Proljetno popodne u Trogiru, živahnom rodnom gradu čuvenog, a danas nažalost zaboravu prepuštenog arhitekte i neimara Josipa Slade Šilovića (1828 -1911.) asociralo je i na znamenitu legendu još iz pretprošlog stoljeća, s čuvenih kotorskih serpentina. Rijedak stručnjak u to doba, koji se školovao u Splitu i Padovi, gdje je doktorirao filozofiju a potom uspješno okončao još i studije graditeljstva i inžinjerstva, najveći dio svsg bogatog i originalnog neimarskog opusa „rasijao“ je upravo po Crnoj Gori! Njegovo odvažno remek-djelo, te veličanstven onodobni građevinski poduhvat i danas je zmijolika stara cesta niz strme lovćenske obronke, za čiju mu je gradnju knjaz Nikola na raspolaganje dao i tri bataljona crngoroskih vojnika, uz mjesečnu platu od trideset dukata. I kad je cesta u dužini od 45 kilometara od Kotora do Cetinja konačno prošla i kroz Njeguše, začela se i pikantna, romantična novinarska storija po kojoj je, potajno opčinjen ljepotom kneginje Milene, čuveni Trogiranin svih 25 serpentina „izvezao“ u negostoljubivom kršu u obliku slova M!? Nakon što je 1884. knjaz sa knjeginjom i svitom kolima prvi put prošao ovim putem, svjedoče i o tom požutjele hronike, Josip Slade odlikovan je Danilovim ordenom III i IV reda.

Josip Slade (Foto: “Komun@”)

Godinu kasnije, ovaj neumorni Dalmatinac već je u Baru, gdje opet po nalogu knjaza podiže dvorac Topolica. I danas, mada je podosta izgubilo od svoje prvobitne i plemenite jednostavnosti, i ovo djelo svjedoči o izvjesno osebujnom arhitektonskom rukopisu ispred svog vremena. No, koliko sad i ovdje znamo o stručnjaku s kraja 19. vijeka, čije se neponovljivo zdanje i Šibenskog kazališta izučava po svjetskim visokim školama, a u tom rangu su svakako i njegova djela po Crnoj Gori, među koje izvjesno spada i Zetski dom na Cetinju.

„… Tih godina, zapravo 1884, još u Knjaževini Crnoj Gori, nastaje i svenarodni pokret za gradnju Zetskog doma, inače prvog javnog objekta kulture na Cetinju i u Crnoj Gori, a čija je namjena bila pozorište, muzej i biblioteka. Tu se, naravno, opet našao Slade, kao veliki prijatelj kralja Nikole. I zahvaljujući tom neimaru, mi na Cetinju i danas imamo uspostavljen fini rukopis, s neoromaničkim prozorom i trijemom s tri luka, koji će se kasnije ponavljati i na drugim objektima i uopšte u arhitekturi prijestonice“, svjedoči i Slobodan Mitrović, ugledni crnogorski arhitekta, u dokumentarcu Bogdana Žižića koji je onomad, igrom slučaja, skoro na sam datum rođenja Jospia Sladea, reprizirala Hrvatska televizija.

I kotorske serpentine djelo su Josipa Sladea (Foto: “Komun@”)

Stručni sud veli i kako je enterijer Zetskog doma koncipiran na bazi klasične trobrodne bazilike, gdje „centralna lađa“ nosi scenu i gledalište, a bočni djelovi holove i pomoćne prostorije. Nažalost, zlo vrijeme nije poštedjelo i ovaj objekat, koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio čak i konjušnica, tako da njegova unutrašnjost danas nije autentična. Tek nakon zemljotersa 1979. došlo se do saznanja o njegovom izvornom obliku iz Sladeovog vremena, o čemu opet svjedoči Mitrović kad kaže:

„Saznali smo tad i neobičan detalj, nakon skoro stotinu godina, da je tavanica Zetskog doma bila oslikana, te da ju je radio češki slikar Ženišek. I to po uzoru na pozorište-divadlo u Pragu, gdje su kompoziciju činile oslikane boginje umjetnosti. Dakle, na Cetinju smo imali identične motive, a kasnije smo pronašli i tri slike iz tog perioda, mada je gotovo kompletna tavanica stradala u požaru 1916…“

I danas aktuelan urbanistički plan Nikšića iz davne 1883. (Foto: “Komun@”)

Vrijedna pomena je svakako i činjenica da je još avgusta 1910. na Cetinju gostovalo Hrvatsko zemaljsko kazalište iz Zagreba i u Zetskom domu izvelo čak sedam predstava glasovitog reditelja i glumca Andrije Fiana. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i danas se čuva pozivnica kralja Nikole za vrtnu zabavu u čast hrvatskih glumaca, te jelovnik na francuskom jeziku s tog koktela. Valja podsjetiti i da je, paralelno sa Sladinim boravkom u Crnoj Gori, ovdje stvarao još jedan znameniti Hrvat, slikar Vlaho Bukovac.

Evropski obrazovan i izvjesno tako orijentisan, a i rodbinski povezan sa brojnim dinastijama, već tada je knjaz na Cetinju okupljao izuzetno kreativnu elitu. Tako je davnog 27. maja 1879. godine, nakon molbe austorugarskoj vladi, ovamo stigao i neimar Josip Slade. Zapravo, Tršćanska pomorska vlada šalje ga prvenstveno da radi na izgradnji puteva i pristana u Crnoj Gori. No, tada rijedak i svestran stručnjak latiće se i projekata isušivanja Zoganjskog i melioracije Skadarskog jezera. Uz ostale, po njegovom projektu rađen je još i put Cetinje – Rijeka Crnojevića, te krak za Virpazar…

Carev most u Nikšiću na staroj razglednici (Foto: “Komun@”)

„…Josip Slade dobro je razumijevao ne samo ceste i puteve kao građevine, nego i crnogorske božanske pjezaže kroz koje te ceste i prolaze. Stoga su njegove saobraćajnice, koje je izgradio širom Crne Gore, široj evropskoj javnosti otrkile i naše jedinstvene prirodne ljepote“, zapisao je, između ostalog, i Petar Ćuković. I mada građene tek u dobu začetka automobilizma, te kasnije presvučene i asfaltom, Sladove ceste s temeljitim kamenim podzidama i lukobranima odolijevaju i sad. Vjerovatno, danas je malo znano da je Josip Slade načinio i prvi izrazito vizionarski urbanistički plan Nikšića, izvjesno aktuelan i sad, te još nekoliko kapitalnih objekata u ovom gradu, poput Carevog mosta, Saborne crkve, dvorca… Potkraj života, glavni junak današnje priče vratio se u rodni Trogir, gdje je u poznim godinama „počašćen“ i funkcijom gradonačelnika.          

Istini za volju, i tamo, kao i ovdje, sad rijetko što podsjeća na lik i zavidno neimarsko djelo ovog graditelja i doktora filozofije. Bezuspješno sam i tokom minulih prvomajskih blagdana ovim još snenim dalmatinskim gradićem tragao za kakvim biljegom, makar i „spomen-kamičkom“ u znak sjećanja na velikog graditelja. Vrnuo sam se nesiguran i u odgovoru – nosi li makar kakva kratka uličica njegovo slavno ime? Baš kao što sam glavobolno i bezuspješno tragao i za njegovim portretom, „surfajući“» navodno i najpoouzdanijim svjetskim internet-pretraživačima. Tek kraća biografija od svega pet redova, istina, pohranjena je u Wikipediji, gdje, pored pomenutih, stoji i podatak da je u zrelim godinama i potkraj života Slade sudjelovao i u obnovi nekih renesansniuh palača u Trogiru.

Lazaret u Meljinama – i ovdje je Josip Slade ostavio svoj pečat (Foto: “Komun@”)

Koliko smo se slavnom Josipu Sladeu-Šiloviću odužili ovdje? Neznano je, za sada, da makar i neko skromno stručno priznanje nosi njegovo još neprevaziđeno ime. A i zavidan mu opus u Crnoj Gori, izvjesno, zavređuje nova stručna „iščitavanja“, te svakako je i nadalje solidna zbirka putokaza generacijama crngorskih neimara, koji tek dolaze. Zbilja, još se ima štošta naučiti nad djelima vizionara i filozofa koji je dvostruki „zanat ispekao“ u zahtjevnoj Padovi. Stoga ponajprije i ovo podsjećanje.    

Vildan Ramusović (“Komun@”)