Leskovčanin Milorad Rajčević bio je prvi Srbin koji je proputovao svijet. Sa svog prvog putešestvija vratio se poslije četiri godine tokom kojih je naučio pet jezika. Ponuđeno mu je da za dvije godine obiđe Evropu, Aziju, Ameriku i Afriku, što je djelimično ispunio.

Milorad Rajčević je rođen krajem 19. vijeka u okolini Prokuplja. U Leskovcu je završio četiri razreda osnovne i dva razreda građanske škole. Nakon školovanja počinje da se interesuje za slikarstvo, te započinje izučavanje dekorativnog slikarstva.

Želja za učenjem i avanturistički duh već u petnaestoj godini ga odvode u Beč, gdje uči slikarstvo kod dvorskog slikara. To je bilo i njegovo prvo putovanje van Kraljevine Srbije. Nije uspio da se skrasi u Beču pa je počeo da obilazi jedno mjesto za drugim – Salcburg, Minhen, Štutgart, Nirnberg, Ulm. Potom odlazi u Francusku, gdje tri mjeseca provodi u Parizu radeći u ateljeu slikara Žorža Vebera. Iz Francuske nastavlja dalje za Švajcarsku gdje obilazi Ženevu, Lozanu, Bern, Cirih, Bazel i Lucern.

Umjesto da se malo odmori od puta i bar na kratko skrasi, Milorad za vrijeme boravka u Rijeci dolazi na ideju da ode u Ameriku. Na riječkom pristaništu upoznaje kapetana Marka Karaksića pomoću kojeg dobija mjesto na prekookeanskom brodu „Ultania“ koji je išao za Njujork. U Americi je proveo nekoliko mjeseci, sve dok nije na maratonu povrijedio nogu zbog čega je morao u bolnicu. Tamo otkrivaju da Rajčević nema pasoš te ga ukrcavaju na prvi brod za Evropu. Međutim, Rajčević je to bio samo povod da nastavi svoje putovanje pa odlazi kod tetke u Rumuniju. Odatle se, već oporavljen od povrede i materijalno potpomognut od tetke, upućuje u Carigrad, a zatim preko Aleksandrije u Jerusalim.

Ovo njegovo prvo putešestvije trajalo je četiri godine a tokom njih je naučio pet jezika. Vrativši se u Srbiju, Rajčević nastavlja da se bavi sportom. Međutim, u Srbiji s početka 20. vijeka sport se najčešće smatrao zabavom za dokone ljude. Rajčevića su zbog toga, kao i zbog nemira koji ga nije dugo držao na jednom mjestu, smatrali u najmanju ruku čudnim mladićem. Ali time se nisu vodila i braća Savić, osnivači i urednici „Malog žurnala“, jednog od najtiražnijih srpskih listova tog vremena.

Godine 1910. Milorad Rajčević se upoznao sa braćom Savić. Pozitivan utisak je naveo redakciju „Malog žurnala“ da sa Rajčevićem sklopi opkladu i pošalje ovog mladića na put oko svijeta. Ponudili su mu dvije godine tokom kojih je trebalo da obiđe Evropu, Aziju, Ameriku i Afriku. Pored nagrade od 10.000 dinara, dio dogovora je bio i mjesečni honorar od 150 dinara, koji će na svaka tri meseca moći da podigne u mjestu koje sam odredi, a što mu je bilo dovoljno da preživi. Pored toga, izvor prihoda mu je bila i prodaja dopisnih karata sa sopstvenim likom. Njegova obaveza je bila da iz svakog mjesta redakciji „Malog žurnala“ pošalje dopis i potvrdu mjesne vlasti kao dokaz da je bio u svakom od mjesta koje navodi.

POLAZAK

Rajčević objeručke prihvata opkladu i kreće na put oko svijeta 14. marta 1910. godine. Svečano su ga ispratili njegovi prijatelji sportisti i redakcija „Malog žurnala“. Na put kreće sa rancem na leđima, u kome je, osim neophodnih lijekova, ponio putničku knjigu – praznu svesku u kojoj je namjeravao prikupiti potpise svih značajnijih ljudi na koje bude naišao tokom puta. U putničku knjigu mu se prvi, već posle dva dana puta, upisao princ Đorđe Karađorđević kojeg je sreo u Gornjem Milanovcu.

Kretavši se ka jugu stiže i do crnogorskog prijestolonasljednika Danila koji mu se takođe upisuje u putničku knjigu i daruje ga jubilarnom spomenicom knjaza Nikole. Iz Crne Gore se upućuje ka Italiji, odakle je trebalo da se prebaci u Afriku. Međutim, zbog rata u Tripolitaniji (Libiji) mijenja maršrutu i odlazi u Francusku, pa zatim u Englesku i Njemačku, da bi već u julu došao do Petrograda.

U Rusiji je proveo mjesec dana tokom kojih je odsijedao u najboljim hotelima i posjećivao predstavnike vlasti i istaknute ličnosti da mu se potpišu u putničku knjigu. Uglavnom su ga svi primali sa oduševljenjem, željni da saznaju pojedinosti o njegovom neobičnom poduhvatu. Već početkom avgusta 1910. odlazi u Sibir i dalje na azijski kontinent.

Na biciklu prolazi azijske krajeve u kojima sreće za njega čudne ljude i običaje, te osjeća nostalgiju za Evropom i njemu poznatim stvarima. Zato se iznenađuje kada u ruskoj Mandžuriji na prijemu kod guvernera čuje starog ruskog oficira koji pjeva srpsku pjesmu „Rado ide Srbin u vojnike“, koju je ovaj naučio od generala Jovana Lipovca Crnogorca sa kojim je služio u Rusko-japanskom ratu. Odatle se upućuje u Vladivostok pa u Japan. Iz Japana šalje redakciji dopis pun oduševljenja japanskim narodom, koji se, gle čuda, kupa najmanje dva puta dnevno. Naravno, njegovo oduševljenje izazvale su i gejše.

U Japanu ga prima i prijestolonasljednik, koji odbija da se upiše u njegovu knjigu. Razlog tome jesu japanski običaji po kojima je car božanstvo. Nakon Japana uslijedili su Singapur, Malezija i Sijam. U Sijamu ga prima kralj lično i daruje mu motorni bicikl, kako bi mu olakšao put. U doba kada je Rajčević krenuo u svijet to je bila prava rijetkost i senzacija, ne samo za nas, već i za sve krajeve svijeta kroz koje je prošao. O njemu i njegovom putovanju govorilo se i pisalo i u stranoj štampi. Tako je u Indiju prije samog Rajčevića stigla vijest o njegovom dolasku, te mu je priređen raskošan doček. Nakon Indije upućuje se na Cejlon, zatim u Persiju, Siriju i Jerusalim. Tu ga primaju jerusalimski i jermenski patrijarh, nakon čega odlazi na hodočašće po Svetoj zemlji.

POVRATAK

U Beograd stiže 21. septembra 1911. godine. Priređen mu je svečani doček na pristaništu, koji su braća Savić snimali da bi ga kasnije prikazivali u svom bioskopu. Iako u toku ovog putovanja nije uspio da obiđe Afriku i Ameriku, Rajčević nije posustao u svojoj želji, te 1912. godine ponovo pristupa planiranju puta u Afriku. U toj namjeri ga ometa Prvi balkanski rat u kojem je učestvovao kao vojnik. Već sljedeće godine odlazi u Ameriku i obilazi je uzduž i poprijeko, nakon čega ponovo planira put u Afriku.

Činilo se da mu nije suđeno da obiđe crni kontinent pošto je ponovo bio spriječen, ovoga puta Prvim svjetskim ratom. Međutim, nakon završetka Velikog rata odlazi u Afriku o kojoj piše u dvije knjige „Iz žarke Afrike“. Milorad Rajčević je kao dopisni novinar časopisa „Mali žurnal“ od 1910. do 1930. godine proputovao 70 država. Od njegovih dopisa pravljene su veoma čitane reportaže, a objavljeno je i više knjiga u kojima su opisani njegovi doživljaji sa putovanja.

Njegova putnička knjiga je postala najveća i najvrijednija zbirka autograma, a Rajčević prvi čovjek sa područja nekadašnje Kraljevine SHS koji objavio zbirku sa stotinama potpisa kraljeva, prinčeva, državnih funkcionera i drugih znamenitih ličnosti.

Svoja putovanja opisao je u putopisima „Iz žarke Afrike“, „Na dalekom istoku“ i „Autografi znamenitih ličnosti XX veka”.

Izvor: bastabalkana.com

Foto: YouTube/Printscreen