Siromašna zemlja koja je ukrotila koronu: Imaju čak četiri vakcine, ali to malo ko zna (VIDEO)

Kubanska vakcina uspješno je prošla drugu fazu kliničkih ispitivanja, a treća i posljednja faza sprovodiće se isto na Kubi i u Iranu – osim na 150.000 stanovnika Havane, vakcina će se testirati i na 50.000 dobrovoljaca u Islamskoj Republici Iran. Pritom je zanimljiv razlog zašto se Havana odlučila baš za Iran – Kuba se uspješno izborila sa koronom, toliko uspješno da nema dovoljno zaraženih stanovnika za testiranje vakcine. Zbog toga su se okrenuli Iranu, gdje je stopa zaraženih najviša na čitavom Bliskom istoku

U zemljama Evropske unije kao da vlada prećutni konsenzus da u priči o koronavirusu postoje samo zapadne vakcine. Najčešće se spominju vakcine koje su proizvele kompanije Moderna, Fajzer/Biontek, Astrazeneka i Džonson i Džonson. Drugih vakcina kao da nema. Tu i tamo se spomene ruski sputnjik V.

Vakcine koje prave neke druge zemlje – poput Kine, Indije i Irana rijetko se spominju, osim ako se ne kritikuje ili dovodi u pitanje njihova efikasnost i bezbjednost, dok se o zemlji koja je već decenijama medicinski šampion i koja paralelno radi na čak četiri vakcine protiv korone gotovo uopšte ne priča.

U pitanju je Kuba.

Zato je neprimijećeno prošla vijest da su Kuba i Iran sklopili sporazum o saradnji na vakcini protiv koronavirusa. Konkretno, kubanski državni Institut za vakcinaciju “Finlej” objavio je početkom mjeseca da je potpisao sporazum o saradnji sa iranskim institutom na ispitivanju najnaprednije od četiri kubanske vakcine – soberane 2.

Ta kubanska vakcina uspješno je prošla drugu fazu kliničkih ispitivanja, a treća i posljednja faza sprovodiće se isto na Kubi i u Iranu – osim na 150.000 stanovnika Havane, vakcina će se testirati i na 50.000 dobrovoljaca u Islamskoj Republici Iran. Pritom je zanimljiv razlog zašto se Havana odlučila baš za Iran – Kuba se uspješno izborila sa koronom, toliko uspješno da nema dovoljno zaraženih stanovnika za testiranje vakcine. Zbog toga su se okrenuli Iranu, gdje je stopa zaraženih najviša na čitavom Bliskom istoku.

Zvuči li to malo neobično, piše SD, da jedna siromašna zemlja poput Kube ne samo što razvija svoje vakcine već u potragu za zaraženima ide na druge kontinente pošto nema dovoljno svojih zaraženih? Možda i zvuči, ali zato Kuba i jeste fenomen današnjeg svijeta.

REVOLUCIJA IZ 1959.

Za početak malo statistike. Kuba, zemlja sa 11 miliona stanovnika, sredinom januara imala je 18.443 zaražena i 173 umrla. Jedan od razloga tako niskog broja zaraženih i umrlih je što je Kuba ostrvo, što olakšava borbu protiv korone, ali to nije glavni razlog. Glavni je – vrhunska kubanska medicina.

Razlog zašto jedna siromašna zemlja ima superiorno zdravstvo leži u komunističkoj revoluciji iz 1959. koja je potpuno preobrazila Kubu i glavni naglasak stavila na stvaranje vrhunskog (i besplatnog) školstva i zdravstva.

O tom revolucionarnom podvigu govore i brojevi: prema podacima UN-a, Kuba je sa izdvajanjem od 14 odsto BDP-a za obrazovanje bila suvereno prva na svijetu. Čak ni skandinavske zemlje – pojam za obrazovanje – ne daju više od 7,8 odsto BDP-a za školstvo.

Uprkos 60-godišnjem američkom embargu, najdužem u istoriji čovječanstva, koji je devastirao životni standard stanovništva, kubanski zvaničnici našli su način da im đaci uče uz najsavremeniju opremu i kompjutere.

Uniforme i obroci u školama besplatni su za sve, a studentima iz udaljenih oblasti država pokriva troškove prevoza, smještaja i hrane za sve vrijeme studiranja. Ukupno je u obrazovnom sistemu Kube zaposleno više od 400.000 ljudi, a polovina od 150.000 kubanskih učitelja su magistri. Na taj način, čak dvije trećine Kubanaca ima neko više obrazovanje, što kubansko društvo čini jednim od najobrazovanijih na svijetu.

Pritom je naročita pažnja usmjerena na razvoj studija medicine, zahvaljujući čemu je kubanski zdravstveni sistem među najboljim na svijetu. To kažu i stručnjaci – na osnovu indikatora poput očekivanog životnog vijeka i mortaliteta novorođenčadi, Kuba stoji rame uz rame sa najrazvijenijim industrijskim zemljama.

Primera radi, kao što je po niskoj smrtnosti djece (4,6 na 1.000 novorođenčadi) Kuba ne samo prvak Trećeg svijeta, nego je čak i ispred SAD – u obje Amerike samo Kanada ima (neznatno) nižu stopu smrtnosti djece – tako i sa očekivanim životnim vijekom od 79 godina Kuba daleko prednjači pred drugim zemljama Latinske Amerike (susjedni Haiti ima očekivani vijek od 63 godine) i Trećeg svijeta, a u rangu je s razvijenim zemljama Zapada.

REVOLUCIONARNI LJEKARI

Kuba ima najrazvijenije javno zdravstvo u Latinskoj Americi, kao i daleko najveći broj ljekara po glavi stanovnika – još prije deset godina broj kvalifikovanih lekara na Kubi premašio je 70.000 (kompletna Afrika ih je tada imala 50.000), a na kubanskim univerzitetima trenutno studira 25.000 budućih doktora medicine.

Studiranje je besplatno, a zdravstvo i medicinska tehnologija su na visokom nivou. Osim što svaki Kubanac ima besplatnu zdravstvenu zaštitu, Kuba je osnovala i ljekarski kontingent “Henri Rivs” koji odlazi u zemlje Trećeg svijeta i mjesta prirodnih i bioloških katastrofa nudeći ljekarsku pomoć – od borbe protiv kolere nakon zemljotresa na Haitiju do borbe protiv ebole u zapadnoj Africi.

Zvuči neobično, ali je istina: uz cigare, rum i šećernu trsku, upravo su ljekari glavni kubanski izvozni artikl. Baš oni su prošlog proljeća pomagali Italiji. Prije Italije, kubanski ljekari su pomagali Venecueli, Nikaragvi, Jamajci, Surinamu i Grenadi.

“Mi nismo superheroji, mi smo revolucionarni ljekari. Svi se bojimo, ali moramo da ispunimo svoju revolucionarnu dužnost”, izjavio je tada, po dolasku u Lombardiju, 68-godišnji kubanski stručnjak za intenzivnu njegu Leonardo Fernandez, kome je dolazak u Italiju bio osma misija u svijetu: prije toga se borio protiv ebole u Liberiji.

VOZAČ NORTONA 500

U širem smislu, kubanski zdravstveni sistem duguje Komunističkoj partiji Kube i njihovim prioritetima. U užem smislu, pak, velike zasluge ima jedan argentinski ljekar koji je najbolje godine svog života i svoje karijere proveo na Kubi.

Ne, nije riječ o doktoru Ernestu Če Gevari, već o njegovom najboljem prijatelju iz mladosti, šest godina starijem doktoru i biohemičaru Albertu Granadu Himenezu, ocu moderne medicine i bioloških nauka na Kubi.

Zašto su dva argentinska ljekara izabrala baš komunističku Kubu da tamo ostvare svoje društvene ideje – jedan na političkom, a drugi na medicinskom polju?

Odgovor leži u njihovu zajedničkom motociklističkom putovanju iz mladosti kroz Latinsku Ameriku, po kojem je 2004. snimljen film “Dnevnik motocikliste”. To putovanje dvojice prijatelja iz više klase počelo je 1951. godine na Granadovom motoru norton 500, od milja nazvanom “Poderosa II”, koji se neprestano kvario.

Vozio je mahom Granado, dok je Če bio suvozač. Na putu kroz Argentinu, Čile, Peru (gdje su neko vreme ostali i pomagali gubavcima u San Pablu), Kolumbiju i Venecuelu prošli su 33.000 kilometara i doživjeli trajnu transformaciju svojih ličnosti: od privilegovanih mladića željnih zabave postali su ozbiljni ljudi, svjesni šire društvene realnosti.

ZAKLETVA U ANDIMA

Če Gevara nikada nije tajio da ga je upravo to putovanje s Granadom usmjerilo ka komunizmu i odredilo njegov život. Vidjevši svojim očima bijedu i jad u kojem žive latinoamerički narodi – kao ljekari naročito su bili šokirani spoznajom da siromašni slojevi nemaju pristup ni osnovnoj medicinskoj njezi – mladi Če se negdje u Andima zakleo da će život posvetiti borbi protiv kapitalizma.

Dvojicu prijatelja posebno je pogodila posjeta rudniku bakra Čukicamata na sveru Čilea, u vlasništvu američke kompanije Anakonda koper, gdje su vidjeli rudare sa teškim plućnim bolestima koji su mukotrpno radili za male pare. Susreti s “prezrenima na svijetu” širom kontinenta djelovali su kao okidač na obojicu putnika: Granado je uvidio da izvan više srednje klase postoji svijet kojem je zdravstvena njega nedostupna i kome on može da pomogne, dok je Gevara odlučio da se pozabavi uzorcima takve bijede koje je vidio u kapitalizmu.

OSNIVAČ MEDICINSKOG FAKULTETA

Dva prijatelja potom se nisu srela osam godina. Ostatak pedesetih Če provodi u Gvatemali, Meksiku i na Kubi – gdje je bio jedan od glavnih komandanata Kastrove revolucije iz 1959. godine, a potom ključni ministar kubanske komunističke vlade i šef kubanske centralne banke. Granado 1955. odlazi u Italiju, gdje je dobio stipendiju.

Nakon pobjede kubanske revolucije, Če Gevara je pozvao Granada u Havanu. Ovaj je prvi put posjetio Kubu 1960. godine, a već 1961. se tamo preselio sa porodicom, postavši profesor biohemije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Havani. Iste godine je osnovao Institut za pretkliničku nauku a 1962. godine s grupom kolega osniva Medicinski fakultet na Univerzitetu Santijago, drugi na Kubi, nakon onog u Havani.

Na tom fakultetu Granado će predavati sve do 1974. godine, a upravo iz tog razdoblja datiraju njegove zasluge za veliki broj visoko obučenih ljekara na Kubi.

Nakon 1974. Granado se više posvećuje biohemiji – doktorira iz bioloških nauka i učestvuje na svjetskim kongresima iz genetike u Moskvi i Lenjingradu, a krajem osamdesetih jedan je od osnivača Kubanskog genetičkog društva i njegov prvi predsjednik.

Svi ti višegodišnji napori Alberta Granada dali su značajne rezultate. Siromašna zemlja Trećeg svijeta postala je medicinska velesila, koja se u upravljanju korona krizom svrstava među najuspješnije države na svijetu i koja je u stanju da svoje stanovništvo vakciniše sopstvenom vakcinom.

Na neki način, piše SD, Granado je Če Gevara koji se ostvario kroz medicinu. Komunistička utopija Fidela Kastra i Čea ostvarena je barem u onom sektoru za koji je bio zadužen Alberto Granado.

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH