“Trebalo je da poginemo sa njima. Trebalo je da budemo zajedno, do kraja” – govorili su, u nevjerici, tog aprila 1961. preživjeli fudbaleri Grin krosa, čileanskog fudbalskog kluba sa engleskim nazivom. Govorili, uplakani, jer im je pola ekipe poginulo u avionskoj nesreći. Od tog aprila, pa skoro pune 54 godine, niko nije uspio da pronađe olupinu u nepristupačnim vrhovima Anda. A onda se desilo pravo malo čudo.

Noć. Drugi april 1961, skoro sam jug Čilea. Grad Osorno do zore je proslavljao minimalnu, ali vrednu pobedu omljene ekipe u Kupu. Poraženi, Grin kros, polako se pakovao za povratak u Santjago. Dalek put je čekao goste, čak 945 kilometara. U nedjelju, dan posle utakmice, zbog proslave Vaskrsa po gregorijanskom kalendaru, nije bilo mjesta u letovima za prijestonicu. Dan kasnije – bilo je mjesta u dva različita aviona. Jedan je išao zaobilaznim putem do Santjaga, uz nekoliko slijetanja, a drugi direktno, samo je polazio malo kasnije. Ekipa se podijelila.

“Alfredo! Hej, Alfredo!”, prišao je Alfredu Gutijerezu njegov klupski kolega, Hektor Toledo. “Čuj… Znaš da sam uzeo kartu za ovaj ‘sporiji’ avion, ali, hajde molim te da se zamijenimo – u ovom tvom ‘bržem’ ima nekih ljudi koje znam. Daj da se zamijenimo, molim te”.

I, Alfredo je pristao. Uzeo je kartu na kojoj je pisalo ime njegovog druga, saigrača, i ušao kao “Hektor Toledo”, u avion koji je išao dužim putem. U onaj “brži” ušao je pravi Hektor, zatim još sedmorica fudbalera Grin krosa, njihov trener Arnaldo Vaskez Bidoljo, sudije, što je, sa ostalim putnicima i članovima posade, ukupno dalo njih 24.

Kada je, posle višečasovnog leta i mnogih sletanja i uzletanja zbog obilaznog puta, Alfredo u utorak u zoru sletio u Santjago, njega i “njegovu” polovinu tima dočekali su mnogi ljudi, novinari, fudbalski radnici.

VIJEST O TRAGEDIJI U ČILEU

“Poginuli su! Svi su poginuli!”, miješali su se glasovi, a napadač Grin krosa, Alfredo Gutijerez, ništa nije razumeio. Ubrzo je sve postalo jasno: “brži” avion, Daglas DC-3, nestao je sa radara tri minuta prije ponoći. Svi su znali šta je to značilo, tim prije što je direktna linija za Santjago značila i prolazak iznad opasnih, ljudskoj stopi često nepristupačnih vrhova Anda.

Potraga za nestalim avionom je odmah počela. Pa trajala. I trajala. Ređali su se dani, ali je osmog ozvaničeno – avion se srušio i preživjelih nema. Pronađen je na jednom od vrhova sprženi dio repa, pa iako u blizini nigdje nije bilo ostatka aviona, bilo je jasno da je avion u vazduhu već bio izgorio i raspao se, pa su manji ili veći djelovi pali po vrhovima Anda.

Ali, te djelove niko nije uspio da pronađe. Sahrana je zato obavljena uz stotine, hiljade ljudi koji su, simbolično, ispratili prazne kovčege polovine ekipe Grin krosa u vječnost.

Ostatak tima je i dalje bio u nevjerici. Više nije bilo velikog pojačanja, 25 puta reprezentativca Argentine Elise Murina, dvostrukog prvaka Kopa Amerike. Nije bilo trenera Bidolja, a ni malo više od polovine članova prve postave. Zapravo, samo četvorica su preživjela od startnih 11, piše “Blic”.

Alfredo je ostao živ. Sa ostalim saigračima je dugo prebirao po tada ne tako davnim sjećanjima. Nadali su se da će, dolaskom Murina, ponoviti slavu Grin krosa iz 1945, kada je taj klub jedini put u svojoj istoriji, otpočeloj 1916, bio prvak države.

“Samo smo htjeli da dugo budemo zajedno, da bismo napravili nešto posebno – da budemo prvi na tabeli. To nam je bio jedini san”, riječi su koje su odzvanjale tih dana u onom dijelu Santjaga u kome su se odvijali sumorni treninzi ostatka Grin krosa.

Te sezone, ekipa osakaćena tragedijom, uspjela je da opstane u ligi zahvaljujući dobrom početku šampionata, ali je bila 12, posljednja koja nije ispala. Već naredne sezone je pala u niži rang.

PRVO MJESTO NA TABELI

A onda su Alfredo i drugovi, ojačani nekim novim klincima, koji su u njih gledali kao u najsrećnije ljude na svijetu, a najtužnije sportiste, počeli da trče ka svom snu. Ka onom prvom mjestu na tabeli.

I, prvo čudo se dogodilo: osvojili su prvo mjesto. U drugoj ligi, da, ali – bio je to dio onog sna o kome su maštali zajedno sa onima kojih više nije bilo. Za njih su i igrali, ma kolicna bila utjeha jedno takvo prvo mjesto.

Godinu dana kasnije, Grin kros je prestao da postoji. Preselio se 500 kilometara južnije, u Temuko, promijenicši ime zbog spajanja sa tamošnjom ekipom. Onima koji su nosili dres za zelenim krstom ostalo je da, dok su živi, svjedoče o slavnim i tragičnim danima.

I, prošlo je pet decenija od one 1964. i tužne radosti preživjelih članova Grin krosa koji su uspjeli – da budu prvi. A onda… drugo čudo.

Planinari su 2015. pronašli u zabitima Anda nevjerovatno sačuvane djelove srušenog aviona Daglas DC-3. Sa sve skeletima preminulih. Među njima – i tragično stradali članovi Grin krosa, te aprilske noći 1961.

“Kada sam vidio to na televiziji, osjetio sam se… kako da vam opišem? Ja sam trebalo da budem u tom avionu, ja”, uz suze se prisjećao Alfredo, koji u jednom malom kutku svoje sobe i dalje čuva kartu kojom je ušao u “sporiji” avion. Na njoj i dalje piše Hektor Toledo. Kao što su svi preživjeli u svoja srca upisali sva imena stradalih.

Među onima kojima su sada oči pune suza bio je i Santjago Garsija, nekadašnji desni bek Grin krosa.

“Znate… Ovo je kraj jednog kruga. Završna faza jedne priče.”

Nju, međutim, produžava Karlos Al-Konr, koji nije otputovao na gostovanje u Osorno zbog studentskih obaveza. Ostao je kod kuće, a ostao je i vjeran ekipi Grin krosa, kada je na terenu ostala da trenira samo njena polovina. Njega je ova razriješena misterija – iskreno obradovala.

“Bilo bi lijepo da sada svi odemo tamo i oprostimo se, baš tamo gore, u planinu, na mjesto gde su skončali. Ali… stari smo za penjanje po Andima, doći ćemo na sahranu. Bićemo opet svi na okupu, kao nekada”.

Kada je do “okupljanja” došlo, nije se čula pištaljka trenera Bidolja. Nije majstorije pokazivao Argentinac Murino. Nije ni Hektor Toledo dobacivao “Alfredo! Hej, Alfredo!”.

Ali, konačno – bili su svi na okupu.

Kao nekada.