Mač iz VIII vijeka, 400 godina stariji od manastira Đurđevi stupovi, dužine 51 santimetar, sa srebrnom drškom i koricama optočenim ćilibarom, muftijina udovica Vahida Softić predala je na čuvanje Polimskom muzeju odmah nakon otvaranja, kako bi ga „iznijela iz kuće“ i time sačuvala glavu jedinog sina koji joj je ostao živ nakon Drugog svjetskog rata, a kog je jednom 1948. već morala „otkupljivati“ predajom visokim opštinskim rukovodiocima velikog zlatnog kreveta iz muftijine kuće

Foto: Adem Ado Softić

Beranski septembarski memento

Pored mnoštva vrijednih eksponata, porodica Softić, prije više od 60 godina predala je na čuvanje Polimskom muzeju i srebrni čibuk iz XIX vijeka dužine 75 cm, vlasništvo Adem efendije Softića (1856-1939), jedinog beranskog muftije (1912-1922), za koji se iskreno nadamo da još uvijek stoji njegdje u njegovim vitrinama. Kažem „nadamo“, jer nada posljednja umire nakon iskustva sa muftijinim persijskim mačem, najvrijednijim eksponatom koji se, uz pancir košulju iz Donje Ržanice, ikad nalazio u vitrinama ovog muzeja od njegovog osnivanja.

Persijski mač iz VIII vijeka, 400 godina stariji od manastira Đurđevi stupovi, dužine 51 santimetar, sa srebrnom drškom i koricama optočenim ćilibarom, muftijina udovica Vahida Softić predala je na čuvanje Polimskom muzeju odmah nakon otvaranja, kako bi ga „iznijela iz kuće“ i time sačuvala glavu jedinog sina koji joj je ostao živ nakon Drugog svjetskog rata, a kog je jednom 1948. već morala „otkupljivati“ predajom visokim opštinskim rukovodiocima velikog zlatnog kreveta iz muftijine kuće. Mač je ukraden septembra 2002, prije punih 16 godina, i do dan danas, ni ova, a ni ona država, nijesu se pomjerile sa mrtve tačke povodom te pljačke.

Adem efendijina nepokretna imovina, koju je prije 95 godina Uvjerenjem Okružnog suda Opštine beranske od 1. oktobra 1923. sačinjavalo 5 dućana, 6 kuća i 20 rala zemlje u nekadašnjem najstrožijem centru Berana, današnjem trgu na dnu glavne ulice, procijenjena na 800.000 tadašnjih dinara, završila je u imovinskim kartonima ovdašnjih istaknutih lovaca na položaje i imovinu. Muftijin jedini preživjeli sin protjeran je iz svojih šest kuća da pravi novu, sedmu, na ostatku već očerupane i iskomadane njive sa nadoknadom za koju nije mogao kupiti ni crep da je pokrije. A onda je sa nekretnina pohara krenula na pokretnine…

Međutim, ni to, pa ni mač, nijesu ukrali pripadnici jedne ideologije, vjere ili nacije. Ukrali su ga LOPOVI, a sa tim ideološkim, vjerskim i nacionalnim kadrovicima nikada nijesmo bili deficitarni. Ne pljačakaju, ne otimaju i ne ubijaju partizani, četnici, ustaše, mudžahedini ili komunisti nego „ovdašnji sposobni“ ljudi kojima je svako komešanje u okruženju idealna prilika da na lak i provjeren način preko noći dođu do onoga za šta su drugima bile potrebne decenije, pa i vjekovi. U trčkaranju od nemira do nemira i vjernom službovanju od vladara do vladara, taj instinkt i karakterna crta iskristalisani su do neslućenih razmjera. Da je kojim slučajem ovim prostorima samo par decenija vladala dinastija Ming ne bi se moglo proći glavnom ulicom od ovdašnjih mandarina i velikih budista koji bi već nakon prvog mandata na Tjenanmenu gradili stambeno-poslovne višespratnice i tražili dovoljno veliki šleper i kanale za transport do svog katuna Kineskog zida koji je daleko bolje i efikasnije rješenje od električne čobanice.

Ispod svih kapa, koje su se ovdje mijenjale sa svakom promjenom vlasatodršca, konstantno stoji ista glava, isti mentalni sklop, iste namjere i apetiti. Mijenjaju se vlade i vladari, vojskovođe i kolovođe, uniforme i zastave, vlasti i ideologije dolaze i prolaze, mijenjaju se oružje za ratne i zakoni za mirnodopske uslove, isključivo u cilju realizacije jednog te istog nauma: ličnog bogaćenja i otimačine tuđe imovine. U čitavom dijalektičkom svijetu sve teče i sve se mijenja, samo je na ovom parčetu zemljine kore pohlepa univerzalna i nepromjenjiva kategorija. Svjesni prolaznosti vremena i mandata, a nestrpljivi da za unovčavanje vjere sačekaju do večere, ideologija se ovdje iznosi na tržište još prije jutarnje kafe, pošto već tokom noći, dok svi mirno spavaju, ovdašnji ideolozi grozničavo tvrde pazar i sklapaju kupoprodajne ideološke ugovore.

Ali, dok god je tako, makar će čibuk biti siguran iz prostog razloga što nikome neće ni biti potreban. Jer takvom životnom ideologijom i filozofijom, budućnost svih nas, a što je najgore, budućnost naše djece, ovdje je odavno iščibukovana.

Adem Ado Softić

Berane, 21. septembar 2018.