U državama i gradovima gdje je dijaspora najbrojnija, mora postojati neko mjesto koje će biti zajednička adresa naših iseljenika i nas koji dolazimo tamo. Modeli se mogu i moraju pronaći, jer je odavno jedna čitava Crna Gora van njenih granica, a mi nemamo luksuz da se razdvajamo, moramo biti zajedno.

Tako je Olivera Vukadinović, urednica na Javnom servisu, poznata po dugogodišnjem praćenju života i rada iseljenika iz Crne Gore, u razgovoru za Portal Revije Fokus sažela potrebe dijaspore, ali i države, za bolje međusobno razumijevanje i saradnju.

Vukadinović, jedna od osnivača i prva urednica Satelitskog programa RTCG, koji je namijenjen našoj dijaspori širom svijeta, kaže da internet jeste promijenio svijet i sve približio, ali da se uvjerila kroz brojne susrete sa iseljenicima da je “dodir ruke i zagrljaj i dalje je nezamjenjiv”. Tvrdi da dijasporu treba dobro razumijeti i, kao neko ko je imao priliku da dobije sliku “sa terena” i sasluša na desetine priča iseljenika, ali i onu u matičnoj državi, sa predstavnicima vlasti, uporno je pokušavala da ukaže da bolji odnos države prema dijaspori samo može da donese obostranu korist.

Stvari su sada, kako kaže, potpuno drugačije nego 1999. godine, kada je počela da se bavi tim poslom.

“To su bile godine kada se iz naše zemlje masovno odlazilo zbog ratnih dešavanja u okruženju, straha, sankcija i svega što nas je pogađalo tih godina. Postali smo zemlja rasuta po svijetu. Nove generacije, većinom mladih ljudi, pridružili su se generacijama iseljenika koji su još pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka bolji život potražili u razvijenom svijetu, od Evrope do Amerike”, prisjeća se Olivera Vukadinović.

Bolno je, navodi, bilo tada gledati te razdvojene porodice, slušati teške priče, gledati velike tuge u očima starih majki koje iščekuju vijesti o djeci iz dalekog svijeta.

“Bilo je to vrijeme bez interneta, pametnih telefona, skajpa… samo skupi telefonski pozivi, skupe avionske karte i spora pošta”.

Zbog to je, pojašnjava, poželjela da televizija bude most, da pokuša da poveže  razdvojene porodice…

Nakon više od decenije rada u programu za dijasporu, ona smatra da su u tome uspjeli. To radi i danas, kada je internet promijenio svijet i sve približio, ali, kako ističe, samo virtuelno.

“Onaj dodir ruke i zagrljaj i dalje je nezamjenjiv. Nažalost, mnogima i nedostižan, u iščekivanju tog famoznog ‘zelenog kartona’ i nade da će taj san jednog dana postati stvarnost i olakšati život u daljini. Zato treba dijasporu dobro razumijeti. To nije lako, ma koliko bili uspješni i srećni, uvijek su negdje između, nikada potpuno ni tamo ni ovamo”.

Kada je počela da snima emisije iz dijaspore, odjednom se, kako kaže, otvaralo hiljadu pitanja i želja.

“Počela su da se formiraju udruženja dijaspore. Pitali su me često kako da formiraju udruženje, nekako smo zajedno učili kako da što bolje uvežemo dijasporu. Do tada su to uglavnom bila jugoslovenska, srpska udruženja, rijetko crnogorska. Danas je to potpuno drugačije. Toliko je novih udruženja koja okupljaju građane porijeklom iz Crne Gore, brojne su aktivnosti, donacije, pomoći. Dijaspora živi sa domovinom i u dobrim i manje dobrim vremenima. A šta je Crna Gora za njih, očitali su nam najbolju lekciju na referendumu za nezavisnost. Crna Gora je jedno, politika i političari potpuno nešto drugo. Tu nema pogađanja”.

Vukadinović objašnjava i kako je ubrzala odluku da pođe za Ameriku i snimi “tu daleku dijasporu”, prije dvadesetak godina.

“Kada smo se vraćali sa jednog od prvih snimanja u Njemačkoj, u avionu iz Frankfurta bilo je mnogo putnika sa prekookeanskog leta iz Njujorka, naše dijaspore većinom iz Plava i Gusinja. Kada se avion približavao Crnoj Gori, odjednom se čuo žamor, vriska žena, gledanje kroz prozor, uzvikivanje: “Eno Prokletije!”, “Jesu!”, “Nisu!”, “Ma jesu!”… Počinje glasan plač… Začuđena šta se dešava, pogledam kroz prozor i vidim neke zubate vrhove planina, neko kamenje… Nisu to bile Prokletije. Ništa mi nije bilo jasno –  zašto plaču nad brdima, nigdje kuća na vidiku. Međutim, dovoljno je bilo samo prvo snimanje dijaspore u Njujorku pa da shvatim šta to znači primaći se, makar i iz vazduha, svom kraju. I baš jedna starija gospođa tamo, koja me je prepoznala sa našeg  frankfurtskog leta, ispričala mi je da joj je to bio prvi povratak u zavičaj nakon 10 godina i da joj je srce imalo iskočiti od sreće kada je ugledala svoju zemlju. Svako moje sljedeće putovanje u Ameriku potvrđivalo mi je tu njihovu posebnu emociju prema domovini. Uostalom, kada na podgoričkom aerodromu vidite pozdravljanje, plač i jednih i drugih, znate da se ide preko okeana. U Evropu možeš kad hoćeš, Amerika je ipak daleko”.

Na pitanje koje susrete posebno pamti, kaže da ne može nikada zaboraviti jednu priču o dijaspori iz Crne Gore sa Lovćena, sa samog početka njenog rada i, kako kaže, “još nevjerovatnije, da mi se najupečatljiviji susret desio prije godinu – dvije u Turskoj, nakon 20 godina postojanja Satelitskog programa, kada sam mislila da me ništa ne može iznenaditi”.

“Dok smo još na početku rada istraživali gdje sve ima naših, kako se povezati, dobijem poziv jednog ljeta da odmah dođem na Lovćen, stigla neka familija iz Australije. Ostaju dan-dva, starac i unuk koji ne zna naš jezik. Sa ekipom pravo na Lovćen. Stoji ispred nas tipični Crnogorac, gorštak, visok, koščat starac, preko 90 godina, pozdravlja nas starocrnogorskim naglaskom, drži lovćenski kamen i zemlju u ruci. Priča da mu je ovo prvi i posljednji susret sa Crnom Gorom, koju je napustio sa roditeljima kada je imao tri godine! Unuk na engleskom pojašnjava kako u njihovoj kući u Australiji oduvijek postoji jedna zaključana soba koju zovu “Crna Gora”. Tu je samo nekoliko stvari koje su donijeli iz Crne Gore, neke knjige, šterike i krstaš barjak! Tu se njegov đed i otac osame i budu u toj njihovoj Crnoj Gori. Kaže, došao je da pokuša da to shvati na Lovćenu, koji se stalno pominje u porodici…”

FORMIRANJE SAVJETA PRVO KONKRETNO INSTITUCIONALNO POVEZIVANJE VLADE SA DIJASPOROM

Vukadinović kaže i da je izuzetno značajno formiranje Savjeta za saradnju sa iseljenicima-dijasporom, jer je to prvo konkretno institucionalno povezivanje Vlade sa dijasporom.

“Značajno je što su se kroz rad u Savjetu pokrenula brojna pitanja od interesa za dijasporu. Problem je što je to tijelo glomazno, jer se težilo da se obuhvati dijaspora od Argentine do Evrope, a teško je sve to okupiti. Takođe, pojedine nadležne institucije ili pojedinci u njima bili su ‘zatvoreni’ i nijesu nalazili vremena da prime predstavnike dijaspore i pokušaju da zajedno riješe određene probleme. Kasnije se to mijenjalo. Važno je da se dijaspora sastaje sa predstavnicima ministarstava, fondova, opština i tako direktno sučele stavove, ponude ideje, investicije, vizije razvoja u obostranom interesu. Neka pitanja su se brže rješavala direktnim reagovanjem Uprave za dijasporu. Važno je to održati. I ne manje bitno, to su i druženja u domovini koja su, kako kažu, nezaboravna”.

Ona kaže da je minulih godina odnos države prema dijaspori znatno aktivniji.

“Političari se gotovo obavezno sastaju sa predstavnicima dijaspore na svojim putovanjima. Razmijene mišljenja, upoznaju se. Bilo to i samo sticanje političkih poena,  važno je da se sretaju. To je nekad i jedina prilika da vide koliko ima mladih obrazovanih generacija, čije linkove Crna Gora treba da pravilno iskoristi. Do sada to nije bio slučaj. Korona je najbolje pokazala koliko se naših mladih stručnjaka javljalo sa svjetskih instituta, gdje uspješno grade karijere. Srešće i uspješne biznismene, vlasnike kompanija, kojima treba dati podstrek i sigurnost da mogu to raditi i u Crnoj Gori. Sve je to značajno, mi moramo pokazati veću inicijativu”.

Što se tiče susreta u Turskoj, kaže da joj je dugo bivši ambasador u Turskoj Baćo Milić govorio da mora doći u Kučukoj, malo mjesto na obali Egejskog mora.

“Vidjećeš”, kaže, “to ti je kao da si u Crnoj Gori”.

“Imala sam zaista privilegiju da, nakon dužih priprema sa turskom televizijom, prvi put sa kamerama uđemo u kuće ljudi čiji su preci nakon pada Osmanskog carstva, prije 100 i više godina napustili Crnu Goru i stigli u Tursku. I nikada niko od njih nije više stizao do Crne Gore. A o njoj se stalno govorilo, generacijama! Kada smo stigli u Kučukoj, malo mjesto kraj mora, snimatelju Milunu Rabrenoviću sam rekla da snima ambijent kojeg još nije dohvatila civilizacija. Sve me je podsjećalo na neke uličice starog Bara, Ulcinja. Na jednom mjestu nekoliko žena sjedi, prodaju lokalne proizvode rijetkim turistima i pletu. Na trenutak sam potpuno zaboravila da sam u Turskoj. Potpuno naš ambijent! Iako su pričale turski, ja sam na našem jeziku pitala ima li neko možda iz Crne Gore. Odjednom skaču i sve kažu da su iz Karadag (Crna Gora na turskom). Kada sam rekla ko smo, počeli su da me dodiruju, plaču, objašnjavaju da su iz Bijelog Polja, Pljevalja… da slabo govore jezik, ali sve znaju i čule su da je lijepa Crna Gora”.

Nakon toga, tokom snimanja čitavog serijala “Putevi nade – Turska”, svuda je za njih, kako kaže, bila Crna Gora i stalno su imali želju da je dodirnu, zagrle…

“Taj se osjećaj ne zaboravlja. Stekla sam nove prijatelje, nakon naših susreta došli su u Crnu Goru, stalno smo u kontaktu, pomažemo gdje treba, upoznajemo ih sa porodicama u Crnoj Gori”.

Na kraju razgovora ona je istakla nešto što je, kako kaže, “trebalo da bude na početku”, a tiče se toga šta bi država morala da uradi kada je riječ o dijaspori.

“U državama i gradovima gdje je dijaspora najbrojnija mora postojati neko mjesto koje će biti zajednička adresa dijaspore i nas koji dolazimo tamo. Da znamo gdje je ta kuća Crne Gore ili kulturno informativni centar Crne Gore, kako god se zvalo. To mora postojati, tu treba objediniti sve ideje, promocije, informacije. Ne mogu to sve postizati ambasade. Dovoljno je pogledati kako to rade naše komšije iz regiona, koliko se ulaže, lobira i promoviše država preko tih centara. Znam da se odmah govori o finansijama, nedostatku novca, ali modeli se mogu i moraju pronaći. Jer, odavno je jedna čitava Crna Gora van njenih granica. Nemamo luksuz da se razdvajamo, moramo biti zajedno, mala velika Crna Gora od mora do svih meridijana”.

DRŽAVA DA SPRIJEČI OPŠTINE U OPSTRUKCIJI ULAGANJA

Vukadinović navodi i loše primjere odnosa prema dijaspori koja je htjela da ulaže u Crnu Goru, posebno na opštinskom nivou, i kaže da država ne smije dozvoljavati da im opštinske administracije budu bedemi koje ne mogu savladati.

“Znam neke naše uspješne ljude koji su htjeli da pokrenu biznis u svom kraju, da zaposle stanovnistvo, da nešto učine za svoj kraj. I sada mi je neprijatno kada se sjetim sa čime su se suočavali pred šalterima. Neki su, nažalost, odustali, jer nijesu znali gdje je kraj čekanjima. Nadam se da će se to brže mijenjati”.

Vukadinović kaže da je dobra najava da će biznismen Jasmin Šarkinović izgraditi luksuzni turistički kompleks na Plavskom jezeru, vrijedan 12 miliona eura, kao i najava još jedne vrhunske turističke ponude – “Royal etno village” u Gusinju na Prokletijama, koju planira da gradi uspješni poslovni čovjek iz Njujorka Almir Bektešević.

“Samo ta dva projekta potpuno će izmjeniti sliku tog dijela Crne Gore. I to će pomoći da se bar donekle zadrže mladi, koji zbog ekonomskih razloga, bez posla, gotovo svakodnevno odlaze tražeći egzistenciju na Zapadu. To moramo zaustavljati otvaranjem novih radnih mjesta. Velika je šansa skoro otvaranje autoputa i brzi završetak sedam novih hotela u Kolašinu. Stotine novih radnih mjesta će trebati, kao i domaća, organska hrana”.

FOKUS JE ČVRSTA VEZA SA DIJASPOROM NA SVAKOM KRAJU SVIJETA

Olivera Vukadinović kaže i da je mnoge ljude i priče otkrivala preko Revije i Portala Fokus.

“Zato ste sa pravom zaslužili nagradu “Iskra”. U današnje vrijeme društvenih mreža vi ste zaista više od medija. Vi ste ta čvrsta veza sa dijasporom na svakom kraju svijeta. Često mi i drugi pošalju neki link vaše interesantne priče, pa krenem tragom toga da dalje istražujem. Fokus je pisao i o filantropu Beganu Čekiću. Čovjeku kojeg odavno poznajem. Sretali smo se od Gusinja do Njujorka. Pa opet u Crnoj Gori i po nekoliko puta godišnje. Uvijek se začudim, iako mi je još na prvom snimanju na Ali-pašinim izvorima rekao da mu okean i daljina ništa ne znače. Čim se uželi zavičaja, kreće put Crne Gore. I još mi kaže šta je kod nas dobro, šta nije, da se mora mijenjati, iskreno, sa željom da Crna Gora bude bolja… I mnogo je njih iz dijaspore takvih, sa srcem i  emocijama ukazuju i nama kako se voli svoja zemlja”.

Svetlana Peruničić