Uvijek i iznova postavljaće se pitanje: da li i u kolikoj mjeri i vrijednosti prepoznajemo istinske velikane vremena u kome živimo? Da li smo svjesni da nam je blagost kosmičke ruke podarila parče zajedničkog vremena sa pojedincima koji hode ispred svog vremena, u njemu vječno ostajući? U krajnjem, da li smo svjesni da je biološka prolaznost manje važna u odnosu na vječnost djela, pa time i vječnost čovjeka? Pitanje je da li dobro vidimo da se konkretno ljudsko i duhovno trajanje, kao civilizacijska tekovina, ispisuje u našem vremenu, upravo tu pred našim očima i ušima.

Jedan od onih koji je sebe svojim djelom upisao u krug besmrtnika jeste Miladin Šobić – kantautor, umjetnik, pjesnik, filozof, mudrac, mistik, lirik, književnik, esteta, stvaralac, kosmopolita, građanin, Čovjek. Kao takav svojim djelom pripadajući je ljudima i samo njima – bez razlike na vjeru, boju, naciju, ideologiju, mjesto rođenja.

U bezdanu između mašte i realnosti, između ponora i vrha, tuge i radosti, dočaravajući i razobličavajući stvarnost, Šobić je svojim pjesmama, mislima, svojom muzikom i kulturom emancipacije izgradio prostor vječne i nesputane slobode. Kosmogoniju najšire slobode njenim imenom i znamenjem opjevao je u prostoru kulture nježnosti, upita, strepnje i slutnje, tjeskobe, snova, ponosa, ideala, tuge i ljubavi. To je prostor poezisa u kom su svi ljudi u srodstvu. Ljudskom i jedinstvenom, i u sjenkama misterije i boli jave. To je prostor u kome se ljudi na prvi pogled prepoznaju. Pjesma Čovjeka o Čovjeku. Svojom genijalnošću Mile, kako ga od milošte oslovljavaju njegovi Nikšićani, dočarava fotogenična mjesta, ljude i vremena, donosi mirise i osjećaje izvornih prapočetaka. Pjesma u ime uzvišenosti Običnih ljudi koji bez pompe i slave životom hode i njemu se u jednostavnosti i svjetlosti novoga dana mole. Na tim relacijama i svjetonazorima, filozofijama duha, na humanističkim izvorima, u prostorima gdje su pojave često bolnije od najbolnijih snova, Šobić je u traganju za neuhvatljivim stvarima spojio nespojivo, obojio neobojeno, približio daleko. Onako, originalno na svoj, jedan i neponovljiv način. Rekli bi lako i jednostavno. A veliki to i jesu, jer to rade jednostavno, da vam se učini da je to i u vama negdje zapretano.

Ali, ipak se samo učini… Iz njegovih pjesama kao da smo svi samonikli, porasli u i sa njima, išli po brdu, išli po ravnom”, naučili da hodamo po ravnom i na litici iznad ponora, hodati po vodi ali ne potonuti. Učinio je on riječ, tu magičnu formulu ontološkog opstanka, vječnom, čežnjivom i pamtljivom. Njegova riječ razlike ne ubjeđuje, ali razuvjerava, ne sudi ali vam posuđuje, nju trajnu, i zemlji i oblacima blizu.I kada “tražimo nadu u padu”, i kad se leti i kad se strada” nalazimo Miladinovu Riječ, pa opet sebe u njoj. U povratku sebi, otuđenom i razuđenom. U otuđenju naizgled i dalekom i bliskom, i opet ta Riječ kao poveznica. I kada jeste i kada vam nije dobro, i kada dajete sebe i kada ste od drugog (ne)shvaćeni, tu je on, Mile Šobić. Pjeva, on uzvišeni poetos, pjeva (ne) saznati i etos i eros. I simbioza i dualizam, i jedinstvo i suprotnost, i početak i kraj. I Čovjek u svemu. I prije i poslije.

Slušajući Šobića javlja vam se nostalgija i za stvarima koje nikada nijeste doživjeli, ljudima i iskustvima koje nijeste spoznali. Prisnost sa njegovim tekstom ulazi u vašu dušu, toplo i meko, nalik bebi u majčinoj utrobi. Stvaralačko načelo svevremenog tona koji i samoću pretvara u gospodstveni praznik doličan uzvišene spoznaje sebe i drugog. „Kad osjetimo bol vraćamo se obalama nekih rijeka“, pisao je Česlav Miloš. A na Šobićevim obalama filozofije duha, radosne tuge ili tužne radosti, u metafizičkom krugu unutar koga se odigrava život, ljudi odlaze onako karverovski i kao „ptice nestaju između borova“. U tragalačkom iskustvu stvorio je novo – u kome se (o)gledate ako ste kušnji i glednji vični. Njegov stih kao majčin zagrljaj neće vas napustiti i kada ste beznadežno napušteni. U trenu opstojnosti napuštanje će otvoriti novi kosmos poetikus u kome ste vjenčani Šobićevim stihom. Pa i kada ne znate. Vratiće se znanje po svoje. A na tren prosuti ideali i snovi traže se i skupljaju da utihnu u kolijevci spokoja koja titra i pokreće se na ritmičko-poetičkoj snazi Miladina Šobića.

Šobićev diskretni osmijeh tragalačka je putanja nade dobra kojom komunicira i poziva na bliskost uma, snage i želje. Čovjek takvog osmjeha kazaće o osmjehu Ljuba Čupića „Misao čvrsta, okove suze, vjetar mu pogled nosi ka nečem što se ko sunce sija, zašto se bori, a ne prosi, a ne prosi. To je taj osmjeh što srećom zrači, vjerom u bolje, u toplije sjutra…“ Šobić piše i pjeva o vječnom osmjehu (pre)poznatom svim jezicima slobode, otpora, životnog dostojanstva i ponosa. U svom poetičnom praiskonu Šobić poput Martina Lutera Kinga ima svoj san… svoj vazduh… Šobić živi svoje kreativno – umjetničko djelo. Izrastao iz i urastao u njega. Neponovljivo i jasno, On živi, pjeva i misli bez marketinga, propagande i zvaničnih biografa. U tišini glasan, ničim vještačkim i prolaznim nije mogao biti nadglasan.  

Nije mogao ni od koga biti ni oponašan, jer originalnosti naredan i sa vječnošću blizak um rasprostire se univerzumom u kome se kosmološke sile poetikusa u višoj ravni zbiraju i pamte. Zato Šobićevo vrijeme nije fizikalno već filozofsko. Bilo kako da se mjeri on je u centru sve-vremena. Provodeći vijek “ grada do grada” Miladin ne pjeva za granice i prostore, jer kako kaže “nema tih para za moje cijene”, iznad njih navikao i svikao, prepoznat je od svih onih koji tragaju van zadatih-omeđenih prostora, normi i granica. Nalik Guglu, Šobić je svepripadajući čovjek i umjetnik na koga je teško primjeniti lokalna svojatanja i nadgornjavanja. On je na najbolji način svako mjesto, geografski, duhovno, kulturno naselio duhom rasprostirućeg poetosa za kim mnogi tragaju i u njemu pretražujući, traže sebe, pleteći tananu mrežu vlakana duše koji se rasprostiru široko kao bol I čisto kao suza. “Za njegovu slavu ništa nije potrebno, ali za našu slavu potreban je on” – napisaće Francuska akademija nauka u tekstu izvinjenja Molijeru. Paradigmatičnost riječi upućuje kako na vrijednost i značaj kulture sjećanja tako i na snagu velikih, prije ili poslije (ne)saznatljivih. U djelu i misiji.

Miladinu Šobiću nikada nije bila potrebna medijska sveprisutnost kojom bi potvrđivao sebe. Naprotiv, njegova sveprisutnost je višeg ontološkog reda u koju se ne uklapaju spektakli medijske industrije i njene konzumerističke idolatrije. U toj fenomenologiji odsustva kao višeg reda prisustva Miladin je rijedak, nedokučiv i osoben. Samo Veliki dozvoljavaju sebi medijsko odsustvo, jer upravo oni znaju da je njihov svijet, prije a ne poslije medija. Intrigantnost fenomenologije koja i provocira i zbunjuje. Trajanje u odsustvu. Razlika u trajanju – Djela i Čovjeka. Simbioza smisla. Kulturološkog i civilizacijskog. Zato se kao porodična relikvija i poveznica smisla, istinskog, trajnog i životnog, Šobićeve ploče, kasete, riječi i djelo prenose iz generacije u generaciju. Bez retuširanja, fotošopa i svijeta neona. Sve to čini da Šobićevo muzičko djelo ima višestruko dejstvo. Sa njegovom muzikom i njegovom riječju čovjek se upušta u dugo, nostalgično putovanje, upoznavajući na nov način ono već spoznato, tako i ono nespoznato, i opet, sve tako blizu a opet daleko. Biti u njoj i sa njom znači uživanje i razmišljanje. O (ne)svakidašnjem za koje je Šobićeva muzička analitika kosmopolitski pasoš neumornih tragača nade dobra.

Na raskrščima svekolikih različitih identiteta, Šobić je svojim poetikusom izgradio jedinstvenu individualnu mitologiju prepoznavanja ispovijesti unutrašnjeg glasa. Vitalistički pokretljiva, Šobićeva muzika otvara kako nove obzore, tako i razotkriva-ogoljava bolne nostalgije ikoničkih vremena i prostora sjećanja. “Tu na uglu od ulice derem jadne farmerice” u socijalno ikoničnoj ravni, i osobenoj filozofiji svakodnevice kao da se nadovezao slogan Iv Sen Lorana “Živjela ulica, dolje Ric”. Spontanošću i ležernošću do savršenstva, Šobić je slučajne karaktere svakodnevice ili gorčine sudbine, “svo bogatstvo mojih željezničkih tuga”, poetski uramio u pobjedničku konvenciju filozofije smisla duha nad materijom. “Sunce tebi, sunce meni”, kao testament ravnopravnosti, slobode i jednakosti.

Šobić portretiše i definiše socijalnu zbilju, upečatljivo i pamtljivo onako kako to nikad ne može sociološko pismo – “a zašto ne biti običan i voljet’ male stvari, zašto svako mora biti glavni…” U definiciji i na polovima moći i interesa, vještačkog i prirodnog, života i njegove imitacije, Šobić je stihom ugravirao socijalni luk razmeđa vjekova, civilizacija I kultura – može se mijenjati i prolaziti sve, ali visiće pitanje “zašto svako mora biti glavni…zašto sa tugom gledam za čovjekom”. Ako je u filozofskom pitanju mudrost, imamo li je u našim malim, običnim, prolaznim životima, saznatljive i po Šobiću pamtljive, da se pitamo i propitujemo? A u najtežim pitanjima-razgovorima sa sobom poslušajmo ili preslušajmo Šobića… Čućete i vidjećete život sa one strane sa koje se najbolje vidi. A tada “ne daj da tebe mijenja neko budi do kraja ono čto jesi”.

I na širim prostorima on će ostati neprevaziđeni ikoničko – amblematični ukras na reveru studentskog života. U biološko – kosmološkim putanjama Mile je kroz generacijsko – studentska traganja svojom umjetnošću ostavio i pitanja i odgovore. Na njih se u posve svjesnoj i razložnoj idolatriji studenti pozivaju, tuguju, pjevaju i raduju, sastaju i “u ljepoti umiru”. Sjedinjena nutrina i životno raskršće, koliko god daleko, sa Šobićem su blizu. Kao svoj na svome. I decenijama kasnije mirisala bi se kroz Šobića studentska soba, indeks, menza, ljubav, strepnja i nada. Oskudica se liječila bogatstvom stiha i muzike Miladina Šobića, te tako nikada neko buduće bogatstvo nije mirisalo izvornim, pravim životom, kao što je nekad oskudica mirisala bogatstvomživotne ljepote. Prostori i sentimenti sjećanja kao geografski i duhovni pejzaži. Kulturološki žig duše.

Slušajući i razmišljajući o grandioznosti Šobićevog djela, pitajmo se da li će današnje postmoderno, novo digitalno doba, bar u dalekim tragovima mirisati na – “stare novine”!

Željko Rutović (“Komun@”)