Monografija „Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti“ predstavlja prirodni slijed prethodnih napora u toj oblasti i značajno je podsjećanje na onu Crnu Goru koja živi na prostorima Sjeverne i Latinske Amerike, Australije, Azije, Afrike…

To je, na jučerašnjoj promociji tog kapitalnog izdanja u sali Biblioteke „Radosav Ljumović“, kazao ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović i naglasio da ona predstavlja „istorijsko svjedočanstvo o migracionim tokovima crnogorskog stanovništva svih vjera i nacija kroz vjekove“.

Kapitalno izdanje o svevremenskom i planetarnom fenomenu iseljavanja, odnosno dijaspori, obrađuje iseljavanje iz Crne Gore na prostore od Kalifornije do Vladivostoka i od Aljaske do Ognjene Zemlje, u periodu od prvih poznatih iseljavanja krajem 16. vijeka do dana današnjeg.

Ministar Srđan Darmanović 

Projekat Uprave za dijasoporu i Dnevnih novina, realizovan za svega tri i po mjesecu, u stvari je plod višedecenijskih prikupljanja i sazrijevanja podataka o toj materiji, tako da je prvi put u istoriji Crne Gore dobijena takva publikacija sa pregršt informacija i zanimljivih fotografija, na 354 stranice.

Darmanović je svoje pozdravno slovo započeo stihovima crnogorskog kralja Nikole Petrovića iz pjesme „Bol Crnogoraca u Americi“, napisane davne 1914. godine u kojoj kaže: „Bi mi magnet ljubav bila uželjena Crna Gora“.

„Sjetne riječi gospodara i pjesnika kazuju koliko je važnu ulogu u našoj istoriji imalo iseljeništvo, koliko je bilo okosnica i čvrst oslonac u prelomnim godinama, u periodima razvoja i uzdizanja Crne Gore. Ono je iznjedrilo istaknute ličnosti naših korijena na svim kontinentima“, kazao je Darmanović.

On je podsjetio da su mnogi od njih postigli zavidne uspjehe i dosegli značajna priznanja u zemljama u kojima su živjeli, a time ostali za ponos i divljenje u svojoj postojbini.

Direktor Uprave za dijasporu, mr Predrag Mitrović

„O životima i dostignućima našeg iseljeništva postoji obimna dokumentarna građa. U njena najznačajnija dostignuća svakako spadaju kapitalna djela ‘Iseljavanja Crnogoraca u 19. vijeku’, uglednog naučnika dr Đoka Pejovića iz 1962. godine, monografija ‘Crnogorski iseljenici’ iz 1997. godine i dragocjeni stručni poduhvat, bibliografija o iseljenicima iz Crne Gore do 1941, koja je izdata 2010. godine. Koristim priliku da podsjetim na literarnu i edukativnu nit publikacije ‘Crna Gora juče i danas’, koja je objavljena 1964. godine, i časopis ‘Susreti’, u izdanju Matice iseljenika Crne Gore, kao i zapaženu izdavačku djelatnost biblioteke ‘Dijaspora’ i časopisa ‘Dijaspora Crne Gore’, u organizaciji Centra za iseljenike Crne Gore“, kazao je Darmanović.

On je podsjetio da su obje institucije preteča današnje Uprave za dijasporu Crne Gore.

„Monografija ‘Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti’ je znakovita retrospektiva društvenih odnosa, međunarodnog položaja, odraz socijalnog i kulturnog aspekta iz prošlosti naše domovine. Ujedno je i zanimljiv osvrt na sudbinu dijaspore u dalekim nepoznatim prostranstvima, kao i na njihova sentimentalna kazivanja. Nadam se da će ovo izdanje doprinijeti boljem razumijevanju naše dijaspore u široj javnosti, a biti od koristi i akademskoj zajednici“, kazao je Darmanović.

On je istakao da Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, posredstvom ambasada, konzulata, kao i počasnih konzula, u punom kapacitetu nastoji da diplomatsko-konzularne misije u svijetu, osim zaštite prava i interesa crnogorskih državljana, budu istinski dom sa izražem senzibilitetom u cilju očuvanja državnog i nacionalnog identiteta, jezika, njegovanja kulture, tradicije, običaja naše dijaspore i budućih pokoljenja.

„Prije svega, to je odraz osjećanja plemenite ljudske pažnje, potom i profesionalna obaveza prema crnogorskom iseljeništvu koje je oduvijek svojim rodoljubljem afirmativno uticalo na vanjsko političke aktivnosti u cilju utvrđivanja knjaževine i kraljevine Crne Gore, a što je nastavljeno njihovom snažnom podrškom Narodnooslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu i patriotskim pečatom u obnovi nezavisnosti Crne Gore 2006. godine. Siguran sam da će i danas dijaspora dati svoj puni doprinos u odbrani Crne Gore od nastojanja da se ona vrati na srednjovjekovni koncept društva i preusmjeri u pravcu ka Evroatlantskoj zajednici demokratija i njenih vrijednosti“, kazao je Darmanović.

Direktor Uprave za dijasporu, mr Predrag Mitrović, kazao je da je promocija i prisustvo građana podrška Upravi u njenim ukupnim nastojanjima i ostvarivanju komunikacije i saradnje sa iseljeništvom.

“Jedan od najznačajnijih projekata ovog organa u proteklom periodu sigurno je ova monografija, koju smo na zajedničko zadovoljstvo realizovali u suizdavaštvu sa Dnevnim novinama, koje su ovaj projekat inicirale krajem jula prošle godine. Smatrali smo da postoji objektivna potreba da se na jednom mjestu objedine dosadašanja saznanja i prikažu glavni migratorni tokovi stanovništva sa crnogorskog prostora, ali i apostrofiraju svi oni pripadnici dijaspore koji su sebe ugradili u državno i nacionalno biće Crne Gore”, kazao je Mitrović.

On je rekao da su iseljenici i organizacije dijaspore, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, pronijeli su ime Crne Gore širom svijeta i bezbroj puta u različitim oblicima pomagali svoju domovinu.

“Zato je dijaspora Crne Gore bila i ostala nezaobilazan činilac društvenih procesa u Crnoj Gori. Istovremeno, htjeli smo da prikažemo, što u do sad objavljenoj literaturi nije bio slučaj, institucionalni odnos crnogorskih državnih organa i ustanova u ovoj oblasti. Uvjereni smo da smo postavljene ciljeve ostvarili publikovanjem ove monografije.

Pomoćnik direktora Uprave za dijasporu, mr Ivan Jovović

Dakle, pred širom i stručnom čitalačkom publikom, kako u zemlji, tako i u dijaspori, poslije više od dvije decenije nalazi se publikacija koja omogućava da mnogo bolje upoznamo našu dijasporu razasutu širom svijeta. U relativno kratkom periodu uspjeli smo da angažujemo referentna lica iz ove oblasti na izradi monografije, koje je preporučio ne samo njihov teorijski, nego i neposredan višedecenijski rad sa našom dijasporom”, kazao je Mitrović.

Naglašavajući da monografija otvara nove horizonte u sagledavanju i razumijevanju složene strukture, kao što je dijaspora Crne Gore, on se zahvalio koautorima publikacije na iskazanom posvećenom radu na izradi monografije Marijanu – Mašu Miljiću, Saitu Šabotiću, uredniku Ivanu Jovoviću, Marku Špadijeru, Milanu Vukčeviću, Elviri Bekteši, kao i Antoneli Arhin – Krstović, profesorici na Katedri Univerziteta u Torontu, u okviru Centra za dijasporu i transnacionalne studije.

Marko Špadijer

“Na kraju, želim da ukažem na činjenicu da svako ozbiljno promišljanje i tumačenje na temu dijaspore Crne Gore, ako eventualno nije zastupljena među stranicama ove knjige, svakako je od koristi za dalji rad i djelatnosti Uprave za dijasporu, jer treba imati u vidu da ovdje govorimo o širokoj kategoriji ljudi koji su na različite načine i u različitim vremenskim periodima postali dio kolektivnog duha Crne Gore”, kazao je Mitrović.

Marko Špadijer, istinski bard i doajen saradnje sa iseljenicima, donedavno generalni sekretar Matice crnogorske, a sada urednik časopisa „Matica“ i član Savjeta Matice i Savjeta za saradnju sa iseljenicima, obradio je u monografiji turbulentni period devedesetih godina prošlog vijeka.

“Moja majka je rođena u Montani, ali je kao beba došla u Crnu Goru, pošto je njen otac došao 1915. da ratuje. Danas moja ćerka i njena porodica žive u Los Anđelesu i ja sa svojim unučadima nemam bogzna kakvu komunikaciju, jer oni ne znaju crnogorski, a ja ne znam engleski. Koliko je na mom primjeru znakova sudbine, nostalgije, radosti, tuge, prosudite sami. A to je samo jedan i možda ne najtipičniji primjer za ovu priču“, kazao je Špadijer.

On je rekao da je iseljavanje, pečalbarstvo, avanturizam ili bilo koji drugi način odlaska iz Crne Gore u tuđinu proces koji neprekidno traje već vjekovima.

„Imamo jednu drugu, kako kažemo, Crnu Goru van Crne Gore po svijetu, svoju dijasporu. A kako smo malobrojni, svaki čovjek nam je dragocjen. To je tema koja stalno intrigira i kojom se bavi ova monografija. Posao autora knjige ‘Dijaspora Crne Gore’ je bio otežan nedostatkom izvora, pa smo morali da tragamo za dokumentima, porodičnim arhivama, zapisima, po raznim novinama i publikacijama i oslanjali se dosta na sjećanje učesnika. Rudarski posao je imao Ivan Jovović zbog našeg javašluka u čuvanju građe u Matici iseljenika. Ja nisam imao toliko muke, jer je to bliži period, kao moje kolege Mašo Miljić i Sait Šabotić koji su se bavili istorijom. Milan Vukčević je koristio lično iskustvo rukovođenja novom institucijom za saradnju sa iseljenicima, a naša dama Elvira Bekteši je posljednjih 20 godina prosto crna kutija crnogorskog iseljeništva. Moja dionica je bila da pišem za period 1990. do 2000“, kazao je Špadijer.

On je pojasnio da je to vrijeme kada je zvanična Crna Gora poslije AB revolucije sasvim pogubila niti i nije vidjela potrebe da održava veze sa dijasporom.

„Tu ulogu je u zemlji preuzela Matica crnogorska, a u dijaspori suverenistički orijentisani iseljenici koji su se samoorganizovali i nalazili srodne duše u Crnoj Gori. Naši iseljenici su na Cetinju, predvođeni Blažom Sredanovićem, organozovali 2000. godine Kongres, gdje su se zavjetovali da će se boriti za obnovu nezavisnosti Crne Gore, što su pokazali na djelu na referendumu“, kazao je Špadijer.

On je poručio da zadovoljstvo što se knjiga pojavila ne smije biti pokvareno manama koje se mogu naći u njoj.

„Bez namjenskih istraživanja, bez komocije i vremena potrebnog za fermentisanje sudova i bez redakcijskog ujednačavanja, jednostavno je nastala kao molba sa određenim rokom. Tvrdim da ova publikacija, uz sve mane, svojom sadržinom, dokumentarnošću, obuhvatnošću, likovnim i grafičkim izgledom prevazilazi sve što je u Crnoj Gori do sada štampano na ovu temu. Naša saznanja o dijaspori počivaju najvećim dijelom na statistikama, informacijama o radu iseljeničkih udruženja, klubova, pojedinačnim primjerima, impresijama, na staračkim sjećanjima, pričama, rijetkim pisanim tragovima i saznanjima o crkvama i grobljima“, kazao je Špadijer.

Danas, kako je rekao, Crna Gora ima strategiju, diplomatiju, Savjet i Upravu koji se bave iseljeničkim pitanjem i veoma razvijen saobraćaj u oba pravca.

„Državni službenici, funkcioneri, obilaze naše klubove po svijetu, iseljenici često dolaze u zemlju, a medijska pažnja, naročito RTCG, usmjerena je na dijasporu. No, pored svega, nijesu izučeni ekonomski i intelektualni potencijali naše dijaspore, njihova svijest o sebi i mnoge druge stvari koje čine kompleksnu sliku o iseljeništvu, što bi državnu politiku učinilo djelotvornijom i efikasnijom. Nedostatak demografskih, socioloških, antopoloških kulturoloških i drugih studija je razlog što iseljenička politika boluje i od subjektivizma i što u našem saznajnom i obrazovnom sistemu crnogorske iseljeničke strukture još ima slabo“, kazao je Špadijer.

On je poručio da u nacionalnoj memoriji mora biti mjesta za istaknute iseljenike.

„Ne bismo smjeli da zaboravimo ljude koji su u tuđini potvrdili i sa ponosom nosili crnogorsko ime i moralni DNK svoje domovine. Nedavno smo otkrili Nikolu Petanovića, urednika ‘Montenegro mirora’, časopisa koji se izdavao trideset godina u San Francisku i koji se godinama zalagao za nezavisnu Crnu Goru. Nije imao ni groba do skoro, naši iseljenici su mu napravili grob, a u Crnoj Gori nema nikakvog obilježja. Američka novinarka Džudi Ferguson otkrila nam je Jovana Hajdukovića, legendu Aljaske, a Katarina Milović istoriju kolonije La Montenegrina u provinciji Ćako u Argentini. To je pomoglo da uspostavimo stare veze – saznali smo za svjetski uglednog vajara Jovana Brajovića, Jevgenija Vučetića, jednog odistaknutih vajara SSSR-a…“, kazao je Špadijer.

Profesor Sait Šabotić

On je kazao da je i sam svjedok da su naši stvaraoci sa oduševljenjem prihvatili da budu članovi Savjeta Pokreta za suverenu evropsku Crnu Goru pred referendum.

„Slikari Dado Đurić, Dimitrije Popović, Đeljor Đojkaj,vajar Momo Vuković, pisci Dragan Nikolić i Mirko Kovač bili su oduševljeni što im se pružila prilika da budu članovi tog savjeta. Ili primjer mladog Nikole Đurkovića koji je u Njujorku prihvatio organizaciju naših ljudi za promotivni skup poktreta u Njujorku bez nadoknade. A Refik Radončić iz Njujorka i Ivo Đukanović iz San Franciska su iz svog džepa platili kompletno gostovanje predstavnika Pokreta u Crnoj Gori. Tih primjera ima koliko hoćete“, kazao je Špadijer.

On je obnovio predlog za osnivanje muzeja crnogorskog iseljeništva.

„Prije desetak godina, uprava državnog muzeja na Cetinju je prihvatila tu ideju. Ne znam koliko treba vremena da se realizije, ali se do danas nije ništa iz toga izleglo. Muzej bi bio baza istraživanja naše dijaspore“, kazao je Špadijer.

Mr Ivan Jovović, pomoćnik direktora Uprave za dijasporu, urednik izdanja, obradio je period od 1962. do 1994, odnosno vrijeme Matice iseljenika Crne Gore.

Knjiga „Dijaspora Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti“, kazao je on, predstavlja nešto više od redovne izdavačke produkcije.

„Jedno je sigurno – da je ova publikacija pomjerila ukupna saznanja o našoj dijaspori, što je svakako pokazatelj da savremena Crna Gora gradi svoju institucionalnu svijest i da unutar njenih državnih organa i ustanova postoje kadrovski potencijali koji mogu samostalno, bez naslaga provincijske logike, interpretirati vlasitu prošlost, ali i proaktivno programski djelovati na jačanju državnog i nacionalnog identiteta Crne Gore. Promjenom državno pravnog statusa Crne Gore promijenjena je i percepcija o dijaspori. Otkada smo zaokružili naš međunarodni subjektivitet 2006. godine, naše iseljeništvo se u relativno kratkom razdoblju našlo veoma visoko na političkoj agendi izvršne i zakonodavne vlasti u Crnoj Gori, pa je monografija bila prilika da se prezentuje širok spektar aktivnosti različitih državnih subjekata i tijela u pogledu zakonom definisane saradnje matice i dijaspore. Dovoljno je pogledati stranice monografije i vidjeti intenzitet susreta najviših državnih zvaničnika Crne Gore, kao i drugih predstavnika državnih organa i ustanova sa predstavnicima iseljeničkih udruženja sa svih kontinenata“, rekao je on.

Novinar Goran Popović

U izradi je, kazao je, trebalo jasno deterministati šta se podrazumijeva pod pojmom dijaspore Crne Gore, imajući u vidu njenu heterogenu, socijalnu strukturu, disperzivnost, zastupljenost na skoro svim kontinentima na kojima opstaje četvrta ili čak peta generacija crnogorskih iseljenika.

„Bez prateće patetike, prigodničarskog pristupa u tretiranju dijaspore, kako se do sada uglavnom pisalo o crnogorskom iseljeništvu, ova monografija nudi drugačiji koncept, baziran na sagledavanju i tumačenju instutucionalnog odnosa organa, odnosno ustanova Crne Gore prema stanovništvu, što ujedno predstavlja svojevrsni istraživački postupak, posebno ako uzmemo u obzir nedostupnost građe o crnogorskoj dijaspori. Zato monografiju možemo posmatrati kao prvi sistematizovan prikaz u kojem se objektivno analizira doprinos dijaspore svojoj matici, apostrofiraju njeni potencijali u sferi biznisa i nauke i drugih djelatnosti, prije svega njen humanitarni rad koji je jasno percipiran i respektovan u domaćoj javnosti. Takođe, pružena su adekvatna objašnjenja o procesu samoidentifikacije naše dijaspore sa svojm maticom Crnom Gorom, ali i ukazano na trendove asimilacije i političke turbulencije unutar same dijaspore. Velika djela naših iseljenika, nastala ne samo u prošlosti, već i u savremenom dobu, uslovila su neraskidivu vezu Crne Gore i njene dijaspore, zbog čega publikacije ovog tipa prevashodno služe njegovanju kulture sjećanja kao vrijednosti koja je imanentna civilizovanim narodima i državama.

Upravo je pisana riječ trajni pomen na sve one koji su svoje živote položili na oltar domovine 1916. godine u brodolomu kod Medove, ili iseljenike čija je solidarnost zadivila svakog kada su se samoinicijativno organizovali u prekomorskim zemljama u pružanju materijalne pomoći nakon razornog zemljotresa na Crnogorskom primorju 1979, ili pripadnike savremene dijaspore koja u iznosima od više stotina miliona eura redovno pomaže i dotira članove svoje porodice, pomaže privrednom razvoju Crne Gore, čime umnogome doprinosi ekonomskom prosperitetu Crne Gore“, istakao je Jovović.

„Treba ponoviti da je dijaspora sila okosnica Pokreta obnove nezavisnosti Crne Gore, a njihov patriotizam su demonstrirali 21. maja 2006. masovnim referendumskim ’DA’ svojoj djeci, sebi i svojim precima. Između ostalog, i fotografije povodom ovog značajnog istorijskog datuma date u monografiji, koje danas imaju dokumentarnu vrijednost, pokazuju iskrenu privrženost dijaspore svojoj Crnoj Gori. Zato je sve pomenuto uticalo da pristupimo izradi i realizaciji ovog ozbiljnog projekta, kao svojevrsnog omaža posvećenog dijaspori i otvorilo neke nove perspektive za izvjesna buduća istraživanja u ovoj oblasti“, rekao je Jovović.

Mr Ivan Jovović i profesor Sait Šabotić

Jedan od autora, profesor na Filozofskom fakultetu Sait Šabotić, počeo je izlaganje stihovima “U tuđoj zemlji muhadžir je srećan jedino u snu kada sanja svoj zavičaj”.

On je kazao da je „svijet oduvijek bio malen za one koji su imali želju, volju ili nevolju da ga spoznaju ili da ga moraju spozna(va)ti“.

„I u našem vremenu aktuelan je univerzalni socijalno-filozofski fenomen ‘čovjeka koji se seli’. Pođemo li od zamisli da su određene strukturalne promjene kroz istoriju imale spor hod, onda će nam biti sasvim jasno da su društvene i političke prilike na južnoslovenskom prostoru često uticale na migracije. Upravo zato je problem migracija odavno izazivao interesovanje javnosti, a posebno istoriografa. Uporedo s migracijama pojavljivali su se raznovrsni naučni i ideološki pogledi i pristupi tom procesu ili problemu. U okviru istorijskih istraživanja prošlost ili dogođena sadašnjost se proučava, sagledava i analizira da bi se razumjela i lakše živjela sadašnjost, a egzistencija ili tubitak se proučava i sagledava da bi se imala vizija budućnosti“, naveo je Šabotić.

On smatra da je knjiga „Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti“ rezultat davne potrebe i djelovanja savremenih institucija crnogorskog društva i da je „nepobitan svjedok da su migracije sa današnjeg prostora Crne Gore imale svoj kontinuitet, koji, iako nam je bio tu pred očima, nije bio dovoljno naglašen i nije mu se posvećivalo dovoljno pažnje“.

„Dijaspora koja je nastajala izvan Crne Gore obuhvata sve iseljenike – Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Muslimane, Albance, Rome, današnji prostor Crne Gore im je kolijevka i postojbina. Imajući sve to na umu, urednik ovog izdanja Ivan Jovović se svesrdno potrudio da u koncepcijskom smislu ova monografija bude pozicionirana na način da sadrži narativ o dijaspori Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti, da obuhvati crnogorsko iseljeništvo u kontekstu djelovanja Matice iseljenika u periodu od 1962-1994. godine, da se čitaoci upoznaju sa iseljavanjima iz Crne Gore od 1990-2000. godine, zatim da se dâ jasnija slika crnogorske dijaspore na početku 21. vijeka, kao i da se kroz priču o Upravi za dijasporu prikaže institucionalni okvir djelovanja i aktivnosti koje se preduzimaju na fonu brige o iseljenicima sa prostora Crne Gore. Sve je to bilo nužno zbog činjenice da je crnogorsko iseljeništvo uvijek bilo važan činilac u svim istorijskim procesima vezanim za Crnu Goru i njenu poziciju na međunarodnoj političkoj sceni. Znajući to, autorski tim je nastojao da događaje posmatra u neprestanom toku, procesu i neprekidnom sveljudskom prožimanju vidljivih i nevidljivih faktora koji su uticali na iseljavanja“.

Šabotić je podsjetio da problematika koju tretira knjiga nije prvi put u fokusu publicističke i naučne javnosti i da su i ranije poslenici javne riječi iz Crne Gore iskazivali svoja mišljenja o dijaspori i njenom položaju i ulozi u odnosu na Crnu Goru.

„Ipak, za ovu knjigu bi se moglo reći da predstavlja kvalitetnu sintezu koja obuhvata vrijeme od 15. vijeka pa sve do naših dana i kvalitetan prilog u mozaiku koji čini Crnu Goru i njenu ukupnu i pritom brojnu dijasporu. Knjiga je pisana stilom i na način da je razumljiva za svakog čitaoca, a uz to je, za razliku ranije objavljenih publikacija opremljena izuzetnim ilustrativnim prilozima koji približavaju život naših ljudi u dijaspori kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Shodno prilikama koje je život donosio, iseljenici sa prostora Crne Gore su svoje utočište i svoje prebivalište pronalazili širom svijeta, počevši još od XV vijeka. Rijetki zapisi ondašnjih hroničara i pismenih ljudi, najbolji su dokaz za ‘čovjeka koji se selio’ zbog različitih motiva, pobuda i uzroka. Suštinski razumijevajući činjenicu da iseljenici u dijaspori imaju potrebu da baštine i čuvaju svoj jezik, kulturu, običaje, istoriju, te nacionalne vrijednosti, autorski tim je i te pojedinosti uzimao u obzir. Kroz tekstove ove knjige autori su pokušali da jasno prikažu kako su hronološki tekla iseljavanja iz Crne Gore i kako su Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i pripadnici drugih naroda iz Crne Gore od Argentine, SAD-a, Italije, Njemačke, Danske, Rusije pa sve do Australije, podstaknuti osjećajem okupljanja i organizovanja, njegovanjem svog i poštovanjem drugog i drugačijeg, u borbi protiv zaborava, kreirali razne zajednice, udruženja, džemate, derneke, udruge, a sve sa ciljem, njegovanja korijena i čuvanja temelja, još bliže kazano, sa željom da je čovjek u dijaspori, onaj koji svoju matičnu domovinu nosi u srcu”, rekao je Šabotić.

Naravno, dodao je, ova globalna istoriografska slika u sebi ne krije one pojedinačne sudbine o kojima, takođe, moramo voditi računa. Takvih primjera je, kazao je, mnogo više u beletristici, koja im poklanja posebnu pažnju.

“U istoriografskom kontekstu ovu knjigu i doživljavam kao podstrek za dalja izučavanja, tim prije jer je iseljavanje aktuelni dio naše svakodnevice. Posmatrana sa stanovišta zahtjeva vremena, izučavanja koja pominjem moraju biti multidisciplinarna. Takav pristup izučavanju dijaspore i pitanjima u vezi sa njom nameću se kao nasušna potreba u naučnom smislu, ali i u pogledu formulisanja i sprovođenja javnih politika koje se neposredno i posredno tiču ove problematike. Složeni kauzalni odnosi između države i onog dijela njenog stanovništva koji živi izvan matične teritorije, posredstvom ove knjige jasno govore da u istoriografiji ne postoje odgovori dati za sva vremena i da je istorijsko pamćenje svake zajednice bitno različito po prirodi, dubini i istorijskom iskustvu”, kazao je Šabotić.

“Kako to na jednom mjestu ističe Semjuel Hanington, kada tok migracija jednom krene, on dalje podstiče vlastiti tok. Mi se, kao autorski tim, nadamo da smo ovom knjigom, ako ništa drugo, pokrenuli ono neizbježno pitanje: za čime tragaju migranti i da li dosežu sreću? Rasvjetljavanjem tog pitanja dobija se slika domovine u svijesti svakog migranta i čovjeka u dijaspori. Razgrćući te slojeve među iseljenicima sa područja Crne Gore, bez obzira na njihova vjerska i nacionalna ubjeđenja i opredjeljenja, naići ćemo na nevjerovatne primjere privrženosti zavičaju. Ja ću, pošto sam se u ovo izdanju bavio iseljavanjem stanovništva koje pripada islamskoj religiji, pomenuti da je privrženost Crnoj Gori lako objasniti ako kao primjer navedem iseljenike koji danas žive u Republici Turskoj, a nose prezimena poput Kolašinli, Akova, Nikšikli, Tara, Bihorali itd, itd. Sličnih, da ne kažem identičnih primjera imamo i u pravoslavnom korpusu”, rekao je Šabotić

Goran Popović, novinar i urednik u Dnevnim novinama, istakao je da su ponosni što su uspjeli da realizuju taj projekt.

„To je drugi naš izdavački projekat. Prvi je bio ’Vladari Crne Gore’, a izdali smo ga na crnogorskom i na englekom jeziku. Ovo je takođe jedan važan projekat kojim smo obogatili savremenu crnogorsku publicistiku. Uz zahvalnost autorima knjige, moram da kažem da smo i mi u svojim redovima imali entuzijaste. Moram da pomenem Slobodana Čukića, korektora i rektora, i kolegu Adija Kerovića, tehničkog urednika i dizajnera. U realizaciji projekta smo imali veliku podršku državnih organa, lokalnih samouprava i društveno odgovornih preduzeća. Posebnu zahvalnost za uspješnu realizaciju projekta dugujemo kompaniji Savana i Opštini Bar“, kazao je Popović.

Tekst i fotografije: Svetlana Peruničić