Pošto je ”Komun@”, uglavnom, posvećena prošlosti i etnografiji, pokušaću da ispričam nešto i o mom selu.

U doba mog djetinjstva, moje planinsko selo Bor, koje se nalazi iznad Petnjice u Bihoru, imalo je oko tridesetak raštrkanih seoskih kuća, obično pokrivenih šindrom, neke su bile i brvnare, a rjeđe one koje su očakmljene i okrečene. Nije bilo kuća pod crijepom. Selo nije imalo kolski put, niti vodu, a ni struju. Odmah poslije rata prvo smo se osvjetljavali lučem (daščice od suvig četinarskog drveta koje se pale kao svijeće). Tek poslije nastalo je i doba „ćore“ (preciznije: to je mali metalni sudić u obliku čokanja u koji se stavi ulje sa fitiljem i zapali). „Ćora“ je jedva mogla solidno da osvijetli tek jednu stranicu knjige. Zatim su došle lampe, staklene, luksuzne petrolejske… Vodu smo donosili sa izvora.

U mom selu tad nije bilo nikave prodavnice. I za najmanju stvar je trebalo ići u Petnjicu, a ćešće i u Berane, na tridesetak kilometara i bez ikakvog saobraćaja. Najviše se išlo pješice, po pet-šest sati u jednom pravcu, a teret se prenosio konjima. U grad se išlo obdanice. U Boru su živjeli pravoslavni i muslimani, narod se lijepo slagao. Izuzev dvije-tri kuće boljestojećih, svi smo bili približno siromašni, i ako se moglo pomoći, pomagalo se. Selo nije imalo ni škole, pa smo mi, djeca, išli u tu nevjerovatno daleku školu, te pet-šest kilometara pješačili po kiši, blatu, snijegu.

Branka Bogavac sa sestrom Duškom u bošnjačkoj nošnji (Foto: “Komun@”)

Zime su ponekad bile strahovito oštre, sa jakim sjevercem pa bi se snijeg tako zaledio da smo normalno išli po – „porvšici“. Rijetko ko je imao rukavice, a niti je znao šta je to zimski kaput!? Djevojčice su nosile pletene suknje, džemperčiće i dokoljenice, za duge čarape se nije znalo. Tada nijesu postojale hulahopke, a o pantalonama da se i ne govori!

Nosili smo i gumene opanke sa oputom, a koji su se strašno klizali. Obuća je bila često mokra, ali gotovo nikad nijesmo bili bolesni!? I pored svega, taj i takav život je tada za nas bio normalan, prihvatljiv, lijep… Sada mi to izgleda kao čista apstrakcija, nešto nemoguće, nešto nezamislivo, jer je to čak i – surovo doba.

Jedina zabava, umjesto današnje televizije, krimića, hajfona ili crtanih filmova, bila je povremeno tek jedna igra. U jesen, ili u proljeće, kad okopni snijeg, pri povratku iz škole, uprkos roditeljskoj prijetnji od batina, zaustavljali smo se na livadicama i igrali – „između dvije vatre“. Za tu igru pravili smo lopte od goveđe dlake, s proljeća, kad se goveda inače linjaju. Drugih lopti još nije bilo. Kad su se pojavile lopte, one šarene, u boji, fantastične, ako si je dobio, to je bilo kao danas da dobiješ – mercedes! Postajao si važan, bio u centru pažnje, toliko su bile nedostižne, lijepe, u koloru! Bile su san! Pa mi smo i preživjeli sanjajući i to nas je, vjerujem, i spasilo.

Osnovna škola u Boru (Foto: “Komun@”)

Sada mi se čini nevjerovatnim, ali i u tom tako malom i zabačenom kraju, kao dašak komunističkog poleta i propagande, i u Boru su organizovane „vesele večeri“, koje su se održavale u jednoj staroj napuštenoj kući, dosta trošnoj i čak je postojala opasnost da se sruši od velikog igranja i trupanja. Tu se omladina okupljala da pjeva, igra i tu sam ja, kao učenica osnovne škole (tek sad postadoh svjesna kako sam rano krenula u svijet!?) počela da igram prva moja „sitna“ kola sa neobičnim žarom, uz jedinstveni muzički instrumenat – običnu čobansku sviralu ili frulu, baš kao da nam je svirao kompletan simfonijski orkestar!

Kako još nije bilo televizije, ničega, uveče smo ponešto plele, ili češljale vunu ili motale klupčad sa kamčela, pošto je majka tkala i ćilime… Ponekad, kad bi bilo gostiju, igrali smo „prstena“. To je ona igra kada jedna strana krije prsten pod „bjelače“, a druga ga traži. Igralo se u orahe ili jabuke ili se ugljenom ogaravi onaj ko izgubi. Dakle, cilj je bio da se ljudi zabave i nasmiju u toj usamljenosti. Ponekad bi se išlo na večernja sijela kod prijatelja i tada smo, uz veliko uživanje pjevali naše narodne, izvorne pjesme… 

Druge velike zabave, veoma rijetke, i zato atraktivne, bile su svadbe. U to vrijeme to je bio spektakl. Tad su još naše susjede-muslimanke nosile „fistane“ – bijele duge suknje od pamuka i preko njih naprijed „zaprege“ (pregače – istkane od vune u boji). Gore su nosile košulje sa jelecima, dok su mlađe – nevjeste bivale izuzetno ukrašene i nakićene. Oblačile su dimije od hare (tkanine duge i do dvanaest metara), zatim svilene košulje i vezene jeleke u živim bojama. Na glavi su imale marame sa „ojicama“ (čipkice ivicom marama). Na čelu bi imale i nekoliko redova zlatnih dukata, uz obilato nabijeljeno i narumenjeno lice.

Kameni most u Bihoru (Foto: “Komun@”)

Tada se trepavice nijesu opterećivale. Običaj je tada bio da mlada dvori, to znači da stoji na vidnom mjestu, nekoliko sati s rukama na struku, nepokretna, s pogledom k zemlji. Ako je bilo drugih nevjesta, koje su se udale te godine, i one bi dvorile. E to je bio očaravajući spektakl, živa umjetnička djela, neprevaziđena ljepota za odmor oka.

Ali, najatraktivniji dan u godini bio je Ilindan na Lađevcima, dan za koji smo živjeli, ako ne cijele godine, a ono barem čitavog ljeta. To je bio veličanstveni narodni skup, gdje su se mogle vidjeti sve vrste narodnih nošnji na djevojkama, ženama, nevjestama, mladićima, starcima, raznorazni kostimi i kape, te slušali čudni muzički i drugi instrumenati. Bio je to skup ljepote koja se ne može sresti drugdje. Ljepota koja bi obogatila bilo koji etnografski muzej. To je bio takođe dan konjskih trka iz nekoliko srezova, gdje je godinama prvak bio konj Sulja Kalača iz Kruščice.

Pripremali smo se za taj dan na sve moguće načine. Prvo odjeća i obuća, šile bi se haljine, brinulo o ljepoti, a trebalo i od sunca sačuvati – bijelo lice, koje je do tada bilo u modi. Nastojali smo na sve načine da taj dan bude najljepši, najsvečaniji, najveseliji, najsrećniji, najveličanstveniji u godini – nezaboravan.

Česma na putu Petnjica – Savin Bor (Foto: “Komun@”)

Nas mlade, naravno, najviše je su zanimali igranka i muzika. I gdje god je bilo muzike, bilo bi i igrača. Igrala su se sva moguća kola, a obično bi kolovođa, muškarac, plaćao harmonikašu iostalim svircima, te birao djevojku koja će mu voditi kolo. Uistinu, bila sam i ja strastvena igračica tih kola, još od osnovne škole, i često su me birali i da vodim kolo. Igrali smo tako predano, baš kao da nam život od tog zavisi i kao da je to – posljednji put!?

Inače, Bor je ljeti pod svojim najljepšim zelenim pokrivačem, jedan – mali raj na zemlji. Za jednog Božića mi se dogodila i nevjerovatna stvar. Naša ulazna vrata na kući bila su okrenuta ka istoku. I u jednom trenutku, kad sam pogledala ka suncu, zapanjila sam se: vidjela sam tri sunca! Krajnje uzbuđena počela sam da dozivam ljude da vide to – ”čudo”! Jedno veliko sunca bilo je okruženo sa dva manja. Tada nije bilo telefona i nijesmo mogli javiti drugima. Ali veliki dio sela je to vidio. Čuđenju nije bilo kraja, diskusiji, tumačenju, nagađanjima, ali tada nijesmo razjasnili tajnu!? Kada su se sunca poizdigla na nebo, ona dva manja su nestala. Ali nikave sumnje nema u to da su se pojavila ”tri sunca”!

Eto, i to je bio naš mali – Bor!

Branka Bogavac („Komun@“)