Odlazak Jevrema Brkovića: Domovina kao čežnja i bol

Brković je bio tipičan umjetnik 20. vijeka koji je svojim djelom i životom izazivao polemike i kontroverze. O različitom gledanju na njegovu ostavštinu govore i naslovi regionalnih medija. Tako Slobodna Dalmacija vijest o smrti književnika objavljuje naslovom – Odlazak Jevrema Brkovića, polemičara koji se suprotstavio Miloševiću i napadu na Dubrovnik, svestranoga pisca i kulturnog povjesničara Crne Gore, dok beogradske Večernje novosti objavljuju da je Preminuo veliki protivnik srpstva. U Crnoj Gori niko nije našao za shodno da održi komemoraciju pjesniku, a primjetno je da je telegram saučešća, od nove vlasti, uputio jedino potpredsjednik Vlade Dritan Abazović

O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe!

Citirane stihove Jevrem Brković je napisao u egzilu. O razlozima za povratak u tu i takvu zemlju Brković u Vremenu 1999. piše: „Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora – zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, ‘prostor što mi u žilama krv popravlja’. Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima – porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više ‘popuštaju’, sve bolje vidiš!”.

Krajem septembra 1991. Brković u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje tekst – Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima. U njemu se obraća braći i govori im da se Crna Gora pretvara u nacionalni (srpski) park: „Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja.  Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju”. Osuđuje crnogorsku vlast i JNA zbog slanja vojske i rezervista iz Crne Gore u susjednu republiku.

Zbog ovog teksta tužilaštvo podiže optužnicu protiv pisca za krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U progon se uključuju mnogi, a prednjači državni list Pobjeda. Ispred stana u kome živi se pjeva: „Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi“. Brković preduprjeđuje hapšenje tako što početkom oktobra 1991. odlazi u Zagreb.

I prije ‘90-ih, Brković je značajna ličnost crnogorske kulture. Osnovao je književnu reviju Ovdje, pokrenuo biblioteku Grlica, u kojoj su objavljivanje prve knjige crnogorskih pisaca, bio predsjednik Udruženja književnika CG, u sklopu koga je pokrenuo i uređivao ediciju Doclea, član Predsjedništva književnika Jugoslavije… Bio je dugogodišnji urednik kulturnog programa Radio Titograda. Osnivač i prvi upravnik Pionirskog pozorišta u Titogradu. Prevođen na mnoge evropske jezike, dobitnik brojnih jugoslovenskih književnih nagrada i nagrade za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1972.

U Hrvatskoj, tokom ratnih, devedesetih Brković objavljuje eseje i polemičke članke Unakaženo lice demokratijePjesnik s potjernice… Piše antologisjke pjesme Uskrsni, zemljo dukljanskaDubrovniče, oprostiSarajevo gori… U Rijeci 1992. objavljuje roman Monigreni, koji pisac Miraš Martinović ovako ocjenjuje: „Pored Lalićeve Lelejske gore, ili uz nju rame uz rame, Monigreni su, besumnje najveće prozno djelo crnogorske književnosti“.

Nakon povratka u donekle od nacionalizma osvještenu Crnu Goru 1999. godine, pjesnik nastavlja da uzburkava duhove. Mnogi mu zamjeraju na tadašnjoj ocjeni „da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora“.

U Podgorici mu 2002. izlaze Sabrana djela u 30 tomova. Od 2005. u osnovnim školama njegova Bašta starca Radosava je obavezna lektira, zajedno sa djelima ostalih crnogorskih pisaca Mihaila Gazivode, Mihaila Ražnatovića, Vitomira Nikolića, Dragana Radulovića, Čeda Vukovića…

Bio je prvi predsjednik DANU-a. Osnivač, vlasnik i glavni i odgovorni urednik Crnogorskog književnog lista. Do referenduma CKL je nekritički veličao premijera Mila Đukanovića, i obrušavao se na one koji imali krtičku distancu prema tom režimu.  Nakon majske obnove nezavisnosti Brković objavljuje roman Ljubavnik Duklje u kome govori o ličnostima sa javne scene i skorojevićima koji su postali bogataši i mafijaši, o vezama političara i kriminala. Koristio je pseudonime ali svi su mogli prepoznati likove poput kuma Milesa i njegove supruge Linde, Sekule Baronića, Ban Bana i ostalih. Roman je rasprodat, a pjesnik je napadnut. U oktobru 2006. tri maskirane osobe u mraku su sačekale Brkovića ispred ulaza stambene zgrade i počele ga tući dok je njegov vozač Srđan Vojičić bio u automobilu. Vojičić je pokušao pomoći Brkoviću, ali je na njega zapucano i ubijen je. Brković je tvrdio kako je napad na njega i ubistvo Vojičića „djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u romanu koji je napisao”.

Za vanrednog člana CANU izabran je 2015. godine, a za redovnog 2018. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, 2010. godine dodijeljen mu je status istaknutog stvaraoca.

Brković je preminuo 24. januara u 88. godini. Jedinstvene su ocjene da se radi o klasiku crnogorske književnosti i jednom od najznačajnijih naših pjesnika. Kao i o rijetkom piscu koji nije ćutao nego je jasno iskazivao svoj stav o društvenim problemima i lomovima.

„Brković je, prosto rečeno, svojim djelom ušao u svaki segment Crne Gore. O njemu se raspravlja u kafanama, kao i u parlamentu. Svoje verzije priče o njemu imaju seoski domaćini, kao i predsjednici stranaka. A to je i pravedno: to je jedina moguća sudbina za čovjeka koji je čitav svoj život posvetio Crnoj Gori, njenoj časti i slobodi”,  napisao je ranije o Brkoviću pisac Andrej Nikolaidis.

Brković je bio tipičan umjetnik 20. vijeka koji je svojim djelom i životom izazivao polemike i kontroverze. O različitom gledanju na njegovu ostavštinu govore i naslovi regionalnih medija. Tako Slobodna Dalmacija vijest o smrti književnika objavljuje naslovom – Odlazak Jevrema Brkovića, polemičara koji se suprotstavio Miloševiću i napadu na Dubrovnik, svestranoga pisca i kulturnog povjesničara Crne Gore, dok beogradske Večernje novosti objavljuju da je Preminuo veliki protivnik srpstva.

U Crnoj Gori niko nije našao za shodno da održi komemoraciju pjesniku, a primjetno je da je telegram saučešća, od nove vlasti, uputio jedino potpredsjednik Vlade Dritan Abazović.

Brković je govorio da će Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imati posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine: „Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla“.

U posljednjem intervjuu koji je emitovan sredinom decembra prošle godine na Televiziji CG Brković je zaključio: „Ja se dosta spokojno nosim danas sa svom prošlošću, svojom sadašnjošću i veoma sam svjestan da sam uradio za Crnu Goru dosta“.

Predrag NIKOLIĆ (MONITOR)

Foto: Monitor

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH