Vidio je ženu koja je na leđima vukla drvo, od tada mu se život promijenio: Sejo Redžematović pomaže ljudima u nevolji

Volim da pomažem ljudima, a koliko ću izdržati ne znam. Ako dođem u situaciju da nemam para, da moram da naplatim nešto (gorivo, telefon ili dnevnicu i slično) prestaću da se bavim ovim poslom. Dok god budem mogao ovako radiću i pomagaću kome treba. Jer, najbitnije mi je da usrećim porodicu, pomognem onima kojima je pomoć najpotrebnija, a sreća, osmijeh i zadovoljstvo tih ljudi najveća mi je nagrada i satisfakcija da nastavim misiju “Priča iz mog kraja”

Lijep julski dan povukao je ljetos Plavljanina Seada Seja Redžematovića da ode na planinu i uživa u prirodi i čistom vazduhu. Stopu po stopu, put ga je doveo do jedne visoravni gdje je vidio ženu koja je ne leđima vukla drvo. Na taj način pravila je zalihe za grijanje za predstojeću zimu.

Sead ju je upitao ima li ko da joj pomogne, našta mu je odgovorila da nema i da živi sama, u teškim materijanim uslovima.

„Rekao sam joj da se ne muči i da će joj narednih dana stići traktor drva. Vratio sam se kući i pozvao sestru i dva šuraka koji žive u Americi, ispričao o čemu se radi i predložio da skupimo pare da joj kupimo drva. Odmah su se složili i nekoliko dana kasnije došao sam da joj istovatim drva. Pitala me mogu li da joj pomognem i kupim namirnice, nabavim garderobu i obuću. Rekao sam joj da jedino što mogu da uradim je da postavim na internet poziv za skupljanje pomoći, da joj objavim ime i prezime i ona je pristala. Pomoć je odmah skupljena i, zahvaljujući dobrim ljudima, obezbijedili smo je namirnicama za dvije naredne godine, a u tom periodu biće joj plaćena struja. Osim toga, dok su žive ni ona ni njena sestra, koja je takođe lošeg materijalnog stanja, dobijaće garderobu“, priča Redžematović za Portal Revije Fokus.

Od tog susreta njegov život se potpuno primijenio.

Istog dana kada je na internetu objavio da je pomogao sugrađanki, na ulici ga je sreo čovjek koji ga je zamolio da mu, ako može, kupi dva kauča. I istog dana skupljen je novac, a kauči stigli na njegovu adresu.

Redžematović se od tada posvetio pomaganju ljudima u nevolji i svakodnevno je u komunikaciji sa donatorima.

A svoju misiju pomoći ljudima nazvao je „Priča iz mog kraja“.

On je šest godina živio u Americi, a za to vrijeme supruga i dvije ćerke su bili u Plavu, gdje mu žive i roditelji. U aprilu ove godine se vratio i riješio da život nastavi u Crnoj Gori.

„Do sada sam pomogao deset familija. Obišao ih, porazgovarao, kupio im namirnice u vrijednosti od 150 eura… Porodici rahmetli Alja Mehmedovića, koji je preminuo prije šest godina, napravljena je kuća. Njegova supruga je ostala sama sa troje djece. Nisu imali ni zemlju, a kamoli šta više. Živjeli su u staroj kući, tuđoj, od socijalne pomoći. Zahvaljujući donatorima skupljeno je 42.000 eura. Od tog novca sam im kupio zemlju koju sam u međuvremenu preveo na njih i napravljena je i ukrovljena kuća“, priča Redžematović.

Trenutno sprovodi akciju za prikupljanje novca da se napravi kuća samohranoj majki Fati Srdanović i njenoj maloljetnoj djeci. Fata ima kancer, a žive u staroj, oronuloj kući, bez kupatila, kuhinje… Bez osnovnih uslova za život. Fata je od novca koji su im skupili humani ljudi ranije kupila plac od tri ara, a za kuću će se pobrinuti donatori koji trenutno skupljaju novac. Sve ostalo će završiti Redžematović.

Pomoć za ljude u nevolji, kaže on, stiže iz Amerike, a pomažu Plavljani, Gusinjani, Rožajci, Bjelopoljci… Donacije stižu i iz Evrope, ali i iz cijele Crne Gore.

Redžematović je nedavno posjetio i pomogao porodicu Kalač iz Rožaja, dvije porodice iz Gusinja, a planira da ode u Bijelo Polje i Berane i uruči pomoć onima kojima je najpotrebnija.

„Nikome ne dajem novac. Na primjer, za porodicu Mehmedović je napravljena kuća i sav novac što pretekne ulažemo u kuću za drugu porodicu. Neću da dozvolim da se ijedan euro zloupotrijebi! Samo onoliko koliko je potrebno. I samo se ja pitam sa novcem. Neću da dozvolim da nekome dam novac a on da kupi telefon ili skupe patike i slično“, kategoričan je Redžematović.

Ima odličnu saradnju sa svim marketima u Plavu, posebno sa „Franca“ marketima.

„Tako da u marketima postavim kolica s obavještenjem da skupljam namirnice za ugrožene i kupci koji žele kupe i u njih ostave namirnice koje distribuiram“, priča on.

Donatori znaju za svaki cent koji utroši, jer im prilaže račune.

A gorivo, telefon i ostalo što potroši nikada nije naplatio! O trudu da ne govorimo.

„Dogovorio sam sa majstorima iz Plava da, kada se nekoj porodici zida kuća, svi rade po dan-dva džabe i svi su pristali. I za koga god ubuduće budemo pravili kuću oni će dan-dva raditi bez dnevnice“, kaže Redžematović, koji na taj način uštedi novac.

Takođe, nije mu mrsko da obilazi stovarišta da moli za vrata, prozor, džak cementa, da bi za protivvrijednost kupio šta treba siromašnim porodicama.

To što radi nije ni jednostavno ni lako.

„Moram da nosim dva novčanika. Ekser ako kupim sačuvam račun i prikažem. Drugačije nikako. Najbitnije je da donatori znaju gdje je utrošen novac“, veli Redžematović.

Ističe da uživa u pomaganju ljudima. Ima podršku porodice, prijatelja, ali, nažalost, ima i onih koji omalovažavaju njegov trud. No, on se na takve priče i ljude ne osvrće, već svoju misiju sprovodi i srećan je i zadovoljan kad god nekom pomogne.

„Volim da pomažem ljudima, a koliko ću izdržati ne znam. Ako dođem u situaciju da nemam para, da moram da naplatim nešto (gorivo, telefon ili dnevnicu i slično) prestaću da se bavim ovim poslom. Dok god budem mogao ovako radiću i pomagaću kome treba. Jer, najbitnije mi je da usrećim porodicu, pomognem onima kojima je pomoć najpotrebnija, a sreća, osmijeh i zadovoljstvo tih ljudi najveća mi je nagrada i satisfakcija da nastavim misiju ’Priča iz mog kraja’“, kaže ovaj humani i vrijedni čovjek.

Svetlana Peruničić

Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta bez pismene saglasnosti autora i Redakcije Portala Revije Fokus

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!