Rođena u Titogradu. Prve korake napravila u Mostaru. U Mostaru izgovorila prve riječi, naučila da čitam i pišem, stekla prve prijatelje, prve uspomene… U mom sjećanju ne postoji život prije Mostara. Za života tamo, Titograd je bio samo ime grada koje bih upisivala kao mjesto rođenja, kao i grad u koji smo išli na raspust, da obiđemo rodbinu. Mostar je bio moj grad, tamo je bio moj dom.

Kad sam krenula u treći razred osnovne škole, preselili smo iz solitera u kojem smo do tada živjeli, na drugu adresu. Bila sam tužna što napuštam svoje dvorište, svoju raju, pa sam neko vrijeme često odlazila tamo, da se igramo (ili su oni dolazili do mene). Vremenom sam stekla i neke nove prijatelje, na novoj adresi.

Živjela sam u predivnom gradu, imala divne prijatelje, odrastala u jednoj skladnoj porodici, zdravoj sredini… Prosto, imala sam djetinjstvo kakvo bih svoj djeci ovog svijeta poželjela. Do 1992. godine.

A onda je počelo… U kvartu su se pojavljivala nova lica. Sjećam se Maje, simpatične djevojčice, koja je došla odnekud iz Hrvatske. Ispričala je kako su morali da odu od kuće, da ih ne bi ubili. Meni je to zvučalo malo pretjerano. Zašto bi neko ubio nju? Moj dječiji mozak nije mogao da pojmi takve stvari. Riječ rat, povezivala sam sa ratnim filmovima. Sa “davnom” istorijom. Nešto što je bilo i prošlo. Kao praistorija i pračovjek. Ne može opet da bude, taj nivo je pređen, nema nazad.

Kompletan tekst pročitajte na linku:

http://damirakalac.me/2022/04/covjek-se-sjeca-ako-hoce-a-zaboravlja-ako-moze/