Veljko Bulajić: Patrijarh SPC-a je očito glumio, on je sad smiješna ličnost

Svi su veoma zabrinuti i iznenađeni drskošću napada na Crnu Goru i ono što je u njoj najvrjednije. Nadaju se da to neće dugo trajati, što je po svemu izgledno. Ali, biti će velika škola Crnoj Gori da se više ne dozvoli neopreznost i nebudnost koja je dovela do ove situacije da Crna Gora kao zemlja koja se odlično kretala prema EU postane najveći problem Evrope. To Crna Gora nije zaslužila, ni istorijski, ni savremeno

Posjeta predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića Hrvatskoj, u trenutku kada Crna Gora treba podršku prijatelja među susjedima, odigrala se na najvišem bilateralnom nivou, a osim s predsjednikom Zoranom Milanovićem, predsjednikom Sabora Goranom Jandrokovićem i premijerom Andrejm Plenkovićem, upriličen je i susret s članovima Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske.

Foto: Gradski portal

U razgovoru za Gradski portal, Veljko Bulajić, čuveni reditelj, otkrio je detalje ove posjete kao i razgovora s predsjednikom.

Dok njegovi vršnjaci među holivudskim kolegama odavno uživaju u zasluženoj penziji, piše Gradski portal, on i dalje snima filmove, a uz to paralelno pomaže u unapređenju odnosa dvije države, još od raspada bivše Jugoslavije. O uspješnosti takve vrste lobiranja govori činjenica da su Crna Gora i Hrvatska, od teških vremena zbog ratnih konflikata oko Dubrovnika početkom ’90-ih do danas, izgradile prijateljski odnos. U tome je lično učestvovao upravo Veljko Bulajić. Kao cijenjeni član zajednice u kojoj živi, ni na trenutak ne zaboravlja zemlju svog porijekla, što za Gradski portal otkriva u razgovoru o aktuelnoj politici, filmu i svom cjelokupnom društvenom angažmanu.

Koje su bile teme razgovora s predsjednikom Đukanovićem? Šta ste mu imali reći?

– Posjeta predsjednika Mila Đukanovića jedinstven je događaj u međudržavnim odnosima, izuzetno važan u situaciji kada se Crna Gora nalazi pod udarima druge države i u dramatičnoj obrani svoje državnosti. Dolazak crnogorskog šefa države u Hrvatsku pretvorio se u vrhunski politički događaj u kojem su, doslovno rečeno, sve stranke, cijeli parlament, predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Vlade i Sabora, kao i sva javnost, te kompletni mediji iskazali puno razumijevanje spram situacije u Crnoj Gori i veliku potrebu da se definitivno, snažno, koliko može jedna država u sastavu Evropske unije, da podrška Crnoj Gori. Mislim da je to bitno u trenutku kada i Amerika treba odlučiti da podrži takav stav Hrvatske i drugih zemalja na strani Crne Gore, kojoj se ne smije zaustaviti već skoro osiguran ulazak u EU.

Tokom posjeta predsjednika, održana je i sjednica crnogorske dijaspore u Hrvatskoj, kojoj su prisustvovali Crnogorci iz Istre, Dalmacije, Dubrovnika i Zagreba. Tu je takođe iskazana podrška politici i stavovima predsjednika Đukanovića. Kazao sam da su inače odlični odnosi na planu kulturne suradnje Hrvatske i Crne Gore u međuvremenu poremećeni, što je ozbiljan problem za međudržavne odnose i odličnu suradnju u kulturi. Sve to je na veliku štetu Crne Gore. Dugotrajna veza dvije zemlje sada je po prvi put ugrožena, zanemarena, zapostavljena, kao dio politike rušenja Crne Gore te njenoga kulturnog i političkog značaja u našoj regiji i šire.

Ovo je kao deja-vu situacija: prethodno ste, 2000. u Cavtatu, inicirali sastanak tadašnjih predsjednika iste dvije države, Stjepana Mesića i Mila Đukanovića, kada je izraženo žaljenje zbog učestvovanja Crnogoraca u napadima JNA na Dubrovnik početkom ’90-ih. Pružena je ruka pomirenja i to je označilo prekretnicu u ponovnom uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa Crne Gore i Hrvatske. Osjećate li se kao dobri duh – čuvar bilateralnih odnosa i prijateljstva svoje dvije države?

– Da… Iako je otada prošlo dosta vremena, ne zna se da je tadašnji načelnik Opštine Konavle, pokojni Luka Korda, pružio ruku pomirenja Đukanoviću i pritom naglasio da zna kako nije ratovala Crna Gora, već JNA.

Kako Vam izgleda Crna Gora iz vaše zagrebačke perspektive?

– Izgleda mi vrlo dramatično i nalazi se u nezasluženom položaju, s napakovanim problemima, iz kojega se što prije treba vratiti na put ulaska u EU. Činjenica jeste da su u ovome trenutku mnogi kulturnjaci zbunjeni, shvataju da su brojne inicijative prekinute. Recimo, na području filma, crnogorska kinematografija ima apsolutno kvalitetan kadar interesantnih reditelja i rediteljki. Ratko Đurović, Velja Stojanović, Živko Nikolić, Gojko Kastratović, Vlatko Gilić, Branko Baletić i ostali svojim su djelima afirmirali crnogorsku kinematografiju. S njima Crna Gora može u Evropi istupiti ravnopravno kao i Hrvatska, s kojom je saradnja onemogućena. Treba je održati da se ne izgube neke ideje, kao što je, npr, bila uspješna suradnja na mom filmu „Bijeg do mora“ hrvatske produkcije. Sada je na dnevnom redu snimanje filma „Danilo“ o crnogorskom knjazu, crnogorske produkcije i redatelja Andra Martinovića, za što sam dao predložak. I to je velika šansa koprodukcije i zajedničkog izlaska u Evropu.

Milo Đukanović s predstavnicima Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske (Foto: Gradski portal)

Lakše nam je pojaviti se na evropskoj sceni skupa s hrvatskom kinematografijom nego samima. Interesovanje postoji i na hrvatskoj strani, pa moramo nastojati da održimo neprekinute korisne veze, ne samo na planu filma i televizije, nego kulturne veze uopšte.

Šta Vam o aktuelnoj situaciji kažu prijatelji i porodica iz rodnih Vilusa, odnosno Nikšića i cijele Crne Gore?

– Svi su veoma zabrinuti i iznenađeni drskošću napada na Crnu Goru i ono što je u njoj najvrjednije. Nadaju se da to neće dugo trajati, što je po svemu izgledno. Ali, biti će velika škola Crnoj Gori da se više ne dozvoli neopreznost i nebudnost koja je dovela do ove situacije da Crna Gora kao zemlja koja se odlično kretala prema EU postane najveći problem Evrope. To Crna Gora nije zaslužila, ni istorijski, ni savremeno.

Šta misle o stanju u Crnoj Gori vaši prijatelji intelektualci?

– Hrvati koje poznajem iznenađeni su pokušajem perverznog rušenja Crne Gore od strane sadašnje vlasti, kojoj svi predviđaju vrlo kratak rok i totalni zaborav.

Je li ih iznenadio cetinjski nastup patrijarha SPC Porfirija, koji je u prethodnih sedam godina u Zagrebu, kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, uspio pridobiti simpatije javnosti i takoreći šarmirati intelektualnu elitu?

– Apsolutno su iznenađeni ! Sad se vidi da je patrijarh SPC očito glumio. Ako nije, onda je naglo, najednom, posrnuo i pristao na političke pritiske. Zbog tako naglog zaokreta, on je sad savršeno drukčija, smiješna ličnost.

Strahuju li ljudi oko vas da bi se žarište konflikta, odnosno nemira s Cetinja moglo preliti na cijeli Balkan?

– Strašno je u javnosti odjeknula vijest o eksplozijama, dimu, jurnjavi građana na Cetinju, ulasku helikoptera, i to vojnog, zbog crkvenog ustoličenja. Pravo da vam kažem, sve je to istovremeno izazvalo i smijeh. Događaj je izdaleka imao atmosferu komedije. Nemam afiniteta za taj žanr, ali vjerujem da će uskoro netko napraviti briljantan film o tom proglašenju na koje se doletjelo helikopterom. Možda, zapravo, tragikomediju.

POTPUNO SMO I SASVIM AFIRMATIVNO INTEGRIRANI U DRUŠTVO

Kako, inače, žive Crnogorci u Hrvatskoj?

– Potpuno smo i sasvim afirmativno integrisani u društvo. Najnormalnije, kao i svi ostali građani, prisutni smo u nauci, kulturi, sportu, politici, u životu uopšte.

Vratimo se Vašoj filmskoj realizaciji. Jesu li vam “Bijeg na more” i “Danilo” sada glavna preokupacija?

– To su dvije odlične saradnje koje povezuju evropsku i svjetsku kinematografiju. Prvi s hrvatskom temom, a drugi, reditelja Martinovića, s crnogorskom, zapravo opštom tematikom koja će biti zanimljiva za gledoce u Evropi i u svijetu. Mislim da je to dobar početak koji treba nastaviti susretima, razmjenjivati kadrove s obje strane te šire otvoriti vrata crnogorske kinematografije i televizije. „Bijeg do mora“ imao je nekih organizacijskih problema, međutim, sada je u završnoj fazi tonske obrade i bit će gotov za oko mjesec dana. Ići će u distribuciju u više zemalja, od Francuske, Italije, Španije, Češke i Slovačke, pa dalje u širu evropsku distribuciju.

Kao autor jednog od najgledanijih ratnih spektakala svih vremena, “Bitke na Neretvi”, šta mislite, bi li takav epski blockbuster, raskošne produkcije i prepun glumačkih zvijezda, mogao snimiti danas? Koja je tajna njegove zavidne gledanosti jer, po nekim podacima, pogledalo ga je preko 550 miliona ljudi?

– Teško, jer prvo treba osigurati veliki novac. Zatim, i partnere iz inostranstva, koji će takođe uložiti u budžet. Naravno, uz očekivanja da film dobro prođe i sredstva se vrate. Danas bi se teško s naše strane moglo odraditi sve da bi se osigurali strani partneri. Nadalje, „Bitka na Neretvi“ produkcijski je bila jedan od najvećih evropskih projekata i distribuirana je doslovno po cijelom svijetu, tako da je donijela enormnu zaradu inostranim partnerima. A Jadran Film je od dobiti napravio filmski atelje, foto laboratoriju, studio za tonsku obradu i upravnu zgradu. Do toga bi danas bilo nemoguće doći. Ići okolo praznog džepa i prositi pare? Ne! Partneri traže čista posla. Potrebno je uvjerenje da autor ideju može realizovati, plus financijski uslovi s kojima se kreće u zajednički projekat, od čega se zarada naknadno podijeli. Mnogi krivo misle da je „Neretva“ skupo koštala, a nije donijela zaradu. Upravo suprotno: imala je najveću dobit u istoriji jugoslovenskog filma, kojoj se niko nikada ni izbliza nije primakao.

Antifašizam ste kao temu obradili poslije još i u “Kozari”. Koliko je on danas živ u regionu i šire? Iznenađuje li Vas globalna, kao i lokalna eskalacija desnih, radikalnih, nacionalističkih opcija?

– Antifašizam je aktuelan stalno jer se fašizam pojavljuje u raznim formama, na različite načine, u svim područjima. To je tema kojoj nema kraja, nažalost. Znate, kad ozbiljnije razmislim, ne iznenađuje me generalno povratak fašizma, ali moram priznati da me zateknu pojave na mjestima gdje nisam očekivao. To je, nažalost, tako. Zar nema ideje fašizma u ovome što se događa u Crnoj Gori? Zna se kako se pokušava rušiti Crna Gora. Ljudi se čude ko diže ruku na ovakvu državu, simbol borbe za slobodu kao mala, ali prkosna zemlja koja je svaki put kad je trebalo pružala žestok otpor i opstala. Ko to hoće da sruši Crnu Goru koja je simbol slobode? Susrećem prijatelje koji se ne mogu tome načuditi. Jer, Crna Gora je svima bila motiv da budu isto takvi i oni.

TREBA MALO, KAKO SE KAŽE, „OHANUTI“

Jeste li ostali prijatelj s nekima od čuvenih reditelja, glumaca i ostalih filmskih velikana s kojima ste sarađivali? Komentarišete li s njima političku situaciju u Crnoj Gori?

– Da, oni sve ovo prate. Baš sam se neki dan čuo s Frankom Nerom i Hardijem Krigerom, velikim glumcima i našim prijateljima. Obojica su poslala pozitivne poruke podrške jer boravkom u našoj sredini upoznali su ambijent, ljude i tako ostali naši prijatelji zauvijek. Hardi Kriger dobio je za ulogu njemačkog pukovnika u „Neretvi“ državnu nagradu Njemačke, Franko Nero visoko se uzdigao na listi glumaca i nagrađen je u Kanu. Prema tome, pamte nas po dobru, što nam dobrom vraćaju.

Sa preko 80 filmskih nagrada, najveći ste laureat među rediteljima države: od UNESCO-ve Kalinge za vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i nauke, preko Zlatnog Lava u Veneciji i priznanja u Kanu do nominacije za Oskara i, posljednjeg, Zlatnog Oktavijana 2021. za životni doprinos filmskoj umjetnosti. Ipak, u njihovom rangu ističete cjeloživotna prijateljstva koja ste ostvarili s nekim filmskim velikanima.

– Sa svim tim velikim ljudima, poput filmskog genija, Orsona Velsa, koji je u „Neretvi“ ostvario briljantnu ulogu, ostao sam prijatelj do kraja. Što veći glumac, to veći čovjek i profesionalac, a primjer je i Jul Briner. S takvima je lako raditi jer su disciplinirani i posao im je iznad svega. I oni su meni ostali u najljepšem sjećanju.

Postoji li žal za nečime što nijeste realizovali?

– Imam nekoliko tema, da ih sad ne spominjem. Mogu vam reći da sam s ovim posljednjim filmom, “Bijeg do mora”, zadovoljan na osnovu ocjena kritičara i distributera kad su pogledali studijske kopije. Mislim da će to biti moj zadnji igrani film. Ne bih više režirao, ostavio bih eventualno prostora za neki dokumentarac jer mislim da je bilo dosta. Treba malo, kako se kaže, „ohanuti“.

Čijim se rediteljem na kraju smatrate: crnogorskim, hrvatskim, jugoslovenskim ili šire?

– S obzirom na dvojno državljanstvo i svoje dvije zemlje, i crnogorskim i hrvatskim, podjednako, kazao je BUlajić u razgovor s novinarkom Silvijom Glavić Grgur.

Izvor: Gradski portal

Foto: Gradski portal

Glavna fotografija: Printscreen

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!