Kad bi mitraljez Gaja Brđanina zaštektao, brdo je stenjalo kao nevjesta u đerdeku, planina pištala, kamen se drobio, oblaci bježali po nebu, potok bi presušio. Kosio je Gajo neprijateljske redove, jurišao na njih od 1941. do 1945. godine.

– Bravo ti ga, druže Gajo! – tapšao ga je brkati komandir čete po plećima.

Gajo bi poslije tih riječi porastao za čitav pedalj.

Protutnje rat, a Gaju se činilo da su sve zvijezde na nebu crvene petokrake. Da sijaju kao orden «Hrabrost za narod» na njegovim grudima. Noću bi ih gledao i uživao kao kad mu poštar donese boračku penziju.

Uz promjene vremena Gaja su boljele rane. Zbog toga su seljani, kada bi htjeli da sakupljaju ljetinu, dolazili kod njega da ga pitaju kakvo će vrijeme sjutra biti.

Poneko bi ga ubjeđivao da se oženi, nalazili mu prilike, provodadžisali, ali Gajo za to nije htio ni da čuje.

– Jok!

Otkada je došao iz rata, volio je da sjedi sam na brežuljku pored kuće i da sluša huk Lima. A kada je pruga prošla kroz Limsku dolinu, Gajo je, sa svog mjesta na brežuljku pored kuće, ispraćao vozove. Njihova tutnjava ga je podsjećala na rafalnu paljbu, i činilo mu se da se od treska vozova lome vrbova stabla što su se uzdizala nad Limom. Kad bi metalna lomljava vozova „pomjerila linju fronta“ Gajo bi osjetio na svom ramenu ruku brkatog komadira čete.

– Bravo ti ga, druže Gajo!

Komšije su i dalje dolazile da ga pitaju kakvo će vrijeme sjutra biti, ali mu ženidbu više niko pominjao nije. Gajo je stario. Kako je njegovo lice dobijalo oblik izgužvanog papira, tako je on više vremena provodio na brežuljku pored kuće. Uprste je naučio raspored vozova. Gdje koji ide, šta se prevozi u teretnim vagonima. Napamet je znao raspored kamenih ploča u Limu, tišica, brzaka, virova, kolovrata. Znao je kad riba najbolje grize, kad se koji mamac koristi.

Gajove godine su se trošili kao meci sa njegovog redenika kad bi paljbu podesio na rafalno. I, jednoga dana, usahnu Gajov život. Komšije su pričale da su vozovi odnijeli dane njegovog života, da se njegovo vrijeme izgubilo u limskim brzacima. Žalili su što nemaju više koga da pitaju kakvo će vrijeme biti sjutra.

Na sahranu su došli drugovi, održan je govor, a zatim je prisutne presjekao gromki glas:

– Pali!

Jeknuo je plotun iznad Gajovog groba.

Voz je protutnjao prugom.

Lim je zahučao jače.

Na brežuljku ispred prazne Gajove kuće, na mjestu gdje je sjedio, ostalo je udubljenje u zemlji, kao gnijezdo od ptice.

Kemal Musić

(Autor je književnik i novinar iz Bijelog Polja)