U izdanju časopisa „Komun@“ iz Podgorice, JU Centar za kulturu iz Petnjice i porodice Bogavac Le Comte objavljena je knjiga „BRANKA vitez umjetnosti i književnosti“, tom drugi, koju je, kao i prvi tom, priredila Jovana Došljak.

Recenzenti knjige su dr Milun Lutovac i Salko Luboder, a autor korica mr Irvin Masličić.

U drugom tomu su tekstovi, kako piše u predgovoru, o knjigama Branke Bogavac, kako o onima koji čine Pariske razgovore, tako i o našim slikarima u Parizu, o Dadu Đuriću posebno. Od prve recenzije Dragiše Vitoševića (1986), ili druge Predraga Matvejevića, već je jasno da upućeni čitalac prepoznaje i osjeća sve ono što će se kasnije, ne samo potvrditi, već postati prepoznatljivi znak umijeća razgovaranja ove osobene ličnosti koju je iznjedrila jugoslovenska, crnogorska kultura. Vrlo brzo kritičari uočavaju planetarnu dimenziju ovih svjedočanstava, zato što oni uvijek dotiču granične teme života i smrti, bilo da govore o egzilu, neslobodi, ili spasonosnoj biti stvaralaštva.

Madame Bogavac tokom ovih decenija su zvali i amasadorkom kulture, prvo na jugoslovenskom nivou, a kasnije Crne Gore. Davali su joj razne titule, znane i neznane, ali je Minja Bojanić (1999) prilično rano o njoj pisao kao o „crnogorskom konzulu duhovnosti” u velikoj prijestonici kulture kakav je Pariz. Jer Bogavac je vrlo brzo i vrlo elegantno od tog grada napravila temu samu po sebi, što ovaj grad nesumnjivo i jeste. Ali, u njenim susretima bilo je i nečeg od onih fantazija koje su hranile maštu naših željnih predinternetovskih čitalaca. U tom smislu “naša Brana” bila je preteča interneta!

Pariski dekor nije, međutim, sprečavao ovu ženu koja je sama isticala u kojoj mjeri se divi stvaraocima sa kojima se sretala (riječ susret biće, nimalo slučajno, u naslovu njenih sjećanja) da zadrži posebno osjetljiv odnos prema onima koji dolaze iz iste kulture kao i ona, bilo da su pisci ili slikari. Posebno se bavila slikarima, i o tome ovdje ima lijepih uvida, poput onoga Jasne Jovanov o Dadu (…“ Imam utisak da je Branka Bogavac za sebe u ovoj pozorišnoj predstavi izabrala onu težu glumačku ulogu aktera koji treba da bude medijator, odnosno posrednik, glasnik, tumač, što je mnogo sveobuhvatnije i tegobnije nego biti likovni kritičar i tumačiti nečije djelo, polazeći od ličnog aspekta, bez obzira da ona druga strana bude zadovoljna”.), koji pokazuju da je ona imala veliki senzibilitet i moć razumijevanja, a potom i omogućavala sagovorniku da ponovo zaroni u svijet o kojem je svedočio, ili u dubine iz kojih je crpio svoja sjećanja, ideje ili imaginaciju. Zbog toga se može reći da je Branka Bogavac uvijek ostala naša, bez obzira kako tu riječ danas neko može da primi ili tumači. Ona sama sebe vidi kao Jugoslovenku i Crnogorku, čiji korijeni njenog sela Bora ostaju zauvijek i neraskidivo u njoj. Ovoj dami, takođe, pripada još jedno veliko zvanje: intervjuer. Upravo je ona ovoj formi dala taj posebni i uzvišeni status, jer je umjela da ovi susreti ne budu ni nešto dnevno, ni nešto obično, već upravo ono što dodiruje srž života i čovjeka u njemu. Zato su riječi izrečene o njenim knjigama, u stvari, riječi o humanosti, onoj višoj dimenziji ljudskosti koja se prva žrtvuje u strašnim vremenima. Kao što su riječi njenih sagovornika istovremeno i dijagnoza i lijek za bolnu istinu jednog vremena i jednog stanja duha.

Ovaj drugi tom je, očekivano, obiman koliko i iscrpan, jer je toliko toga napisano i rečeno o knjigama i radu Branke Bogavac, da je to bilo i očekivano. Zato, ovom prilikom, u vidu nekog rezimea, ili ilustracije zlatnog presjeka koji su dali mnogobrojni autori koji su zastupljeni u ovoj knjizi, mislimo da je dobro posebno izdvojiti i ovako prikazati svojevrsni sažetak različitih pristupa i vrednovanja tog značajnog rada Branke Bogavac koji dotiče poetike XX i XXI vijeka, kao i centralna pitanja stvaralaštva i čovječnosti. Na kritičkom odnosu prema tom nasljeđu počiva veliki izazov naše epohe, ali i svaka nada. Jer nada uvijek nadilazi i pobjeđuje carstvo tehnologije i nadmenost onih koji misle da njome upravljaju. Zato izdvajamo nekoliko zapisa o Brankinim knjigama.

Sreten Perović: “Branka Bogavac je savremeni intelektualni globtroter. On putuje. Ona putuje i kad ne putuje. Po bijelom svijetu slijedi svoju crnogorsku sjenku, provlači se ispod duge. Nemirna bihorska djevočica lebdi iznad brda i planine”.

Jezdimir Radenović: ”Razgovori u Parizu su, s druge strane, jedan izuzetan udžbenik književnog iskustva najistaknutijih pisaca i pjesnika našeg vremena. Kada kažemo književnih iskustava, onda mislimo i na to da je domen književnosti zapravo najmoralniji domet čovjekov, njegov put prema časti i časnoj individualizaciji… Pariz iz ove knjige je saborno mjesto ideja, ali ga Branka Bogavac ne uznosi, ona samo u njemu bira svoje sagovornike, jer je ovaj grad i dalje mjesto okupljanja nosilaca takozvanog evropskog duha, mada o svjetskom više ne bi mogli s razlogom da govorimo”.

Miraš Martinović:”Branka Bogavac, kroz razgovor s onima koji slove kao neprikosnoveni autoriteti, zna da se ne složi, umije da ospori. Ona je neko ko ima stav! I ta njena rijetka intelektualna hrabrost, zaslužuje divljenje. Ili, poštovanje, u najmanju ruku! Nije zasigurno bilo lako biti oči u oči sa Sioranom. Izazvati ga na duhovni dvoboj. Njega koji je sve izazivao redom. Ah, taj fascinantni Sioran! Taj Heraklit mračni dvadesetog vijeka!… Možda je odgovor ove tajne u velikoj ljubavi koju ona isijava. I ta ljubav je vidljiva kao trag komete u ambijentu u kome se kreće, s ljudima sa kojima razgovara, običnim kao onim neobičnim. Ključ je u njenoj beskrajnoj prisnosti sa svim i svačim. S ljudima, jednako koliko sa stvarnim pojavama. Tako sam je bar ja doživio kada smo se prvi put sreli, isped galerije Spinaker, u neposrednoj blizini ove kuće, Kuće Iva Andrića. S osjećanjem da se oduvijek znamo, ili bolje reći, razumijemo. U prvi čas mi je zaličila na neko mitsko biće. Poslije, kada sam tragao na koje biće je to zaličila doveo sam je u vezu s Arijadnom i onim njenim koncem. I lavirintom velikim lavirintom koji se zove Umjetnost, a kojim ona hoda pouzdano. I dostojanstveno. S uvjerenjem i uvijek prisutnom nadom u izlazak”.

Profesor dr Ratko Božević: “Branka Bogavac je obrazovana, darovita i lijepa žena, markantna ličnost u našoj i francuskoj kulturi. Niko kao ona nije spreman da komunicira sa protagonistima vrednosti evropskog sveta. Ona je ambasadorka naše kulture i most između svetske misli i naše margine, u kojoj smo živjeli poslednjih godina i u kojoj živimo danas. U potrebi da više ne živimo tako, ove knjige su nam neophodne”.

Prof. dr Draško Došljak: “Napisala si kapitalne knjige o drugima i jednu nježnu o SEBI, znamo da počinje vrijeme kada će se o Tebi sve više pisati. Ovo je početak!”

Dimitrije Popović: ”Što znači opisati sebe i svoj život i dati se drugima? Čitajući knjigu shvatio sam puno značenje koje riječ susret ima za Brankino biće. Ta riječ otkriva njenu pravu prirodu, predstavlja njen humani kredo da u ljudima vidi i traži ono što je najpozitivnije, da usprkos raznim životnim situacijama, vjeruje u čovjeka, potvrđujući na svoj način ono Rusoovo mišljenje da se čovjek rađa dobar. Na jednom mjestu u knjizi autorica navodi afričku sentencu koja se takođe može smatrati njenim raison de vivre (razlog življena): Kad sretneš stranca, prije nego ga odbaciš, budi oprezan, možeš se naći pred bratom ili svojim ogledalom”.

Mr Amer Ramusović: “Na svu sreću Branka i dalje putuje, pita i piše i završiću ovo moje skromno slovo o Brankinom književnom i novinarskom opusu upravo njenom zabilješkom koju je izrekao Emil Sioran: “Pisanje je beskrajno istraživanje samog sebe…” Zato svi oni koji je znaju i sa kojima se družila često pominju njenu neposrednost i dobrotu na kojoj su joj zahvalni. Jer Branka svoj Bor, Berane, Budvu i Podgoricu nosi sa sobom i kada je u Parizu, i kada je u Moskvi, i kada je u Budimpešti… Ona, zapravo, nikada i nije napustila Crnu Goru i to redovno potvrđuje svojom neraskidivom vezom sa domovinom koja joj se do sada nije odužila na način kako bi i trebalo”.

Ljubeta Labović: “Mnoge su knjige svjetske književnosti inspirisane rastancima, odlascima… Bogavac, međutim, afirmiše susrete i duboke I iskrene komunikacije. U ovoj knjizi, potpuno drugačijoj od svih dosadašnjih knjiga Branke Bogavac, mogu se prepoznati najmanje četiri simboličke tačke. To su, zavičaj, selo Bor, zatim Crna Gora, Pariz i nekadašnja Jugoslavija. Sve to zajedno učinilo je Branku Bogavac građankom svijeta koja putuje i na raznim meridijanima srijeće i razgovara sa najvećim svjetskim umjetnicima”.

Knjiga „BRANKA vitez umjetnosti i književnosti“, drugi tom, sadrži stotinak tekstova, prikaza, eseja vezanih za četrnaest Brankinih knjiga, a koji su bili razasuti u različitim časopisima i listovima. Ovo je svojevrsni zbornik koji svjedoči o literarnom stvaralaštvu Branke Bogavac. Ovaj drugi tom je nastavak pisanja o bogatoj stvaralačkoj biografiji ove znamenite autorke čije knjige su nam uvijek iznova potvrđivale Branku Bogavac kao damu ogromne spisateljske energije. Knjiga o Brankinim knjigama je potvrda da je literatura život. Album sjećanja, koji se nalazi na kraju ove obimne knjige, samo je pečat i potvrda maksime da je moć u riječima. Branka je pisala kad je trebalo i o kome je vrijeđelo pisati. Ovo je knjiga o knjigama, ali i o ljudima i vremenima.

Dejana Barjaktarović – Joksimović (Komun@”)