Na padinama Beartooth Mountainsa, neposredno prije posljednjeg uspona do Red Lodgea, leži Bearcreek, rudarsko mjesto čije uglavnom napuštene zgrade aludiraju na nekadašnje zlatne godine. Zapad ima mnogo ovakvih mjesta, svaki sa svojom vlastitom pričom. Imena nekadašnjih stanovnika Bearcreeka otkrivaju mnogo o zapadnom predanju male zajednice: Pekich, Jurkovich, Samarzich, Chesarek, Michunovich.

Za mnoge stanovnike ovog imigrantskog gradića, priča je bila vezana za jedno posebno mjesto – košarkaški teren lokalne gimnazije. Dvadesetih, 30-tih i 40-tih godina prošlog vijeka, protivnici Bearcreek Bearsa znali su nešto što je NBA (nacionalno košarkaško udruženje) tek nedavno uglavničio: Sloveni stvarno znaju da igraju basket. Košarka u srednjoj školi u Bearcreeku nije bila samo zabava za igrače i navijače, već snažno sredstvo asimilacije u američki način života.

BAROVICH KAO UZOR

John Barovich je bio jedan od poznatijih košarkaša u Bearcreeku i njegova porodica je služila kao uzor onima koji su se tu naseljavali. Simo, Johnov otac, odrastao je u Crnoj Gori, maloj državi koja je kasnije bila sastavni dio Jugoslavije, a 1908, sa 17 godina, došao je u Tonopah, Nevada, da radi u ugljenokopima i polaže šine. Kada je izbio Prvi balkanski rat, 1912. godine, Simo je otišao kući da se bori protiv Turaka. Ostao je i borio se i u Drugom balkanskom ratu, oženio se, dobio troje djece i postao prevodilac za Crveni krst tokom Prvog svjetskog rata. Kada je Simo poveo svog mladog sina u posjetu kampovima u kojima je radio, radnici američkog Crvenog krsta su dječaka prozvali John umjesto Vojn. Nazvali su Johnovog brata Milutina Mike, a njihovom ocu su se obraćali sa Sam. Kada je porodica odlučila poslije rata da dođe ovamo, američka imena su ostala.

Porodica Barovich se ukrcala na brod u Dubrovniku 1921. godine, putovala ka Ellis Islandu i, na kraju, ka Montani. Johnov otac je imao polubrata u Bearcreeku i znao je da ima posla u rudnicima. Kada su stigli, Barovichi su otkrili jednu od najšarolikijih etničkih zajednica na Zapadu.

Bearcreek je osnovan početkom 1900. i procvjetao je nakon što su se Montana, Wyoming i južna željeznica povezale sa Bridger i Sjevernopacifičkom glavnom prugom 1906. godine. Bearcreek je udaljen svega nekoliko milja od Red Lodgea, ali na početku nijedan automobil nije mogao da pređe strmo brdo koje je odvajalo dvije rudarske zajednice, tako da je Bearcreek uglavnom ostao odvojen u svojoj uvali na padinama Beartootha.

Na vrhuncu razvoja, u Bearcreeku je živjelo i radilo najmanje dvije hiljade ljudi i grad je imao nekoliko  trgovina, među kojima People’s Cooperative Store (narodna zajednička radnja), Jonkovich i Pekich mesara i bakalnica, Samarzich bakalnica, dičili su se apotekom sa fontanom i podijumom za ples, imali pozorište Happy Hour i dva hotela (zajedno sa Green Frontom, čije je apartmane u dvospratnici vodila jedna gospođa). Grad je imao jednog pogrebnika i najmanje trinaest krčmi. Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Austrijanci, Finci, Italijani i Škoti živjeli su i radili zajedno, iako odvojeni u svojim etničkim enklavama: Škoti su živjeli u Scotch Couleeu, većina Srba u Chickentownu, a Hrvati, Slovenci i Finci u Stringtownu. Ostali susjedi su živjeli u Highbugu, mjestu za preduzetnike, Cousin-Rowu, čiji su stanovnici uglavnom bili rodbinski vezani, i Company Rowu.

Uprkos odbijanju njihove majke da uči engleski jezik, John i njegova braća su ga brzo savladali. Lokalna djeca su često bili Johnovi revnosni učitelji, sa predvidljivim rezultatima: „Prvi dan škole sam već naučio tri riječi i rekao ih učiteljici: ‘Idi do đavola’. Nisam znao šta joj govorim“, John je godinama govorio. Škola je bila odraz zajednice; mnogo prije krvavog sukoba 90-tih godina prošlog vijeka koji je pocijepao njihovu zemlju, Srbijanci, Hrvati, Slovenci i Crnogorci su živjeli i radili u Bearcreeku relativno mirno, izuzev povremenih tuča pesnicom.

„Prvi razred, kao i ostali razred,i imali su 95% strane djece. Stvarno smo se dobro slagali. Bilo je na neki način smiješno. Italijani su pokušavali da nauče naš jezik, a mi smo pokušavali da naučimo italijanski“, prisjeća se John.

KOŠARKA UJEDINILA IMIGRANTE

Slavlje u gradu je odražavalo međunarodno porijeklo stanovnika. „Slavili smo slavu. Ljudi iz drugih djelova zemlje imali su drugu slavu, a naša slava je bila u novembru. Pravoslavni Uskrs je bio nedelju dana nakon katoličkog i to je bilo raznoliko lokalno slavlje, zajedno sa crnogorskim takmičenjem u tucanju jaja koje bi se često završilo pucnjevima i opijanjem. Životi imigranata su često bili vezani za religiju i na drugačiji način. Bilo je uobičajeno za najstarijeg sina pravoslavnog domaćinstva da postane sveštenik, ali uprkos Samovom pokušaju da lokalni šerif nagovori Johna da se vrati u zemlju i postane sveštenik, John je tvrdoglavo istrajao, odlučan da započne nezavisan život u novoj zemlji. ‘Pokušao je svaki put da me natjera da se vratim u Jugoslaviju, ali to nikad nisam uradio’“.

Za djecu imigranata košarka je postala sredstvo asimilacije u američki način života. Nije bilo bitno da li je neko Italijan, Sloven, Finac ili Škot – bilo je samo važno koliko je bio dobar igrač. Košarka je tada postala način da se prevaziđu nacionalnosti radi jednog zajedničkog cilja: pobijediti protivnika. Izmiješani etnički timovi su radili upravo to, utakmica za utakmicom, tokom 30-tih i 40-tih godina prošlog vijeka u gimnaziji, pred navijačima koji su stajali, jer nije bilo tribina. U Johnovom završnom razredu 1932. Bearcreek Bears su bili na trećem mjestu na državnom šampionatu, koji je tada uključivao veće škole kao što su Butte i Billings. John je igrao centra u All-State timu. Većina njegovih vještina se razvila tokom hladnih dana u dolini, gdje je često vježbao na košu namontiranom na zidu od štale. Kada bi lopta malo izdušila, djeca bi utrčala u kuću i stavila je iza šporeta dok se ponovo ne bi naduvala.

Johnov brat Mike se sjeća, prije nego što mu je stipendija od košarke omogućila da napusti Bearcreeck, da je zarađivao 1.97$ na sat, vozeći natovareno vozilo za Montana Coal and iron Company, živio je kod kuće „vozio stari očev auto, pušio njegove cigarete i pio njegov viski”. “Mislio sam: ‘Zašto bi, kog đavola, išao u školu?’“ Ali išao je, igrao četiri godine za Billings politehnički institut (kasnije nazvan Rocky Mountain College) u Billngsu. John je zaradio stipendiju za Montana državni koledž u Bozemanu, igrao za Bobcat tim i onda nastavio trenersku karijeru u gradovima Montane. Za Johna i njegovu braću Mike i Nicka, koji je igrao na univerzitetu Utah, košarka je postala sredstvo da se izbore za život izvan rudnika. Tri Jugoslovena i jedan Finac iz Bearcreeka i Red Lodgea takođe su igrali 1935. za Montana državni koledž, koji su nazivali „legija stranaca“ zbog internacionalnog sastava igrača.

Rudar John rijetko je pričao o svom poslu. Radili su naporno i znali za rizik koji nosi rudnik. Samo ogromne temperaturne razlike su bile krajnost i svakodnevno fizičko prilagođavanje. „Dešavalo se da je napolju minus trideset, a dolje u rudniku između 65-70 stepeni“, prisjeća se John. Opasnosti koje nosi rudnik rudarima su stalno bile u podsvijesti, i John se sjeća kako bi njegov otac popio „dva čista viskija svaki dan kad bi stigao kući“. Rudari su pravili svoj vlastiti alkohol, čak i tokom godina prohibicije, kada bi se mogao naći kod mnogih u podrumima ili skrovištima u planinama. „Pun vagon grožđa bi stigao u Bearcreek iz Californije i svi bi kupili po tonu ili više. Pola tone crnog i pola tone bijelog grožđa, pa bi pravili 50 galona crnog i 50 galona bijelog vina, a od kaše bi napravili 13 galona viskija. I to bi trajalo čitavu godinu“.

TRAGEDIJA U RUDNIKU

Bearcreek je vjerovatno najviše poznat kao mjesto najgore rudarske nesreće u istoriji Montane. U zimu 1943. zemlja je bila usred Drugog svjetskog rata i rudari su radili u tri smjene šest dana sedmično da bi proizveli ugalj koji je bio potreban naciji. Sunčanog zimskog jutra 27. februara 1943. puna ekipa od sedamdeset sedam ljudi je došla na posao u Smith rudnik br. 3. Nekoliko rudara koji bi možda ostali kod kuće došli su taj dan na posao jer je bila isplata. Trebao je da bude poslednji radni dan za Petea Giovettija. Radio je na motornoj dizalici unutar rudnika. Joe McDonald je trebao da se javi vojnoj službi sljedećeg utorka. Ali, do 9:30 ujutro puna smjena je radila, zajedno sa Johnovim ocem Samom. Kada su pištaljke za uzbunu proparale vazduh u rudniku, zajednica je znala da se nešto strašno desilo. Metan gas, koji se, izgleda, skupljao u rudniku, je slučajno eksplodirao. Eksplozija i nedostatak kiseonika nakon nje ubili su sedamdeset četvoro ljudi. Petorica u maloj prodavnici na udaljenoj jugoistočnoj strani su preživjeli sat i po nakon eksplozije. Neki od njih su ostavili poruke na svojim kutijama.

Poruka pored tijela Walker Jokija i John Sudara je glasila: „Zbogom žene i kćeri. Umrli smo lakom smrću. Volimo vas, ostajte dobro.“ Druga od Emil Andersona je glasila: „Pet minuta je nakon 11 sati. Agnes i djeco, žao mi je što se ovako rastajemo. Bog vas blagoslovio, Emil sa puno ljubavi“. John je bio trener u obližnjem Columbusu i pridružio se građanskoj spasilačkoj službi u Smith rudniku br. 3. Prisjeća se da su pratili spasioce koji su nosili gas maske niz rudarsko okno gdje su našli tijela u lavirintu podzemnih avenija. „Radili smo dva ili tri dana i izvukli smo tijela vani“. Johnov otac je imao 57 godina kada je umro. Preživio je tri rata i preko dvadeset godina rada ispod zemlje. Pedeset osam žena su ostale udovice, a jedna trećina Bearcreek školske djece je ostala bez očeva na taj užasni dan. 

Tragedija u rudniku Smith je bukvalno i figurativno bila smrtonosno zvono za grad. U godinama nakon nesreće većina kuća je odvučena van Bearcreeka i danas je teško zamisliti nekadašnje komešave ulice Bearcreeka ili tiha brda sa oštrim zvukom pištaljke iz ugljenokopa koje su godinama uređivale svakodnevni ritam života stanovnika. Ali, ukoliko pažljivo slušate jednog oktobarskog petka uveče, možda ćete moći nazrijeti navijanje iz stare gimnazije i čuti korake McDonalda, Barovicha, Jokisa i Pekicha dok Bearcat Bears niže još jednu pobjedu.

Autor: Liza J. Nicholas, profesor istorije na Montana državnom univerzitetu-Bozeman

Za „Fokus“ priredio: Gordan Stojović

Arhiva Revije Fokus