čapra. Samo pokoji krompir, uprljan pepelom, kotrljahu starine po žarovlju, ne bi li, uz kaplju vrnike zavarale prazne oči izgladnjelom piskoru, koji, često, praznog stomaka dočekivaše zoru. Najveći teret pade na domaćice, koje od šake kolobotnjih trica obročahu za mnogobrojnu čeljad. Mudre i trpeće, bljutave kačamake smočahu zehrom metenog masla, raskravljenog u zahrđalim činkama, dajući im opor ukus.

– Trebalo bi da slježeš do Plava, da ponešto, uzmeš u dućan. Tænjila sem, koljko sem mogla. Alj’, džaba. Odavno kljijet isprazni’. Nestade solji, zejtina, gaza…, a najviše demcadi za serđiju Nadiri, koja je, udajom Igbale od onom læni na poljicu. Zima je, uhar je šta goj da ubodu. Belji, ked pukne proljeće neće imat kæd šta naves’ od tegla po ljivadæ i njivæ. A i śenari će, prije Bajræma snosit sijeno iz Temnjækæ. Treba ji skuhat rukatku. Š’ čim? – predući vunu na kuđelji za osnovu ćilima granaša, ređaše uhiljena Aljkovica.

– Znam ženo! Od posla, nijesæm imao kæd da slježem u varoš. Znaš i sama da sæm čitavu mrtvu jesen ses stokom bio na katun. Uhar je bilo šta goj da čupnu. Helj, čuvam ono malo piće da ji izimim. Śutra ću uzet Nadiru sæ mnom, i sljej ću u čaršiju. Neka sama po volji izbira demcad. Dako mi, ono crkavice koju čuvam, podmiri troškove. Znaš i sama, da se ove godine ni za ljijek nije moglo ušteđet.

Kao najstarija muška glava u kući, svakim silaskom u grad, Aljko sa sobom uzimaše srednjeg sina, radi utovara i istovara konja jahićega, dok bi on, muhabetući s jaranima u kafani, meraklijski ispijao kahvu. Toga jutra, ostavi ga kod kuće da s mlađim bratom, nanese drva za konak, kojem, vičnom u gotovljenju i naslaganju drvljanika tankim matkama, ne bi niko ravan u selu.

Štedjeći na svemu, a ponajviše na gazu i drvima, kratak zimski dan ih s akšama uvuče u postelju, osim Aljkovice, koja osta da pričuva prvesku, a koja se u toku noći omladi. Pred spavanje, ono sitniša od prošle godine što uze od prodaje izlubaka, po ko zna koji put, Aljko prebroji i vrati u ishabani takuljin. Namještajući se da legne, umota ga u vunenu vrećicu i ubaci u unutrašnji džep setre. Te noći, postelja mu bijaše tijesna i hladna, iako Aljkovica, pred odlazak u hizbu turi cerovu krlju u izenđali, furun kako bi što duže držala oganj.

Zora ni ne zaruđe, Aljkovica izvadi vrući kološtranik, koji, od svježe mladevine umijesi, da im se nađe za put. Za to vrijeme, Nadira se bijaše izvukla iz vrućih haljina. Pospanu braću i sestre, pripokri prodranom sedžadom, jer im se kroz prorijeđeni i oglođani pod studa iz hizbe, već bijaše uvukla u kosti. Naučena da hizmeti, prije majke pohita da pospe babu da se umije i skuha mu kahvu pred put. Umilnim čehrem i bistrinom osvajaše svakoga, pa i svoga baba. Pripremajući se za put uveliko je osjećala ukus ramazanki, koje bi im, ponekad babo donosio s puta, a koji bi zadugo sladio usta, željna svega.

Iako je dogovor bio da se niz strmine spuste do Plava, suhota i lijepo vrijeme ih odvratiše od te namjere, i u zadnjoj dekiki promijeniše pravac. Nevolje su često Aljka nagonile da, po suncu, kiši i snijegu u prslim opancima, obdanice ode do Peći, i, da se, sa zamotuljkom na mačugi, svom topraku, vrati živ i zdrav. Poznavanjem svakog grma, olakšavalo mu je da se odupre nevremenu i iznenadnim neprilikama.

Tog, februarskog jutra, ostavljajući niz seoski sokak izblijeđele šare opanaka i svoju hanumu ispred hajata, sa džakljom na ramenu i svojom miljenicom, Aljko krenu za Peć. Zahvalna i ushićena što je babo baš nju uzeo sa sobom, željela je da ga uhvati za ruku, ali joj, običaji i rumen na licu, uskratiše da mu se primakne,  kamoli, da ga dotakne. Zazor i stid učiniše da je udalje nekoliko koraka od baba. Naučena da je žensko uvijek u sjenci muškarca i da je podređeno muškarcu, odmalena se suočavala s poteškoćama i ograničenjima od strane društva u kojem su prednjačili muškarci. Ne progovorivši ni riječ, nakon dva sata hoda, vrijeme praćeno jakim vjetrom, poče naglo da se mijenja. Ne obazirući se, dvije siluete nastaviše da osvajaju planinu. Naviknut na svakakva iskušenja i ne mareći mnogo za sebe, Aljko se plašio da ne popuste, već dotrajali, Nadirini opanci, prije negoli stignu u Peć. Prehladiće se, žensko je to. Treba da se uda, djecu rađa, njivi…Noseći im u zagrljaj stud i zebnju, na ogoljelim granama bijeli prah poče vješto prikrivati svjetlucave bisere, koji, trajno izgubiše svoj sjaj. Ne odustajući od svoje namjere,bezdušna divljinamunjevito se uhvati u koštac s nemoćnim putnicima. Vrhovi planine Čakor postaše brisani prostor, na kojem oluja nosaše sve pred sobom. Snažan fijuk vjetra, potpomognut pahuljama snijega, silovito poče prekrivati stazu, u, do tada, uspavanoj prirodi. Nedogledni predio uli Aljku strah, kako zaštititi srce od srca, svoju krv? Zaboravljajući na sram, Nadiru natjera studen da pohita babu u zagrljaj. Vidno uplašena, grčevito je stezala babovu ruku, niz koju su se, kao biseri nizale zaleđene suze. Uzevši je u naručje, očajnički je pokušavao da nađe sklonište u obližnjoj šumi. Oduzimajući im snagu i gaseći im nadu, vjetrometina ih je sve više odbacivala i valjala kroz snijeg. U trenutku nemoći shvatio je koliko je mali i nejak pred naletima mećave. Priroda poče uzimati svoj danak. Uranjanjem u snijeg raspršiše se guste pletenice, uvenuše boje na nenavezenom čaršafu, presušiše snovi…Na njoj sve utrnu, samo ne briga za babom, od čijeg jecaja sve zadrhta. Od siline babovog bola priroda je ječala, a nebo se prolamalo. Uzaludno je pokušavao da joj se približi, da je zadrži i zaštiti. U trenutku najljuće borbe snažan vjetar sumanuto strovali Aljka blizu Nadirinog trupla. Zaustaviše im se koraci, oslabi disanje, a tijela zgrčiše. Upadanjem u vječni mrak, više se ne ču ništa, osim režanja krvožednih zvjerki, koje nanjušiše svježe meso. Ni Aljkova snaga, ni snalažljivost nijesu mogle da se odupru stihiji. Nedugo, snježnu bjelinu poče prikrivati tama, a sa njom i njih dvoje, olakšavajući zemlji da ih što prije prekrije svojim plaštom. Do juče, pitoma planina koja ih je hranila, planina koja i dalje taji nevine poglede, čedne uzdahe, suze nesuđenih ljubavi, ukroti dvije duše, satirući im život.

Na vijest, da se s puta nijesu vratili, seljani se digoše na noge. Njima se pridružiše i muške glave iz Aljkove porodice, dok ženska nejač osta s majkom na pragu, doveći za njih. Ne nailazeći ni na kakav trag, s fenjerima u rukama, čitavu noć su tumarali po zaleđenoj planini, od koje se smrzavala krv u žilama. Obeshrabreni, na nekoliko kilometara od albanske granice, zorilje, zatražiše pomoć vojske. Spuštajući se niz liticu kroz nepregledne predjele, u vojničkim čizmama na nogama i drvenim lopatama u rukama, mladi regruti upadahu do grla u snijeg. Pred jaciju, tri sata hoda od Aljkove kuće, uočiše krajičak ishabane setre kojim se poigravao jak sjeverac. To je bio siguran znak da se ispod kriju tijelanesrećnih putnika. Od prizora, spasiocima su se kidale noge u koljenima, a suze vlažile skamenjene obraze. Uronjena glavom u setru, a leđima u babove grudi, svojim promrzlim prstima, zarobljenim u modrim Aljkovim šakama, Nadira davaše znake da je živa. U izvlačenju tijela, učestvovalo je više od dvadeset biranih momaka, koji, iz zagrljaja okrutne planine, jedva odvojiše sklupčana tijela baba i kćerke.

Onesviješćenu, na drvenim sankama, vojnici Nadiru dovukoše do plavske ambulante, gdje joj ukazaše prvu pomoć. Pred ponoć, na vojničkom šatorskom krilu, smrznutog Aljka iznureni seljani uniješe na podnice trošne kuće, gdje ga dočeka vrisak mlade udovice, koja, za kratko vrijeme postade sure od insana. Polažući ga, na već pripremljenu postelju, u kojoj će posljednji put zanoćiti, miris ispečene halve iz bakarnog brzina okupi duše umrlih i napuni gladne trbuhe, Aljkovih, zlom ubijenih, jetima.

Nezamjerljivog, mirnog i čestitog Aljka, iskreno svi ožališe. Boreći se nadljudski za život svoje kćerke, dirnuo je  dušu svima. Vjeru u Allaha i ljubav prema svom evladu nije mogao uništiti niko, pa ni snaga podivljale planine.

Iza Aljka osta mezar, i mlada udovica, kojoj je odlazak domaćina, za navijek ugasio osmijeh na licu. Ostavljajući svom robu golemu patnju, gubitak, prazninu i bol, ostavio joj je u amanet i osmoro jetima. Tražeći utočište u vjeri, saburu i dostojanstvu, u Aljkovici nikad ne izraste zavist i pohlepa. Prkoseći sirotinji i ne pružajući ruku nikom, vodila je brigu o poštovanju porodice, čuvanju obraza i roda i doma i podizanju svojih jetima.

Nadira se dugo oporavljala od promrzlina koje joj ostaviše trajne ožiljke u tananoj duši i vidno, oštećenom tijelu. Mada je, od tada, prošlo mnogo godina, nenavezeni čaršaf za spremu i dalje čuva u bijeloj sehari svojih sjećanja, sanjajući snijeg, u kojem traži svoga baba, pružajući mu setru, slomljenih krila.

OBJAŠNJENJA MANJE POZNATIH RIJEČI

A

akšȁm – sumrak

B

bábo – otac, djed

bȅlji – bȅli

brzȉn – bakarna posuda, kanta

Č

čȁpra – osušena očija koža u kojoj se kajmak/skorup odlaže

čáršaf – vezivo

čȅhre  – izgled, pogled lica

čînka  – emajlirana šerpa

Ć

ćilȉm – tkani vuneni tepih

D

dekíka – minut

dȅmce – pamučni konac za vezenje

dȍva – muslimanska molitva

dućȃn – trgovačka radnja za prodaju robe na malo

DŽ

džȁklja – torba

E

evlȃd – potomstvo, djeca

F

furȕn – peć

G

gȁz – petrolej

H

hajȁt – ulaz, otvoreni dio ispod kuće

hȃlva – orijetalni slatkiš

haljȉne – postelja

hȁmbār – sanduk za žito i brašno

hȁnūma – supruga, žena

hȅj – pa

hȉzba – štala

hizmȅt – posao, rad, trud, pažnja

I

ȉzenđāli – truli

izlȕbak/izlubæk – okrajak od balvana

insȃn – čovjek, ličnost, ljudsko biće

J

jarȃn – drug, prijatelj

jacȉja –  peti po redu dnevni namaz

jetîm – siroče

K

kȅd – kad

kæd – kad

kljȉjet – špajz, ostava

kološtrȁnīk – jelo, tijesto od pšeničnog brašna, mlijeka/varenike (od tek otelene krave, kolostruma) i sira

kolobȍtnje trȉce – kukuruzne trice

konȁk  – dom, konačište

kuđȅlja – preslica

M

mȁtka/mætka –  bukovo drvo, motka

mačűga  – štap

mezȃr –  grob

merȃk – prohtjev, ćef,  naslada, ugodno raspoloženje

mētȅno mȁslo – izdvojeno maslo metenjem mlijeka/varenike

mlādevȉna – mlijeko/varenika od tek, otelene krave, kolostrum

muhābȅt –  razgovor, doček

N

nȁvēs’ – navesti, vez

NJ

njîvi – gaji

O

obrȍči – priprema, sprema

omlȃdi – oteli

onȍm læni – pretprošle godine

osnȍva – upredena vuna, konci ili „zlatna“ i „srebrna“ žica koja se namješta preko razboja i služi za nošenje dekorativne potke

osmȍčiti – začinjeti, zapržiti

P

pȃnte  – tavanske grede

piskȏr – djeca, nejač

pȉća – pripremljena stočna hrana za zimu

plȏt – ograda od isprepletenog pruća i grana

podnȉca – daska na podu

poljȉca – polica

prvȅska – steona junica po prvi put

R

ramazȃnke – pogačice

rȁskraviti – rastopiti

rȍb – žena

rukȁtka – varivo, kuvanje

S

sērđȉja – vezivo

sȅtra – sako, kratki kaput

sehárā – škrinja optočena išaranim limom (u njoj se držala djevojačka sprema)

sedžáda – vunena tkana prostirka

sljêj – sići

smȏk  – kajmak, sir, maslo

sokȃk  – ulica

starȉne – starci

súre – izgled, lik

suhȍta – lijepo  vrijeme

Ś

śenȃr – onaj koji na konjima nosi sijeno

T

takūljȉn – novčanik

téglo/tȅgljiti – naporno raditi

Temnjȃci – naziv livade u podnožju planine Hrid

tȍprak – tlo, zemlja, kućno ognjište, domovina

trȍha –  mrvica

tȕri – stavi

U

užȅgli – ustajali

uhiîljen – nemoćan, usamljen, tužan,  zabrinut

V

vȃroš – grad

vȑrnīka – varenika

Z

zéjtin – ulje

zȅhra – kap

zȍrilje – zorom

Ž

žȁrovlje – žar

***

Senada Đečević, profesorica crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u JU SMŠ „Bećo Bašić“

(Priča „Setra“ je prvonagrađena na konkursu za najbolju kratku priču članica Sindikata prosvjete Crne Gore, na temu “Priče koje afirmišu žensko iskustvo iz različitih perspektiva i/ili one koje mogu da doprinesu poštovanju jednakosti polova i razotkrivanju predrasuda i stereotipa vezanih za ženski rod”)