Bivši legionar Himzija Krnić danas živi u Kanadi: Znoj pri obuci sprječava krv na zadatku

Potrudili su se da zaboravimo i društvo i familiju. Željeli su da na taj način od nas stvore borbene mašine. Ranije sam slušao dosta o ovoj vojsci, ali sam tada shvatio da je to nešto posebno. Međutim, više povratka nije bilo. Morao sam da odslužim pet godina, na koliko sam potpisao ugovor

Osamdesetdvogodišnji Himzija Krnić je, kako kaže, te 1958. godine napustio svoju Crnu Goru i Podgoricu, mile roditelje, svoju braću i sestre, ne toliko svjestan kuda će ga put odvesti. Za odlazak iz svog kraja nije ga naćerala nikakva sila niti nemaština, već njegova želja da vidi svijet. 

Danas s pravom može da kaže da se svijeta nagledao. Živi u gradiću King Siti u blizini Toronta, govori osam jezika, a jedan je od rijetkih iz Crne Gore koji je oblačio uniformu francuske Legije stranaca.

PREKO ITALIJE DO FRANCUSKE – ILEGALNO                                                                               

TEK ŠTO JE POSTAO PUNOLJETAN, HIMZIJA JE NAPUSTIO RODNU PODGORICU

Tek što je postao punoljetan, Himzija je napustio rodnu Podgoricu. Sa dva druga iz Crne Gore krenuo je brodom do Rijeke. Imali su karte samo za pola puta i kada ih je milicioner pitao dokle idu brodom, rekli su – do Rijeke, a kada im je zatražio karte rekli su: „Karte su nam kod roditelja“ i pokazali na jedan sredovječni par.

„Iz Rijeke smo krenuli prema Kopru. Dug put, a novca nemamo ni za hranu. Zaputismo se pješke, no ubrzo se umorismo. Na jednoj uzbrdici naiđe kamion utovaren parketom. Kako je vozilo sporo išlo, uskočismo na karoseriju. Vozač nas nije vidio. Izbacismo nekoliko svežanja parketa i smjestismo se. Premoreni ubrzo zaspasmo, a kad smo se probudili kamion je stajao. Mislim da se parkirao ispred nekog motela. Blizu je bila granica i primijetili smo milicionere i carinike. Iskočili smo nečujno. Ubrzo smo uspjeli da pređemo u Italiju“, prisjeća se Himzija.

Put do Trsta nije bio lak.

„Sa svojim drugom pješačio sam od naselja do naselja, malo uz cestu a malo preko livada. Kad smo došli u Trst prijavili smo se karabinjerima. Znao sam da imaju tamo neki kamp za izbjeglice. Utolili smo glad i odspavali. Tu smo ostali dvije nedjelje, a onda pobjegli iz kampa. Dospjeli smo do Venecije i odatle se uputili ka francuskoj granici. U nekoliko navrata su nas usput privodili karabinjeri. Nijesu nas tukli. Kupovali su nam sendviče i davali novac za kartu. Jeli smo zeleni limun i mučili muku sa stomakom. Moj drug je odlučio da se vrati, a ja sam nastavio. Cilj mi je bio Nica.“

Sa dvojicom ortaka nekako je uspio da dođe do granice. Prilikom prelaska imali su sreću da su policajci i graničari primijetili nešto sumnjivo i istrčali sa oružjem u obližnji šumarak, suprotno od njih. Bila je to prilika koju je Himzija sa ortacima iskoristio. Prebjegli su na drugu stranu. Trčali su koliko su mogli. Graničari su ih primijetili, te je nastala potjera. Kroz noć je odjekivao lavež pasa. Srećom, tražili su ih podalje. Za to vrijeme Himzija i njegovo društvo uveliko su grabili francuskom teritorijom.

„Kad sam stigao u Nicu, zaposlio sam se u zabavnom parku, gdje je radio moj zemljak Miodrag Kajošević. Tu smo nosili neke glafe za jedan franak i 75 centafosa. Nakon završetka sezone gazda nam je rekao da samo jedan može ostati. Miodrag je ostao a ja sam ponovo počeo da tražim posao. Zaposlio sam se na istovaru uglja. Raznosio sam ga od sprata do sprata. Iako je vreća bila teška koliko i ja, od zarade raznosača uglja mogao sam kupiti samo jedan obrok“, priča Krnić

 

FRANCUZ ZBOG PROLIVENE KRVI

Legija stranaca je osnovana 10. marta od strane francuskog kralja Luja Filipa, kako se pri kolonijalnim osvajanjima nebi prolijevala krv francuskih državljana. Valja istaći da se legionar koji je, poput Himzije Krnića, ranjen u borbi može se prijaviti za državljanstvo Francuske i postati – “Français par le sang versé”, odnosno, “Francuz zbog prolivene krvi”.


Zahvaljujući poznanstvu sa jednim Hrvatom, uspio je naći posao na farmi.

„Gazda je zapošljavao sve Italijane, osim mene i jednog čovjeka iz Istre koji je govorio italijanski i francuski jezik. Iako smo radili kao robovi, od jutra do mraka, mjesečna plata je bila toliko mala da ni pantalone nijesam mogao kupiti. Najgore mi je bilo što noću nijesmo mogli spavat jer smo stalno bili gladni. Pošto sam tražio od gazde da mi nadoknadi pantalone koje sam pocijepao, on je to odbio i ja sam napustio posao. Za osvetu sam iscijepao sve čaršafe sa kreveta, te mi on nije dao ništa od zarađenog novca. Vratio sam se ponovo u Nicu i tu sam upoznao jednog našeg čovjeka koji me povede na Korziku da radimo kao zidari, mada ja taj posao nikad nijesam radio. Gazda Amerikanac je ustvrdio da smo mi Crnogorci dobri zidari. Međutim, kad je vidio kako radimo, vratio nas je u Nicu.“

ZA NEPOSLUŠNE LEGIONARE – BATINE

Himzija sa ostalim vojnicima tenkovske jedinice „Premier regimente Tranze Koralerie“

Bili su to za Himziju teški dani. Nije bilo nikog da mu pomogne.

„Odlučio sam da se prijavim u Legiju stranaca. Ubjeđivali su me neki ljudi da ne idem, a ja sam uporno molio da mi samo pokažu gdje mogu da se prijavim. Napokon, stigoh na prijavnicu za buduće legionare. Primio nas je jedan Poljak koji je govorio naš jezik. Ispitivali su me nekoliko dana. Njima je bilo važno da nijesam kriminalac i da slučajno nije raspisana potjernica za mnom. Na početku, u legiju dobrovoljci nijesu kontrolisani po sigurnosnim pitanjima, tako da je mnogo težih kriminalaca uspjelo ući u sastav. Zbog toga su vršena temeljna ispitivanja sigurnosnog statusa dobrovoljca. Neke su tukli, jer su lagali. Na kraju, od pedeset izabraše nas četvoricu. Dali su nam uniforme i naredili da ne kontaktiramo ni sa kim. Ubrzo smo prebačeni u Marsej, gdje smo ponovo ispitivani. Dobili smo zaštitne injekcije, a zatim je počelo zavođenje discipline. Za neposlušne vojnike slijedile su batine.“

LEGIJA KAO DOMOVINA

Nezamjenjiv znak prepoznavanja Legije stranaca je bijela kappa, tzv. Képi Blanc. Ovu vrstu kape bijele boje nose samo podoficiri i vojnici. Boja beretke legije je zelena (Béret vert) a oznake se nose kao kod skoro svih francuskih jedinica na desnoj strani. Grb legije je granata sa sedam vatrenih repova koja legiju povezuje sa prethodnikom, regimentom Hohenlohe. Farbe legije su zelena i crvena. Dok zelena prikazuje tlo, crvena označava krv. Ako se neki dio jedinice nalazi na zadatku, trokutasta zastava se okreće naopako, tako da se zelena boja nalazi dole a crvena iznad. Time se označava ratno stanje, tj. krv na zemlji.

Moto legije je Legio Patria Nostra, što prevedeno znači: “legija je naša domovina”.

Među 400 legionara bilo je i petnaestak sa prostora Jugoslavije. Himzija se sjeća Hrvata Boža Begiča i Cara iz Herceg Novog.

„Upoznavao sam i legionare koji su našeg porijekla, a koji su već duže vrijeme bili u ovoj vojsci. Oni su nam savjetovali da odmah napustimo legiju, ali mi tada nijesmo mogli da shvatimo zašto nam oni to govore. Ustvari, nijesmo tačno ni znali kakva je naša jedinica. Uslijedila su nova testiranja, gdje su mnogi izbačeni. Selekcija je bila rigorozna i ona se sprovodila i kasnije, čak i pred polazak u Alžir.“ 

Put ka Alžiru Himzija je zapamtio po nemirnom moru.

„Putovanje je trajao 48 sati. Na brodu je bilo raznih jedinica, a ja sam se družio ponajviše sa zemljacima. Razgovarali smo o našoj budućnosti koja je bila neizvjesna, obzirom da smo znali da idemo u rat. Brod je stigao u grad Oran. Prilikom iskrcavanja jedan vojnik je pogriješio i tu ispred svih nas legionarska policija isprebija neke vojnike. Sam sebi sam često postavljao pitanje da li je to bila njihova namjerna praksa kako bi se postigao efekat i zaplašili sve vojnike.“

Nakon iskrcavanja, kamionima su prevezeni do Sidi Bela Besa. U pitanju je bio legionarski centar gdje su vojnici ponovo bili izloženi pregledima i obuci.

„U ovom mjestu smo bili nekoliko nedjelja. Išli smo i podizali kuće Alžircima. Iz Sidi Bela Besa otišao sam u mjesto Maskaru u peti bataljon. Tu su bili peti i sedmi bataljon. U sedmom bataljonu je bio i jedan Crnogorac iz Nikšića, koji se poslije pet godina ponovo vratio u legiju.“

PAKLENE OBUKE

Alžirki narod je zasluživao slobodu, ali ja nijesam mogao napustiti Legiju stranaca – Himzija Krnić sa kolegom

O francuskoj Legiji stranaca kruže razne priče. Dosta se govori i o paklenim obukama kroz koje legionari prolaze. Moto onih koji obučavaju regrute da „znoj pri obuci sprečava krv na zadatku”, možda najbolje govori o svemu tome.

„Obuke su se odvijale po strašnim vrućinama. Stalno smo izvodili razne vježbe. Potrudili su se da zaboravimo i društvo i familiju. Željeli su da na taj način od nas stvore borbene mašine. Ranije sam slušao dosta o ovoj vojsci, ali sam tada shvatio da je to nešto posebno. Međutim, više povratka nije bilo. Morao sam da odslužim pet godina, na koliko sam potpisao ugovor.“

Među 400 legionara bilo je i petnaestak sa prostora Jugoslavije. Himzija se sjeća Hrvata Boža Begiča i Cara iz Herceg Novog
Među 400 legionara bilo je i petnaestak sa prostora Jugoslavije. Himzija se sjeća Hrvata Boža Begiča i Cara iz Herceg Novog – Sa kolegama u Alžiru

Nakon pješadijske obuke imali su priliku da biraju rodove vojske. Himzija je jako želio da ode u padobransku jedinicu. 

„Najteže, ali izazovno. Slijedila je nova obuka i odmah potom se nalazim u borbenoj akciji između boraca ‘Fronta nacionalnog oslobođenja’ (FLN) i snaga legije.“

U jednoj akciji ranjen je u obje noge. Bilo je to 1961. godine. Nakon liječenja morao je da pređe u tenkiste. Uprkos svim nedaćama, od ranjavanja pa do malarije, izdržao je.

Himzija danas penzinerske dane provodi u gradiću King Siti nedaleko od Toronta, gdje je član Crnogorskog kulturnog društva – Sa bratom i prijateljima na jednom od okupljanja

„Služio sam punih pet godina i časno napustio poziv vojnika francuske Legije stranaca. Kada sam se demobilisao 1963. godine u Marseju, pošao sam za Pariz. Obzirom da sam dva puta ranjavan a i liječio sam se i od malerije pitali su me hoću li da tražim penziju – invalidu. Odgovorio sam da neću, ali me jedan moj drug ubijedi da ipak pristanem, tako da danas dobijam 100 dolara mjesečno.“

U Parizu se ubrzo zaposlio kao vozač u gradskom saobraćaju. Dugo je drugovao sa volanom na pariškim ulicama da bi se 1966. godine zaljubio u jednu lijepu Francuskinju i sa njom sklopio brak. Dobili su troje djece, blizance Terija i Pasala i ćerku Fabijanu. 

ZA ODLAZAK IZ SVOG KRAJA NIJE GA NAĆERALA NIKAKVA SILA NITI NEMAŠTINA, VEĆ NJEGOVA ŽELJA DA VIDI SVIJET

Dolaskom u Kanadu 1968. godine započeli su novi život. Njegova supruga nije nikako mogla da se navikne na ovu hladnu zemlju. Došlo je do razvoda. Himzija se ponovo oženio. Sa suprugom Patricijom ima ćerku Nataliju. U Kanadi je stekao penziju radeći kao mehaničar elektronike.

Uprkos svim nevoljama kroz koje je prolazio, Himzija nije zaboravio da pomogne svojoj rodbini. Braću Hamida, Ismeta i Taša je doveo u Kanadu.

Danas penzinerske dane provodi u gradiću King Siti nedaleko od Toronta, gdje je član Crnogorskog kulturnog društva.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NASE REDAKCIJE

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!