Sa strašću posvećenika dva sata je govorio o novom motokultivatoru koji je nabavio, ne pominjući ni slovom velike nagrade kojima je tada ovjenčan, niti uloge, niti popularnost, ništa… Od njega niste mogli čuti niti ćete čuti ono glumačko: “Kad sam ja igrao Raskoljnikova”, a igrao ga je. “Kad sam ja igrao Ljubu Vrapčeta”, a on ga je igrao onih pet puta dok čuvena predstava “Kad su cvetale tikve” nije zabranjena… “Kad sam ja igrao Staljina, Ivu Andrića, Živojina Mišića”, a sve ih je igrao… Naigrao se i naživio igrajući, pa suštom istinom zvone Mišine riječi, pozajmljene od nekog njegovog seljaka iz Tomaševa, koga je jednom pitao kako je i koliko ima godina.

“Pitam ga: ‘Kako si?’, a on kaže: ‘Eh, kako. Umorim se dok se obujem’. ‘Nemoj tako, nisi ti još star. Koliko imaš godina?’, a on će: ‘Ja? Nijednu. Sve sam ih spiskao, do posljednje kapavice’, odgovorio mi je taj moj školski drug. Tako i ja. Jadan je život koji nisi do kraja potrošio. Ne treba tamo nositi ništa”.

Ipak, piše “Blic”, krštenica mu broji osam decenija zbog kojih je morao da rasproda i onaj motokultivator i kose i vile i živo (stoku) i da u svoje selo, ukotvljeno u Vraneškoj dolini, kad mu zdravlje dozvoli, dođe na dan-dva. Koliko da pričesti dušu i olakša joj na obali Ljuboviđe.

“Čovjek je prilično osakaćen ako barem neki period života ne proživi na zemlji i od zemlje. Da mogu fizički, i danas bih mogao da živim na zemlji jer znam sve radnje koje čovjeku omogućavaju taj život. I da orem i da kopam i da okopavam i da kosim i da vršem i da krunim i da vežem i da berem i da radim kasapske poslove…”

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.