Nebo nad Malesijom je poljana indiga
Bijele stijene su mačevi koji će poletjeti u nebo
Iz njih protače med pčela koje su davno priklopile krila
Zuj njihov neprestano okreće vretena na kojima se prede crna vuna.

Jednom sam se noću zatekao na poljani koju su bili zastrli pilotinom
Da ništa iz nje ne proklije na što bi stršljen mogao sletjeti
I razgledati u koji cvijet da zabode stvrdnuti žalac –
Da ispija nektar i da sit i vesio poleti visoko.

Malesija je lađa koju ljuljaju vjetrovi sa istoka
Zašutjelo je bagremlje; krda divljih konja haraju zelenu ravnicu
Pod kojom voda sakriva svoje klobuke ko majka čedo od iznenadnog grada
Večeras će nebo spuštati svoje izvidnice pretvorene u percad jezerskog ševara.

Pred kućom starom gomilaju se mladi ježevi
Jesmo li izdali zakletvu na majčinim prsima datu
Dok je brinula i iz kose nam trijebila trunje palo sa crnog duda
a onda noću, dok nas je pokrivala da nas ne dohvati studen, uzdisala.

Prorijeđene su majčine kose, bore na obrazima su porovi ljetnjih kiša niz okutnjicu
A ono kad krene ispod strehe tad traži nas čiji se kašalj odavno niotkud ne čuje
Pun joj je pogled neba i zemlje koja joj iz dana u dan sve više postaje rod
A kada šimšik odapne strijele nad Goricom – smorna bježi u kuću.

Naša majka tiho dovi pod jorganom, da je samo On čuje,
I moli, I moli, I moli: sačuvaj mirise cvijeća moga koje daleko cvjeta
Neka budu rodne godine, jeseni bez kiša i neka miriše kora pečenog hljeba.
San je dolina češljane vune u kojoj ona po svunoć grije ozeble ruke kojima nam je mahala.

Faiz Softić