Na teritoriju Austrije (Habzburške monarhije, najposlije Austro-Ugarske) sa prostora Balkana se iseljavalo stanovništvo usljed otomanske najezde i pada južnoslovenskih zemalja pod vlast Otomanskog (Osmanskog) carstva sredinom i krajem 15. vijeka. Takvih iseljavanja je od tada bilo i sa prostora današnje Crne Gore, pojedinačnih, grupnih ili masovnijih, ali o njima nijesu sačuvani pisani pomeni, pa i u Korušku, Kranjsku sa Slovenačkom markom i u druge krajeve.

Ali se zna da je krajem 16. vijeka, nakon turskog zauzeća Bara i Ulcinja 1571. godine, koji su tada bili pod otomanskom vlašću, došlo do masovnijeg iseljavanja stanovništva na prostor Mletačke republike i Austrije. Tada je iz okoline rijeke Bojane, ulcinjskog i barskog kraja, došlo do iseljavanja hrišćanskog stanovništva. Jedna veća skupina iseljenika, nakon višegodišnjeg stranstvovanja, stigla je u slovenačku Belu krajinu, koja je tada bila u sastavu Austrije.

Petar II Petrović Njegoš

O njoj se u crnogorskoj javnosti takoreći zadugo nije znalo sve do posljednjih decenija 20. vijeka kada je ta crnogorska enklava postala poznata zahvaljujući istraživanjima slovenačkog etnologa dr Marka Terseglava. Ta crnogorska kolonija poznata je kao Bojanci a njeni stanovnici kao Bojančani. Oni u okviru crnogorskih iseljavanja imaju svoje posebno mjesto, pa i u ovoj knjizi, pogotovo što su enklava starija od Crnogoraca u Peroju, ali se o njoj manje zna.

Nakon Karlovačkog mira (1699) Austrija je povratila od Turaka zauzete ugarske i hrvatske zemlje, te je granica bila na Uni, Savi i Dunavu. Slučajevi doseljavanja, ili pokušaji iseljavanja Crnogoraca u današnju Vojvodinu se pominju u 17. i 18. vijeku. Zna se da se više crnogorskih porodica doselilo u Banat 1702. ili 1703. godine poslije sukoba sa Turcima u posljednjoj deceniji 17. i početkom 18. vijeka, u vrijeme vladike Danila. Tamo su stigli pod oružjem – u Petrovo Selo, Kraljevac, Lukarevac, Stančevo i Grnjakovo. Pominju se i crnogorske naseobine u Banatu i Bačkoj nakon austrijskih bitaka sa Turcima kod Temišvara i Varadina (1716-1718). Sa prostora Crne Gore bilo je iseljavanja u prvojpolovini 16. vijeka na austrijsku teritoriju iz više crnogorskih i brdskih plemena (Njeguša, Bjelopavlića, Banjana, Rovaca, Drobnjaka, Vasojevića, iz okoline Kolašina a naseljavala su se u sjevernoj Hrvatskoj, u okolini Pakraca, Žumberku, u Kninu i Drnišu, a kasnije se pominju pojedinci koji su stigli iz Crne Gore u Bačku, Srem i Tamišku županiju. Krajem juna 1768. u Karlovcima su evidentirani jedan kožar i bivši oficir u ruskoj vojsci, porijeklom Crnogorci.

Austrijski emisari su desetak godina, od 1777. do 1787. radili na iseljavanju pojedinaca ili porodica iz Crne Gore u Austrijukoje su živjele na ivici opstanka, pogotovo u gladnim godinama. Ali ti pokušaji knezaKaunica, Paulića i pukovnika Šarovića, uz oslanjanje na guvernadura Radonjića, su svi na kraju propali. Čak ni poslije velikih razura u ratu sa Turcima (1785-86) kad je nastupila velika glad, i pored angažovanja guvernadura Radonjića i austrijskih obećanja, do iseljavanja nije došlo, osim odlaska nekoliko dobrovoljaca koji su se u maju 1789. godine u Budvi ukrcali na brodove za službu u Vukosovijevom bataljonu. Za taj odred su neki poklisari vrbovali dobrovoljce u službu Austrije, čemu se vladika Petar I suprotstavljao da ne ginu za tuđu korist. Neki Crnogorci su se uzaludno obraćali uticajnim pojedincima da bi im pomogli da u Austriji dobiju komad zemlje da se nasele sa porodicama, ali su te molbe ostale uzaludne.

Austrijska carevina je zavladala Dalmacijom i dijelom Crnogorskog primorja, od Herceg Novog do iza Sutomora, koje je držala Mletačka republika do njenog ukinuća 1797. godine, kada joj ih je Napoleon ustupio. Prva austrijska vladavina tim prostorom tra- ala je od tada do 1806. a druga od 1815. do 1918. godine. U vrijeme prve i druge austrijske vladavine Petru I nije uspjelo da, i pored velikih nevolja i gladnih godina organizuje iseljavanje dijela nuždenog stanovništva u neku drugu zemlju, osim dijelom u Rusiju.

Ali i odbrambeni razlozi zemlje su zahtijevali da od toga odustane. Muke narodne su sa Petra I prešle i u vladavinu Petra II, pošto se stradanje stanovništva nastavljalo iz godine u godinu, a gladne godine i turski napadi i zulumi su se nizali i smjenjivali, uz sve prirodne i društvene faktore koji su inače uzrokovali migracije i iseljavanja stanovništva. Sušne i gladne godine 1839. i 1840. i druge nedaće natjerale su mnoge da prodaju dragocjenosti, naročito oružje, u Boki da bi se „spasili od gladne smrti“. Velika oskudica u hrani je bila i narednih godina.

Pero Tomov Petrović

Njegoš je 1846. pisao Gagiću da je nastupila suša kakva se ne pamti i da je stanje gore od kuge, jer je vladala nezapamćena glad“. On je to izrazio u stihovima u „Kuli Đurišića“.

„Goru Crnu muka pritisnula;

pogibe joj žito u dolini,

uzvija se narod u gorama,

ništa ne zna šta hoće da radi“.

I naredne godine bile su sušne i gladne. Kiša nije padala mjesecima u proljeće i ljetnje doba. Prijetila je glad. Kao izlaz je Petar II vidio u tome da banu Jelačiću ponudi 1000 i više Crnogoraca za vojnu službu u Vojvodini. U susretima sa austrijskim predstavnicima u Dalmaciji 1844. i 1845. Njegoš je tražio dozvolu za naseljenje oko 1000 crnogorskih porodica u Dalmaciji, ili na drugoj austrijskoj teritoriji, navodeći razloge za to, pogotovo male posjede i priraštaj stanovništva, kada je jedna porodica prosječno imala 10-15 članova. Njegoš je nudio banu Jelačiću nekolike hiljade Crnogoraca kao pomoć u borbi protiv mađarske revolucije, ali pošto Turci nijesu rado gledali da veći broj Crnogoraca prelazi preko njihove teritorije i zbog nedostatka brodova, taj plan nije realizovan. Zna se samo da je 2. novembra 1848. u Beograd stiglo 200 crnogorskih porodica na putu za Vojvodinu, za naseljenje u Bačkoj i Banatu.

Takođe treba istaći da je, kako su novine javljale, u maju 1849. oko 1000 dobrovoljaca iz Crne Gore krenulo preko Skadra u Vojvodinu da ratuje protiv „mađarskih buntovnika“, na poziv Rusije, ali su ih turske vlasti zadržale i vratile.

U vrijeme Petra I i Petra II nije prestajalo naseljavanje Crnogoraca, pojedinaca i porodica u Boki, koja je tada bila u sastavu Austrije.

Poručnik Špadijer koji je komandovaojednim austrijskim brodom (1801), a drugim Lazar Pravilović, pomagali su upošljavanje mlađih Crnogoraca u pomorstvu kotorskom. Postoje i drugi podaci o mornarima crnogorskog porijekla, pogotovo od druge decenije 19. vijeka. Crnogorci su se  neprekidno, u manjem broju, u to vrijeme doseljavali u Kotor Petar II Petrović Njegoš i njegovo okruženje. U arhivskim izvorima su sačuvani podaci da je tada bilo oko 30 registrovanih radnji koje su držali Crnogorci, uglavnom iz katunskih plemena doseljenih do 1830. godine. Naseljenici u  Kotoru bili su uglavnom sa Njeguša, a bilo ih je u Prčanju idrugim mjestima. Crnogorci su se naseljavali u Budvi, Kumboru i drugim mjestima. Iseljavanja i odlazak na zaradu u Austriju (od 1867. Austro-Ugarska) nastavljena su i nakon proglašenja Crne Gore za Knjaževinu, u vrijeme knjaza Danila (1851-1860) i knjaza Nikole. To je vrijeme učvršćivanja organa centralne državne vlasti i borbe za proširenje državne teritorije i sticanje nezavisnosti, koje su obilježili ratovi sa Turcima, porast trgovačkog i zelenaškog kapitala, nerodne i gladne godine, pojava zaraznih bolesti i nastojanje vlasti da nabavi žito i olakša muke velikog dijela naroda. Ali, uprkos svemu tome razlozi za odlazak na zaradu i naseljavanje stanovništva  nijesu prestajali, jer je dolazilo do osiromašivanja znatnog njegovog dijela.

Đorđije Savov Petrović

Teške 1867. pomoć je u žitu došla iz Austrije. Pri kraju prvog turskog Omer-pašinog pohoda na Crnu Goru 1852-53. jedan broj porodica se spustio u Boku, pošto su im domovi bili popaljeni a stoka uništena, da tamo nađu utočište. Evidentirano je i doseljavanje nekoliko porodica u Kotor i Prčanj, kao i pojedinaca koji su išli na trogodišnji rad, kao mornari, na brodovima. Poslije ustanka u Krivošijama 1869. Austrija je donijela zakon kojim se zabranjuje doseljavanje Crnogoraca u Boku, naročito u Dobrotu. Crnogorci su odlazili u Paštroviće i u druga primorska mjesta radi zarade, od 1853. do 1856. Pošlo je 230 ljudi (Crmničana, Katunjana i Bjelopavlića) a od 1857. do 1878. evidentiran je 51 doseljeni i dvije porodice.

Zbog učvršćivanja vlasti knjaza Danila došlo je do političke borbe između knjaza i jedne grupe glavara na čelu sa Perom Tomovim Petrovićem i Đorđijem Savovim Petrovićem, što je dovelo do nastanka prve crnogorske političke emigracije, koja je svoje utočište našla na austrijskoj teritoriji. Krajem 1853. u Kotoru su bila već 33 emigranta. Kad je umro Pero Tomov taj broj se smanjio, ali nije prestajalo emigriranje pojedinaca pa čak i porodica. Osuđeni na „izgon“ su utočište nalazili iza granice. Krajem 1857. godine u Kotoru je bio 71 politički emigrant, među kojima je bilo žena i đece, najviše iz Katunske i Crmničke nahije. Po nekim podacima crnogorskih nezadovoljnika i političkih emigranata bilo je u Zadru toliko „da su mogli osnovati selo“. Najviše ih je bilo na čelu sa knjaževim žestokim protivnikom Đorđijem Petrovićem. Kaže se da je u maju 1860. u Austriji bilo oko 400 političkih emigranata iz Crne Gore. Jedan broj se vratio u zemlju, ali je znatan broj ostao u egzilu. Bosna i Hercegovina su od 1878. godine, odlukama Berlinskog kongresa pripale Austrougarskoj.

Pominje se 1865. doseljavanje Crnogoraca u sjeverozapadnu Bosnu, oko Broda do ušća Save, a nekoliko godina kasnije iz okoline Nikšića na Glasinac i u druga mjesta. U Bosnu su se doseljavale i porodice iz podlovćenske Crne Gore. U većem i manjem broju sa prostora skoro cijele zemlje od 1859. do 1878, sa velikim brojem članova. Usljed okupacije Hercegovine od strane Austrougarske došlo je do iseljavanja znatnog dijela muslimanskih porodica, na čija su imanja pohrlili bezemljaši – graničari iz okolnih crnogorskih plemena.

Po arhivskim izvorima od početka januara do aprila iste godine u Hercegovinu se iz Crne Gore uselilo 389 stanovnika. U martu i aprilu se iste godine iselilo u Hercegovinu 313 lica. Ukupno je tada prešlo oko 2.000 doseljenika, odnosno 500 crnogorskih porodica, što je zabrinulo Zemaljsku vladu u Sarajevu. Donesena je odluka da se useljavanje zabrani, uz nastojanje da se jedan broj vrati u Crnu Goru, ali su se useljavanja nastavila sve do izbijanja ustanka 1882. kada je Crnogorcima sasvim onemogućen ulazak u Hercegovinu. Ali je otvaranjem radova na putevima 1884. godine u Istočnoj Hercegovini bio omogućen dolazak na zaradu. Te godine ih je pošlo na zaradu 156, sljedeće 658, 1886. – 530, naredne 793, 1888. – 717 Crnogoraca, 1889. – 954 doseljenika, 1890. – 690, 1891. – 1040, a 1892. – 2226 doseljenih lica.

Međutim, kasnije se smanjio broj onih koji su u Hercegovinu išli radi zarade. U to vrijeme su Crnogorci išli u Bosnu u malom broju. O tome najbolje svjedoče pasoške knjige. Iz njih se vide iseljavanja iz raznih crnogorskih plemena i krajeva, kao i broj iseljenih pojedinaca i porodica. Narednih godina iseljavanja u Bosnu su zbog stava Zemaljskevlade u Sarajevu takoreći prestala, izuzev što su primani politički emigranti kojima su vlasti kupovale imanja kod Banja Luke i Sarajeva. Tek od 1903. počinju u Bosnu ići manje i veće grupe na izgradnju željezničke pruge Sarajevo – Novopazarski sandžak. Etnografska ispitivanja su ustanovila da je u Bosni naseljen veliki broj porodica sa prostora današnje Crne Gore.

Logorske barake u Nađmeđeru

Pored Bosne i Hercegovine crnogorsko stanovništvo je masovno odlazilo i u druge krajeve Austrougarske, naročito od kraja 1882. godine, što se  može pratiti prema izdatim crnogorskim pasošima. (Na primjer: 1884. – 428 pasoša; 1885. – 1046; 1886. – 914; 1887. – 1301; 1886. – 2199; 1889. – 1604; 1890. – 2033. 1891. – 2083; 1892. – 3465; 1893. – 2336; 1894. – 2421; 1895. – 2528; 1896. – 3770; 1897. – 3824; 1898. – 2805; 1899. – 3557; 1900. – 3407; 1901. – 2885; 1902. – 1190). Brojevi izdatih pasoša u austrijskim knjigama su znatno manji, pošto nijesu evidentirani oni iseljenici koji su preko Austrije odlazili u Ameriku ili druge zemlje. Ali su i narednih godina odlasci Crnogoraca u Austriju bili prilično brojni. Samo od kraja aprila do kraja decembra 1904. na zaradu u Austriju, izuzimajući Bosnu i Hercegovinu i Boku, pošlo je 2743 radnika, većinom u grupama, iz svih krajeva ondašnje Crne Gore. Međutim, odlazile su i porodice radi naseljavanja.

Stanovnici Crne Gore su radili na izgradnji dionica austrijskih željezničkih pruga: Gabela – Dubrovnik, Hum – Trebinje, Hum – Uskoplje – Zelenika (1900), Uskoplje – Gruž (1901), a radili su i na građenju kolskih puteva i drugim poslovima. I kasnije je (1904) u Konavle, Dubrovnik i Gruž odlazilo mnogo radnika iz Crne Gore, sve do Prvog svjetskog rata, posebno u vrijeme berbe grožđa, od 1000 do 1500 ljudi, te u Gruž na poslovima utovara i istovara. A bilo ih je i u drugim mjestima duž dalmatinske obale. Zna se da je od sredine 1903. u Trst dolazio veliki broj Crnogoraca. Radili su na Đorđije Savov Petrović raznim poslovima: popravljanju pristaništa, nasipa, vađenju kamena itd. Njihov broj semijenjao: oko 500 koji su imali posla i oko 300 bez posla. Oko 400 crnogorskih radnika radilo je na izgradnji željezničke pruge u Gorici, Sv. Luki i Izonici.

Zbog velikog broja Crnogoraca koji su dolazili na zaradu u Austriju i onih koji su odatle putovali u prekomorske zemlje, otvoren je crnogorski konzulat u Trstu. U maju 1906. godine bilo je oko 6.000 Crnogoraca, najviše na izgradnji željezničkepruge u Gracu i na preuređenju tršćanskog pristaništa. Tamo su (1904-1906) Crnogorci prolazili kroz velike nevolje. Odatle su odlazili u unutrašnjost zemlje ili u druge države Evrope i Ameriku. Radili su na izgradnji pruge Jasenice – Bohinjske Bistrice – Gorica – Trst, kao i na probijanju tunelana ovoj pruzi. No, austrijske vlasti su zbog velikog priliva mnoge vraćali sa gradilišta. Crnogorci su radili i u raznim austrijskim firmama na izgradnji pruge od Trsta do Podbrda 1880. godine. Upošljenih, bez posla 100 i bolesnih 350, bilo je ukupno 2.330 Crnogoraca iz Katunske, Crmničke i Riječke nahije. Neupošljeni su bili iz Nikšićke župe, Morače i Bjelopavlića. Po završetku pruge od Jasenica do Trsta1905. u Štajersku je prešlo oko 500 Crnogoraca.

Radili su (do 1908) u raznim fabrikama, u željezari u Gracu, u rudnicima u Koruškoj i u Parnoj fabrici cigala u Itzlingu. U Češkoj, koja je takođe bila u sastavu Austrougarske bilo je crnogorskih pečalbara: u Pragu 1892. manji broj, dok je veći broj radio na izgradnji željezničkih pruga u Mađarskoj u periodu 1904-1907, a bilo ih je krajem 19. vijeka u Hrvatskoj i Sloveniji, od 6 do 43. U pristaništima Austrougarske, naročito u Budvi, na trgovačkim brodovima su radili uglavnom iz Katunske nahije. Taj broj se stalno povećavao, pošto su kod onih koji su već radili pristizali rođaci i prijatelji, što je uticalo na povećanje crnogorskih pečalbara.

Crnogorski logoraš i logoraški čuvar u Nađmeđeru

Bili su to uglavnom nekvalifikovani radnici koji su radili i živjeli u lošim uslovima. Radna snaga je bila malo plaćena i cijenjena. Radilo se po 10 sati i ljeti i zimi. Nadnice su u fabrikama bile veće u odnosu na druge fizičke poslove, tako da su mogli da nešto od zarade pošalju svojim porodicama i oduže dug prema zelenašima. Crnogorskim radnicima na zaradi u Austriji nedostajala je organizacija da se bore za svoja prava i bolje uslove rada i života. Puno ih je bilo povrijeđenih. U Beču je (1897) bilo osnovano potporno društvo „Crna Gora“, čiji je zadatak bio da pomaže siromašnim Crnogorcima u Austrougarskoj – a u Pragu (1892) Komitet za ukazivanje pomoći Crnogorcima.

Nakon aneksije BiH od strane Austrougarske 1908. godine, knjaz Nikola je krajem oktobra pozvao sve crnogorske pečalbare, od kojih su mnogi bili vojni obveznici, da se vrate u domovinu, pred mogućnošću skorijeg rata, na što se većina njih odazvala. Ali nevolja ih je gonila da opet odlaze u Austrougarsku uoči Velikog rata. S druge strane, austrougarska vlast je u graničnom pojasu vrbovala i mamila Crnogorce da stupaju u austrougarsku službu, kako bi se oslabila odbrambena vojna moć crnogorske države u slučaju rata. I rat je izbio u ljeto 1914. godine. Crna Gora je, kao članica Antante, 6. avgusta objavila rat Austrougarskoj. Odolijevala je dvije ratne godine njena vojska i časno se borila, razvučena na tri fronta, u rasponu od 500 kilometara. Ali pod žestokom navalom brojnih austrougarskih i njemačkih armija, nakon velike pobjede u Mojkovačkoj operaciji, u čuvenom Mojkovačkom boju, 6. i 7. januara 1916. godine, u nemogućim zimskim uslovima, ta ista crnogorska vojska je, ostavljena i izdana od saveznika, došla u nemoguć položaj i bila prinuđena da 21. januara prvi put u svojoj istoriji položi oružje i kapitulira vojnički ali ne i politički. Kralj i vlada su se našli u egzilu.

Austrougarska je okupirala Crnu Goru i zavela strahovladu. Nije dugo prošlo kad se začinje pokret otpora, poznat kao komitski pokret. Nakon neuspjelog pokušaja vojnog ministra generala Radomira Vešovića za dizanje ustanka, uslijedile su represalije nad stanovništvom i masovna internacija u logore. Ona je počela 15. juna 1916. godine.Internirani su crnogorski oficiri i vojnici, ministri, poslanici, činovnici, učitelji i sveštenici, politički sumnjivi intelektualci, seljaci, ugledni i uticajni ljudi. Okupator je smatrao da tako obezglavljeni narod mora biti pokoran. U Austrougarskoj monarhiji bilo je oko 300 formiranih logora, većih i manjih. Crnogorci su bili u 10 većih i 58 manjih. Nalazili su se, sve do raspada monarhije 1918. godine u 10 najvećih sabirnih: Nadmeđer, Arad, Doboj, Nežider, Boldogason, Šopronjsk, Mauthauzen, Ašah na Dunavu, Hajnrihsgrin, Braunau. Dio logoraša je odvođen na teške radove van logora dok su drugi ostajali u matičnom logoru. Zbog aktivnosti komitskog pokreta i komitskih borbi okupator je strijeljao i vješao viđenije Crnogorce a narod je masovno umirao od gladi: jelo se korijenje, kopriva, mladi list, samo da se opstane i pretraje. U logore su internirani i starci, žene i đeca, i to ne u malom broju, čak je i majka sa šestoro đece bila u Nežideru a u Boldogasonu ulogoreno 130 đece. U Nežideru je 28. maja 1917. bilo 57 žena i 37 đece.

Nije pouzdano utvrđeno koliko je u logorima bilo ukupno crnogorskih interniraca. Jedni austrijski podaci navode da je u logorima bilo 10.774 pripadnika crnogorske vojske, od čega 955 oficira i 9.759 vojnika a drugi da je u austrougarskim logorima bilo zatočeno 13.600 Crnogoraca. U zarobljeništvu je preminulo 970, ali su istraživanja pokazala da je broj umrlih znatno veći i da navedeni podaci ne obuhvataju i civile.

Takođe, zna se da su internirani i pojedini katolici Albanci, oficiri i civili. U Ašahu ih je bilo oko 150. Procjenjuje se da je u austrougarskim logorima bilo od polovine 1916. do oktobra 1918. između 15.000 i 20.000 crnogorskih interniraca. Ali od tada je prošlo više od 100 godina. Austrougarska imperija se raspala 1918. kad je nestala i Crna Gora kao država. Danas su Austrija i Mađarska demokratske i Crnoj Gori prijateljske države, u kojima živi znatan broj crnogorskih iseljenika.

Istaknuta fotografija: Stari Bar