Alen se vratio u rodno Gusinje bez znanja maternjeg jezika, a danas je uspješan košarkaški menadžer: "Amerikanac" pomjera granice

Alen se vratio u rodno Gusinje bez znanja maternjeg jezika, a danas je uspješan košarkaški menadžer: “Amerikanac” pomjera granice

February 10, 2021 drdrago No Comments

Alen je s ocem, majkom, bratom i sestrom 1993, u jeku rata, kao šestogodišnjak otišao prvo u Brazil, gdje su živjeli godinu dana, a potom u Džonson Siti, gdje su roditelji otvorili restoran, a oni se školovali. Živjeli su tipičan život jedne američke porodice. Međutim, pošto nisu imali odgovarajuća dokumenta da ostanu u Americi, morali su da se vrate u rodnu grudu. Rugovac je tada imao 20 godina i započinjao novi život

Kada se Alen Rugovac 2009. godine, nakon 11 godina života u Americi, sa porodicom vratio u rodno Gusinje, nije znao nijednu riječ maternjeg jezika.

Alen Rugovac (lijevo) u jednom od brojnih mečeva (Foto: Privatna arhiva)

Alen je s ocem, majkom, bratom i sestrom 1993, u jeku rata, kao šestogodišnjak otišao prvo u Brazil, gdje su živjeli godinu dana, a potom u Džonson Siti, gdje su roditelji otvorili restoran, a oni se školovali.

Foto: Privatna arhiva

Živjeli su tipičan život jedne američke porodice.

Foto: Privatna arhiva

Međutim, pošto nisu imali odgovarajuća dokumenta da ostanu u Americi, morali su da se vrate u rodnu grudu.

Fotografija iz perioda kada su Rugovci živjeli u Americi (Privatna arhiva)

Rugovac je tada imao 20 godina.

Foto: Privatna arhiva

„Sjećam se, bila je jesen, padale su kiše, depresivno vrijeme, ne znam riječ našeg jezika, ne mogu nigdje da se zaposlim… Izuzetno težak period kada smo prodali sve vrijedno što smo imali da bi mogli da kako – tako živimo. Počinjali smo opet od nule“, priča Alen Rugovac za Portal Revije Fokus.

Foto: Privatna arhiva

Kao srednjoškolac, Rugovac je u Džonson Sitiju igrao u košarku. I to mu je, u starom – novom domu, u Gusinju, bio jedini izlaz – da pronađe klub za koji bi igrao, da zaradi bar pristojnu platu…

Foto: Privatna arhiva

I da, bar tokom treninga i utakmica, zaboravi na nevolju koja ga je snašla. Jer, kako kaže, bio je svjestan da mu očajavanje neće pomoći, da će biti samo gori za sebe, porodicu i okolinu.

Foto: Privatna arhiva

„Išao sam od grada do grada ne bih li našao klub u drugoj ligi u kojem bih igrao, ali niko nije mogao da mi plati stan. Lokalni političari, koji su znali za moje ambicije, su me pozvali i predložili da osnujemo klub. Ideja mi se dopala, pristao sam, ali nisam imao novca da platim odgovarajuće takse i ostalo, iako to ne košta mnogo. Nekako se sakupio novac i 2012. je osnovan Košaškaški klub Stršljen. Imali smo dva Afroamerikanca i dva igrača iz Podgorice, koje sam ja angažovao, a mi ostali smo bili iz Gusinja“, kaže Rugovac.

Sa suprugom i ćerkama (Foto: Privatna arhiva)

Afroamerikance je doveo zahvaljujući društvenim mrežama.

Foto: Privatna arhiva

„Košarka je u Americi izuzetno popularna i teško se probiti do neke lige gdje možete da uspijete. Uz pomoć Opštine i sponzora sam im obezbijedio stan, hranu i platu. Ovdje nema dovoljno igrača da bi se napravio dobar tim koji bi bio konkurentan, pa se moraju angažovati sportisti sa strane. Prva sezona, 2013, bila je loša po nas. Igrali smo u drugoj ligi i izubili sve utakmice. Zato sam se, osim igranja u klubu, posvetio traženju sponzora iz Amerike, doveli smo bolje igrače i 2016/17. ušli u prvu ligu. Te sezone smo startovali sa tri igrača iz Amerike, ali smo ih mijenjali, pa ih je kroz klub prošlo sedam“, prisjeća se Rugovac.

Foto: Privatna arhiva

Sve to, međutim, nije bilo dovoljno. Sreća kao da nije htjela da bude na njihovoj strani. Gubili su utakmice, sponzori su se povukli, pa nisu imali novca da završe sezonu i bankrotirali su dva kola prije kraja.

Iz Amerike su se vratili jer nijesu imali potrebna dokumenta (Foto: Privatna arhiva)

Opet su se vratili u drugu ligu.

„U međuvremenu, sve više košarkaša i trenera iz Amerike preko mene je tražilo klubove u Evropi. U ljeto 2017, kada je završena sezona, osnovao sam agenciju Strsljen Sports Managment and Consulting i počeo da nalazim igračima i trenerima iz Amerike klubove u Evropi. Pokazalo se da je to posao koji mi ide dobro, pa sam mu se posvetio ozbiljno, postao aktivniji na društvenim mrežama… Od 2017. do sada za oko 450 igrača i trenera sam našao klubove“, kaže Rugovac, kojeg na Facebooku i Instagramu prati skoro 100.000 ljudi.

Od supruge Mirele ima ogromnu podršku i razumijevanje (Foto: Privatna arhiva)

Bez obzira na sve to, klub nije zanemario. Finansira ga zahvaljujući novom poslu, platio je kazne zbog odustajanja od takmičenja, kao i brojne dugove…

Foto: Privatna arhiva

„Trenutno u klubu imamo dva Afromerikanca, po jednog igrača iz Berana i Podgorice, a ostali su iz Gusinja. Ja sam menadžer, predsjednik kluba i igrač. Posljednje dvije godine često idem u Španiju, jer sarađujem sa košarkaškim agencijama i kampovima, pošto sam skaut za neke klubove. Takođe, velikom broju mladih sa Balkana obezbjeđujem školovanje u srednjim školama i na fakultetima u Americi, gdje igraju košarku“, dodao je Rugovac.

Foto: Privatna arhiva

Rugovac ima 34 godine, i dalje aktivno trenira i igra, ali ne zaboravlja 2009. godinu i period kada je počinjao život ispočetka.

Foto: Privatna arhiva

„Prije deset godina nisam ni pretpostavio da ću ovako da uspijem. Kada sam ljudima u Gusinju pričao o osnivanju kluba koji će igrati u prvoj ligi smijali su mi se i pričali da sam lud. Nije bilo uslova za košarku, terena, sale… Na cijelom sjeveru samo je jedan klub, Jedinstvo iz Bijelog Polja, bio u prvoj ligi… Međutim, upravo to nepovjerenje me je motivisalo da realizujem to što sam zamislio i pokažem da je nemoguće moguće. Danas sam prezadovoljan. U međuvremenu sam se oženio, dobio dvije ćerke, a supruga Mirela mi je podrška u svakom momentu“, kaže Rugovac.