Za sebe kaže da je naučnica prvo po prirodi, pa tek onda po struci. Njen rad o organskim materijama na meteoritima još 2005. godine zainteresovao je američku Nasu. Priznaje da su slučajnosti sastavni dio njenih uspjeha, mada joj je, kako kaže, najveći uspjeh da bude dobar čovjek. Nauka je način njenog života, sa molekularnom biologijom i imunologijom je odavno na “ti”, a trenutno radi u kompaniji “Pro-Liance” koja se bavi industrijom medicinskih tehnologija.

Njeno ime je Milica Bajagić. Rođena je u Podgorici, gdje je završila osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije, kao i nižu muzičku školu, da bi školovanje nastavila u Americi, zatim Švajcarskoj i Njemačkoj. Danas živi i radi u Hamburgu, njenim uspjesima se ponosi porodica, a ona ističe da nema “velikih ni najvećih uspjeha koje sebi pripisuje”.

“Isto tako, nemam ni neuspjeha. Život se sastoji od pokušaja iz kojih, u najboljem slučaju, može nešto da se nauči”.

NAKON OSAM GODINA ŽIVOTA I RADA U AMERICI, ODLUČILA DA “POGURA SUDBINU”

“Ljubav prema biologiji, molekularnoj biologiji, imunologiji, kao i sve ljubavi, jesu splet okolnosti: biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme, sa određenim nivoom zrelosti i stanjem uma. U srž nauke sam pronikla prilično rano, zahvaljujući mom tati koji je stalno pitao ‘zašto’ i tražio odgovore na to pitanje. Učinio je da su naučna istraživanja i oduševljenje njima integrisali dio mog djetinjstva. Zbog toga često sebe predstavljam kao neko ko je naučnik, prvo po prirodi, pa tek onda po struci”.

Kada je završila drugi razred gimnazije, odlučila je da treći završi u Americi. Otišla je na godinu, a ostala osam.

“Boravak srednjoškolaca u Americi je za mene dragocjeno iskustvo. Bilo je to 2000/01. godine, doba sankcija Jugoslaviji. Letjela sam iz Budimpešte i na tom letu do Amerike sam odrasla i sazrela. Milica koja je sletjela u Ameriku nije bila ista Milica koja je u Beogradu ušla u kombi za Budimpeštu. Privikavanje je bilo dosta lagano na početku, jer je sve bilo novo i interesantno. Kasnije je, naravno, bilo i teških momenata iz kojih sam izvježbala istrajnost i naučila da treba da dozvolim sebi i da mi je teško, i da sam tužna, i da plačem, ako hoću danima… Takvih momenata i faza ima nezavisno od države i životnog doba. Važan je dobar sistem podrške, prijatelja i porodice, i (pod)sjetiti se s vremena na vrijeme da ništa nije vječno”.

U Americi je dvije školske godine završila za jednu, sa prosjekom 4 od 4, i kako u Crnoj Gori nijesu prihvatili diplomu imala je dvije mogućnosti – da se vrati za Ameriku i odmah upiše fakultet, ili da pokuša da “pobijedi” crnogorsku birokratiju. Izabrala je prvo i nije pogriješila. Diplomirala je biologiju i hemiju na Univerzitetu Wisconsin – Parksideu Americi, u Cirihu magistrirala molekularnu biologiju i imunologiju.

“Ja se u suštini nikad nijesam odlučila za Ameriku. Pošla sam na godinu s planom da se poslije toga vratim. Nošena okolnostima i mogućnostima koje su se same od sebe otvarale, prepustila sam im se bez neke određene namjere. Jednog dana shvatila sam da sam već osam godina u Americi i da je došlo vrijeme da uradim nešto prije nego bude kasno. Odlučila sam da počnem da učim njemački, koji mi je zvučao kao ‘evropski jezik’, i da jednom poguram svoju sudbinu, namjenski, u pravcu koji hoću”.

Ponovo razmjena studenata, ovoga puta između Amerike i Njemačke. Milica odlazi za Njemačku kako bi naučila jezik, ali je i odlučila šta će da magistrira. Između nekoliko ponuda odlučila se za Cirih koji je u njenim mislima bio evropska metropola. Kada je stigla, priznaje da je bila iznenađena spoznajom da to i baš nije tako. Magistrirala je molekularnu biologiju i imunologiju, a magistarske studije su joj donijele rad sa miševima koji joj je pomogao da shvati šta nije za nju.

“Ispostavilo se da rad sa miševima nije za mene. Ali, baš ni malo. Iz tog razloga, za doktorske studije sam tražila oblast koja ne zahtijeva oglede na životinjama. To je drastično smanjilo moj izbor, ali imala sam sreću sa grupom strukturne biologije i kristalografije u Brauschweigu, gradu koji je danas poznat po univerzitetu i istraživačkim institutima”.

Uslijedilo je dodatno usavršavanje iz oblasti nauke o podacima, koja je proglašena za najperspektivnije zanimanje 21. vijeka. Riječ je o oblasti, objašnjava Milica, koja se bavi proučavanjem ogromnih količina podataka koristeći savremene alate i tehnike za pronalaženje nevidljivih obrazaca, dobijanje značajnih informacija i donošenje poslovnih odluka.

Zatim slijedi pisanje naučnih radova u međunarodnim časopisima, učešće na kongresima, konferencijama i simpozijumima.

OD METEORITA DO MEDICINSKE TEHNOLOGIJE

Istraživanje prisustva organskih materija u meteoritima je skrenulo pažnju naučne javnosti na nju, a istraživanje je potvrdila i Nasa.

“To je možda bilo moje prvo pravo naučno iskustvo gdje sam počela da shvatam, mada još vrlo nejasno, koliko je slučajnost bitan elemenat nauke i života. Toga ću postati mnogo više svjesna kasnije, i sve moje lične i naučne uspjehe pripisujem jednim dijelom istrajnosti i požrtvovanosti, a drugim, jednako bitnim dijelom, slučajnosti. To je moja tajna”, sa osmijehom kaže naučnica.

Ističe da je u ranoj fazi naučnog puta znanje, vještine i stav prema nauci “kupila” od dr Vere Kolb, supervizora i profesorice hemije iz oblasti astrobiologije, kod koje je 2005. godine bila uključena u istraživački projekat analiziranja komada Marčisonovog meteorita koji je pao u Australiju 1968. godine. Milica je dokazala da je Maillardova reakcija (između aminokiselina i šećera, kada uz pomoć toplote, nastaju amino kiseline) odgovorna za stvaranje organskog materijala nađenog na meteoritima koji su pali na Zemlju.

“Istraživanje je pretočeno u objavljeni rad o amino kiselinama koje se mogu naći i na Zemlji, ali i neke koje nijesu karakteristične za život na našoj planeti. Nema mnogo pitanja važnijih od toga kako je nastao život na Zemlji i da li ima života na susjednim planetama”.

Rezultati istraživanja objavljeni su i u u reviji “Astrobiology and Planetary Missions” koji izdaje Nasa (koja je primjenom svojih metoda došla do istih rezultata). Rezultati istraživanja izazvali su veliko interesovanje javnosti u SAD, predstavljeni su na brojnim naučnim događajima u Americi, a njih je prihvatila i naučna javnost za astrobiologiju Francuske u jesen 2006.

Zatim su uslijedila zaposlenja, od pripravničkog koji je odradila u kompaniji “Johnson Polymer”, gdje je bila angažovana kao mladi naučnik istraživač, do “Pro-Liance”, kompanije za industriju medicinske tehnologije, gdje radi kao naučni i softverski ekspert i odgovorna je za sve teme zasnovane na tehnologiji i za kliničku evaluaciju.

“Jedna od oblasti interesovanja odnosi se na praktičnu primjenu vještina mašinskog učenja u analizi kliničkih podataka. Primjena nauke o podacima omogućava danas naučnicima da analiziraju velike količine podataka koji su ranije bili nedostupni. U ‘Pro-Liance-u’ osmišljamo i isporučujemo jedinstvena rješenja i objektivnu kliničku evaluaciju u skladu sa zahtjevima Evropske regulative koja nameće nove izazove za proizvođače medicinskih sredstava”, objašnjava Milica i dodaje da je rad u pomenutoj kompaniji privlači jer može da radi u dinamičnom okruženju u kojem može aktivno da pomogne u oblikovanju stvari, umjesto da slijedi “staromodne rutine”.

“Privlače me inovativni poslovi u kojima ima puno izazova i u kojima mogu da ostavim autentičan pečat. Prirodno sam inspirativna i puna motivacije, a pokreće me mogućnost da stalno učim, usavršavam se. Ove godine sam po treći put gostovala kao predavač i član stručnog panela na Karolinskom Institutu u Švedskoj. Ono što mi se posebno sviđa je moja uloga kao člana ekspertske komisije Karolinskog instituta sa ciljem savjetovanja master studenata o regulatornim aspektima i zahtjevima kvaliteta koji se moraju ispoštovati u vezi sa njihovim rješenjima. Radujem se susretu sa mladim ljudima sa sjajnim idejama”.

LJUDI SU LJUDI, A KULTURA I OBIČAJI SAMO NIJANSE KOJE IH BOJE

Kaže da je njen moto da je sreća u unutrašnjem miru i malim stvarima, da čovjek mora imati hrabrosti da bude ono što jeste, a da se životni i naučni usjesi i neuspjesi ne trebaju lično shvatati, niti im treba pridavati toliko važnosti.

“Svi moji lični i naučni uspjesi su u suštini velikim dijelom slučajnosti. I jedna zdrava doza grešaka. Zato se uspjesima ne treba previše dičiti, a ni zbog neuspjeha previše očajavati. Život gradim po svojim uvjerenjima sa ubjeđenjem da će se desiti sve što želim. Takav temelj sam dobila u ranom djetinjstvu, sticala znanja u prirodi odrastajući u pčelinjoj porodici mog djeda Dragiše i babe Biserke u Danilovgradu”.

Ističe da se roditeljima divi što su nju i dvije starije sestre podsticali da budu ono što jesu, da postupaju u skladu sa sopstvenim vrijednostima i ambicijama, da se trude i krče svoj put i da ne odustaju od životnih odluka, ako je to ono što žele.

“Može se reći da nastavljam genetski kod mojih roditelja, ujedinjujući ljubav, širinu znanja i upornost majke Radmile, sa predispozicijama za matematiku koje sam naslijedila od oca Vladimira, doktora tehničkih nauka”, ne bez ponosa ističe Milica.

Mijenjajući zemlje i upoznajući različite kulture i tradicije, shvatila je da su svi ljudi isti, da su, kako kaže, “ljudi – ljudi, a da su kultura i običaji samo nijanse koje ih boje”.

“Ne znam tačno kada, ali sam prestala da sanjam o tome da promijenim svijet i da budem ljuta i ogorčena na njega. Shvatila sam da mogu samo da promijenim sebe. Iz tog saznanja se trudim da budem promjena koju želim da vidim u svijetu. I možda bude prelazno”.

U Hamburgu joj najviše nedostaju porodica i istinski prijatelji, a najveća pohvala koju je dobila je da je dobar čovjek i da u svakoj situaciji traži nešto dobro i pozitivno.

“U Crnu Goru se rado vraćam. Da bih kompenzovala loše vrijeme na sjeveru Njemačke volim da provodim odmor u svojoj domovini, na obali Jadrana. Ako se nekad ukaže prilika da je moje iskustvo i znanje korisno nekome u Crnoj Gori, rado i bez razmišljanja bih ga prenijela”.

Svetlana Mandić (“Vijesti”)

Foto: Milica Bajagić (“Vijesti”/Privatna arhiva)